Šupci nikad neće napasti Državu koja novcem za siromašne, gladne i djecu s Downovim sindromom plaća poticaje Todorićevu Agrokoru, već će umjesto toga – upravo pred zgradom Sabora, da im ista ta Država i doslovno čuva leđa – napasti tjednik koji to napiše. I to, jasno, onaj manjinski
Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka i njihov servis. Šupačka Hrvatska ne postoji da bi pomagala onima kojima je potrebna pomoć, već da bi oni kojima je potrebna pomoć plaćali za to državnim Šupcima. Šupačka Hrvatska ne poznaje društvenu solidarnost, ne postoji u Šupačkoj Hrvatskoj ni javno dobro ni zajednički interes, jer Šupci ne dijele ni interese ni dobra. Šupačka Hrvatska se boji Drugačijih, jer su pored njih svi Šupci isti. Šupačka Hrvatska prezire Slabije, jer snaga šupačkog društva ili zajednice mjeri se brigom za najjače.
Šupci, sretan vam skori Dan državnosti. Ovo je vaša država.’
Gornji pasus, neka vrsta preambule Ustava Šupačke Hrvatske, objavljen ovdje prošlog proljeća, osobito je zasmetao udruzi zabrinutih građana U ime obitelji, čija su tri predstavnika nekidan masovno demonstrirala ispred Hrvatskog sabora zbog uređivačke politike Novosti, što ‘eksplicitno šire netoleranciju prema većinskom hrvatskom stanovništvu’, te ‘ispunjavaju elemente članka 349. Kaznenog zakona, prema kojemu je grubo omalovažavanje Republike Hrvatske zakonski kažnjivo djelo’. ‘U tekstu naslova ‘Šupačka Hrvatska”, objasnili su predsjednica udruge Željka Markić, mladi katolički aktivist Ivo Džeba i odvjetnik Krešimir Planinić, ‘Boris Dežulović naziva Republiku Hrvatsku ‘Šupačka Hrvatska’, a njezine stanovnike naziva ‘šupcima”.
Od štrebera s vjeronauka, koji nisu u stanju razumjeti ni razmjerno jednostavne jednorečenične metafore, poput one ‘Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?’, bilo je, kako vidimo, preuzetno očekivati da shvate cijeli jedan duži novinski članak. Niti na jednom mjestu u tom članku ja, naime, stanovnike Republike Hrvatske ne nazivam šupcima. Ako ni zbog čega drugog, to bi bilo glupo već zbog činjenice da se i sam računam u stanovnika Republike Hrvatske, i bio bih zaista bijedni, sitni šupak da sam sebe šupkom nazivam u dotiranom, slabo tiražnom tjedniku srpske nacionalne manjine. Veliki, istinski šupak, naime, sam će sebe šupkom nazvati ispred zgrade Hrvatskog sabora, pred kamerama Hrvatske televizije.
Znam da je za štrebere s vjeronauka komplicirano i brzo, pa ću pokušati jednostavno i polako: u rečenom tekstu Šupačkom sam Hrvatskom vrlo jasno i nedvosmisleno nazvao državu koja ukida pomoć i beneficije siromašnim bolesnicima, invalidima i predškolskoj djeci s teškoćama u razvoju, državu koja smanjuje ili ukida dotacije udrugama za zaštitu ljudskih prava, kulturnim, mirovnim, ženskim, LGBT i ostalim građanskim udrugama i nezavisnim neprofitnim medijima, udrugama koje pomažu slijepima i slabovidnima, oboljelima od multiple skleroze, ljudima s intelektualnim poteškoćama ili djeci s posebnim potrebama, udrugama otvorenima za siromašne i gladne, za skrb o starima i nemoćnima, ili o beskućnicima.
‘Šupačka Hrvatska’ iz mog teksta je država koja, citiram, ‘ne daje novac za invalidnine djeci s Downovim sindromom, već kupuje crne njemačke limuzine s grijanim sjedalima da Šupcima bude toplo’. To je država koja je, citiram, ‘dvostruko smanjila budžet za udruge što pomažu starima, bolesnima, siromašnima i gladnima, ali će zato Ivici Todoriću i Agrokoru i ove godine za krpanje minusa u bilanci dati državne poticaje pet-šest puta veće od novca za udruge za pomoć Slabijima’. Ukratko, država koja je ‘objavila otvoreni rat najpodmuklijem od svih unutarnjih neprijatelja hrvatskog naroda i hrvatske države: Slabijima’.
Jer ‘Slabiji su zapreka razvoju, napretku i slavi. Bog – zovite ga prirodom, ili kako hoćete – tako je uredio stvari: samo snažni opstaju. Slabiji zaostaju, Slabiji usporavaju, Slabiji smetaju. Slabiji zauzimaju prostor i vrijeme. Slabiji uzimaju. Slabiji ne pridonose. Slabiji su zarazni i opasni. Slabiji su neugodni, neugledni i ne izgledaju lijepo. Slabiji su drugačiji. Slabiji su višak. Slabiji otpadaju’.
