U moru neinventivnih stripovskih ekranizacija, bespotrebnih nastavaka, nemaštovitih i loše animiranih spektakala, precijenjenih posveta koje Hollywood ispisuje sam sebi, očito shvaćajući da je nešto novo i zanimljivo teško isproducirati, Manchester pokraj mora pokazuje se kao pravo iznenađenje. Posrijedi je ostvarenje koje naglasak stavlja na protagoniste, njihove interakcije i proživljavanja te britko secira ljudsku osamljenost i oronulost. Neposredno prije gledanja djela, prijateljica me upozorila da je film vrlo depresivan, no nisam posve siguran da bi to bila najispravnija odrednica za uradak Kennetha Longergana. Mnogo više, riječ je o tužnom ostvarenju jer dok gledate protagoniste iz njih i njihovih potrošenih života izbija praiskonska tuga i žaljenje zbog događaja koji su se odigrali u prošlosti.
Prolog filma čini scena u kojoj glavni lik Lee Chandler (Casey Affleck) boravi na brodiću s bratom Joeom (Kyle Chandler) i nećakom Patrickom. Posrijedi je idilična obiteljska vožnja u kojoj do izražaja dolaze brižni očinski osjećaji koje Lee iskazuje prema Patricku, čime nam se sugeriraju određene postavke o njegovom karakteru. Nakon toga slijedi nagli rez i radnja se premješta u snijegom pokriveni Boston gdje protagonist radi kao kućepazitelj te se skicira njegova svakodnevna rutinom obojena egzistencija ispunjena popravcima u stanovima napornih i nezanimljivih, specifičnih stanara, sporadičnim boravcima u lokalnim barovima u kojima dolazi do izražaja njegova agresivnost pod utjecajem alkohola, te samovanja u bezličnom jednosobnom podrumskom stanu. Gledatelju je odmah jasno da naoko ima posla s otuđenim, neambicioznim stanovnikom suvremenoga grada. Narativni okidač predstavlja Joeva smrt nakon koje se Lee treba vratiti u primorski gradić Manchester u Novoj Engleskoj kako bi organizirao sprovod te se pobrinuo za nećaka za kojega saznaje, prilikom izvršenja oporuke, da mu je dodijeljen na skrb.
Daljnji tijek radnje ne bi trebalo biti teško predvidjeti. Lee i Patrick će se tijekom niza peripetija nastojati zbližiti, čime će emocionalno neangažirani ujak naposljetku doživjeti katarzu te uspjeti ponovno iskusiti neposrednost egzistencije. Međutim, čar Manchestera pokraj mora počiva upravo na tome što vješto izbjegava niz klišeja i stereotipnih situacija u koje bi bez problema upao manje vješt scenarist i redatelj. Priča o emocionalno zakinutoj i traumatiziranoj, neuglednoj gradskoj pojavi koja se vraća u svoj provincijski rodni kraj nakon smrti člana obitelji zasigurno gledatelju ne djeluje osobito originalno. U dodatku, takva fabularna kombinatorika priziva u sjećanje tradicionalističke narative o oporavku iskustva, o bijegu iz otuđenoga i iskvarenoga, impersonalnoga urbanoga okruženja u kraj za koji nas vežu korijeni, idilično djetinjstvo i odrastanje pa upućuju na pokušaj regeneracija, povratka u obiteljsko okruženje, dakle ono što je prisno i familijarno te gdje međuljudske spone djeluju mnogo snažnije i izraženije.
Longergana ne zanima osobito taj konzervativan aspekt priče te ga ne razvija jer njegov protagonist više ne očekuje niti je sposoban doživjeti ikakvo spasenje. Još je manje Manchester u Mainu prikazan kao idilično i nostalgično mjesto mladosti i nekoga sretnijeg života. Istodobno, ono je poprište traume koju je nemoguće nadvladati te prostor dodatne izolacije. Boston kao veća gradska sredina nudi mogućnost anonimnosti, a Manchester sugerira skučenost jer svi se poznaju i sve znaju pa Lee ne pronalazi prihvaćanje, nego tiho žigosanje i odbacivanje zbog nesretnih događaja iz prošlosti. Shvaća da tu za njega više nema života te da su ga spone, koje su ga vezala uz mjesto i ljude, zauvijek i u nepovrat prekinute. Podzaplet vezan uz bivšu mu suprugu Randi (Michelle Williams) cijelo vrijeme upućuje gledatelja na mogućnost ponovnoga zbližavanja, no i ta se očekivanja ponovno motivirano iznevjeravaju jer kako i sam Lee kaže: ništa više nije ostalo, on nema kapaciteta da išta osjeti.
Skučenost protagonista i njegove egzistencije efektno je dočarana formatom. Film je sniman u američkom widescreen standardu 1.85:1, što je nešto uži format od trenutno najzastupljenijeg omjera 2.35:1, no njegova uporaba odlično korespondira s vizualnim i idejnim slojem priče. Radnja se mahom odvija tijekom zime pa prevladavaju sivi i tmurni tonovi, ozračje hladnoće vrlo je sugestivno dočarano te se prožima s emocionalnim segmentom djela – odnosom vanjske pojavnosti likova te njihovih unutrašnjih proživljavanja, ali uvijek kroz tu prizmu zbijenosti, koja pojačava dojam anksioznosti i bezizlaznosti. Lee je tako skučen u okruženju, ali i u sebi jer ne može više izaći iz ljušture koju je nepovratno stvorio, mučen velebnim osjećajem krivnje i promašenosti. Fotografija Jodyja Leeja Lipesa lijepo je iskoristila prostorne odrednice priče te primorsko okruženje Maina kako bi se postiglo specifično ozračje.
Cijeli film počiva na sporom seciranju karaktera likova, što je vrlo odmjereno postignuto pa djelo koje traje gotovo sto i četrdeset minuta prolazi brzo te vješto angažira gledatelja. Narativno je cjelina odmjereno izbalansirana te je odvija na dvjema vremenskim razinama – u narativnoj sadašnjosti i narativnoj prošlosti. Pritom autor pedantno pazi na motivaciju priče pretpovijestima. U domeni sadašnjosti pratimo protagonistov povratak te nastojanje da se uhvati ukoštac s novonastalim situacijama, a prilikom toga postupno se odmata klupko njegova prošloga života, koje nam objašnjava razloge sadašnjega stanja. Učinak toga je kontrastiranje dviju razina njegove egzistencije, čime se dodatno pojačava dojam Leejeve propasti. Navedeno je dočarano i izvrsnom glumačkom kreacijom Caseyja Afflecka – pojava, način hoda, odnosa s drugim ljudima svjedoči o ruini od čovjeka. Narativno je posrijedi arhitektonski precizno složeno djelo.