Jer ‘opstali su samo najžilaviji, najlukaviji i najprepredeniji, oni koji preživljavaju u svim historijskim, prirodnim i životnim uvjetima, oni koji ne gube vrijeme na Slabije, oni koji gaze preko Slabijih. Opstali su samo najprilagodljiviji, opstali su Šupci. Ovo je njihova država. Šupačka Republika Hrvatska’.
I tek sad ide ono, ‘Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka’ i tako dalje, sve do: ‘Šupačka Hrvatska se boji Drugačijih, jer su pored njih svi Šupci isti.’
Idemo sad na neki primjer, jer tako je ipak lakše shvatiti.
Na primjer: Šupačka Hrvatska se boji srpskog manjinskog tjednika, jer su pored njega svi hrvatski nacišovenski šupci isti. Zašto su isti, odnosno zašto su šupci nacionalisti i šoveni, a zašto su nacišoveni šupci? Nacišoveni su zato, što zbog teksta u kojemu se tvrdi da Država umjesto ‘invalidnina za djecu s Downovim sindromom kupuje crne njemačke limuzine s grijanim sjedalima’ – napadaju jedan srpski tjednik: da je to napisao bilo koji drugi, ne bi ga, jasno, ni spomenuli.
Zašto su, međutim, šupci? Jednostavno zato, ne znam mogu li me pratiti, što jedan srpski tjednik napadaju zbog teksta u kojemu se tvrdi da je Država ‘dvostruko smanjila budžet za udruge koje pomažu starima, bolesnima, siromašnima i gladnima, dok će Ivici Todoriću i Agrokoru za krpanje minusa u bilanci dati pet-šest puta veće državne poticaje’.
Šupci, ukratko, nikad neće napasti Državu koja novcem za siromašne, gladne i djecu s Downovim sindromom plaća poticaje Todorićevu Agrokoru, već će umjesto toga – upravo pred zgradom Sabora, da im ista ta Država i doslovno čuva leđa – napasti tjednik koji to napiše. I to, jasno, onaj manjinski. U standardnom hrvatskom jeziku nije moguće kraće i preciznije definirati ‘šupka’.
Kako je dakle na standardnom hrvatskom trebalo reći pred Hrvatskim saborom? Na hrvatskom je pravilno trebalo reći: ‘U tekstu naslova ‘Šupačka Hrvatska’ Boris Dežulović naziva Željku Markić, Ivu Džebu i Krešimira Planinića šupcima, a državu koju oni zazivaju ‘Šupačka Hrvatska’.’
Nakon čega, slažem se, Državnom odvjetništvu treba prijaviti sve koji Šupačku Hrvatsku, kao sustav društvene diskvalifikacije slabijih i kvalifikacije moćnih, identificiraju s Republikom Hrvatskom kao državom njenih građana, odnosno ‘stanovnika’, i tako ih eksplicitno ‘nazivaju šupcima’. Samo što to, jebiga, ne kažem ja, već Željka Markić, Ivo Džeba i Krešimir Planinić.
Istom tom prilikom, uostalom, dok su pred zgradom velečasnog Sabora mahali listovima crnogorske, makedonske, njemačke, židovske i ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj – dokazujući kako su drugi, za razliku od Novosti, lojalna manjinska glasila što se bave svojim folklorom i internim temama – zabrinuti građani iz udruge U ime obitelji mahali su i jednim manjinskim glasilom koje gaji dosta naročit folklor i prilično osebujne interne teme. U tom glasilu, uredno dotiranom novcem poreznih obveznika Republike Hrvatske, posve nesmetano tako izlaze tekstovi pod naslovima poput ‘Srbi, nemate šanse!’, ‘Ukinite Srbiju!’ ili čak ‘Živjela NDH!’, a vrhunac je bio tekst pod masnim naslovom ‘Srbi, mamu vam jebem!’, uredno u tom tjedniku objavljen u listopadu 2015. godine.
Mašući primjerkom toga lista, sve pokazujući kako se valjda manjinska glasila trebaju baviti ‘folklorom’ i ‘internim temama’, Željka Markić i Ivo Džeba – pa čak ni Krešimir Planinić kao odvjetnik koji se, kako vidimo, nešto i razumije u kazneno pravo i ‘širenje netolerancije’ – ni riječju, međutim, nisu spomenuli te tekstove.
To je zato, shvatili ste, što se Šupak po definiciji bavi zaštitom Bogatog od Gladnog, zaštitom Moćnog od Slabijeg, zaštitom Većine od Manjine.
Po toj definiciji, naime, ne stoji Šupak pred državnim Saborom, već državni Sabor stoji iza njega.