Smije li invalid biti društveno svjesno biće? Namjerno pišem ”invalid” jer sam osoba s invaliditetom. U proteklih 26 godina samostalnosti invalidi su postali gotovo nesamostalna skupina u društvu. Građani trećeg reda, izolirani su maksimalno i totalno dehumanizirani iz perspektive vladajućih elita.
Zašto? Eto, neki dan me zove tajnica jednog društva za OSI i pomislim da je nešto hitno. Kad ono, još jedna u nizu anketa koju se netko sjetio provoditi u ime invalida. Ovaj put netko u ime grada šalje upite o tome gdje i u kakvim uvjetima žive OSI. Jel na prvom katu, ima li kupaonicu, krevet i sl.
Naravno, kad si kvadriplegičar 27 godina onda će ti roditelji učiniti sve da ti poboljšaju uvjete stanovanja. Tako su i meni moji. I što sad? Bandić, Švaljek, Mrak ili neki drugi politički mrak, iskoristit će moj podatak kao statističku potvrdu da je invalidima super, da je to plod sustavnog rada i nečije politike.
Otkad sam u kolicima nisam naišao ni na jednu anketu koja se tiče pitanja: Jeste li za sigurniji život kad vam roditelji onemoćaju? Jeste li za spinalni centar da tek nastradali sa spinalnim ozljedama imaju potrebnu rehabilitaciju? Jeste li za dom u kojem bi bila pravilna skrb za OSI? Ne, takvih anketa nema, no prvo će vam političari obećanjima pokušati izmamiti suzu na oku.
Dušobrižni Bandić, u zemlji s ogromnim brojem ljudi u kolicima poslije rata, obećava za svake izbore (parlamentarne, lokalne…) da će izgraditi dom. Koji? Jel ono štakorište na Jarunu za čijim gruntom su se onomad pomamili brojni političari? Jel na obećanom zemljištu na Kajzerici?
Zadnje obećanje glasi da će se graditi u Topuskom. Kad je na tom području zglajzao na izborima, onda je Miodrag Demo najavio gradnju doma u Zagrebu. Kakvog? Pa ne za nas invalide nego za HRVI jer oni imaju već nekoliko domova i svoju bolnicu, a mi, iako po odredbi EU na to imamo pravo, nemamo ni jedan! U 21. stoljeću nema doma, nema spinalnog, a kad ti starci ostare završiš u nekoj ubožnici jer si s mirovinom ili socijalnom pomoći sigurno ne možeš osigurati potrebit dom koji košta 8.000 kn mjesečno, a i u tim domovima je skrb upitna.
Prijateljici je otac doživio moždani udar. Oduzet je i u kolicima. Prošla je četrnaest kakti malo boljih domova. Kako je socijalna radnica odmah je ispitala po parametrima kakvi su im uvjeti, koliki je broj pacijenata, broj zaposlenog medicinskog i sanitarnog osoblja, meni kakav im je, a cijena nije ispod 1000 eura.
Nitko nije prošao test. Otac joj je kod kuće, plaća njegovateljicu za 24-satnu skrb te joj daje besplatno hranu i stanovanje. Košta ju nešto manje od doma no barem je sigurna da je tati dobro. A država? Država ti osigura asistenta za četiri sata rada dnevno. Što je s ostalih dvadeset sati u kojima invalid treba skrb? Političarima to nije bitno jer ih dovoljno plaćamo da ne moraju brinuti o svojoj nemoći. Oni će si to moći priuštiti bez problema.
A političarima su invalidi nasušno potrebni za glasove. 400.000 invalida plus njihove obitelji. Zbrojite koliko je to glasova!
Ne čudi, stoga, da pucaju na naša srca svojim beskrupuloznim obećanjima. Imamo fontana kao da smo na Plitvičkim jezerima, no vrtići, škole te domovi za OSI, to nema šanse! Uostalom, zašto ovaj hrvatski narod ima toliku fascinaciju spram polupismenih političara, besprizornih, bahatih i pohlepnih? Zašto ih se bojite? Zbog moći? Pa mi, glasači im dajemo i oduzimamo moć! Kad su izbori manji su od makova zrna. Imaju razvijenu rektalnu retoriku ne bi li ušićarili svaki glas. A invalidi, nas 400.000 ostajemo sjediti u svojim domovima.
Gleda se Pet na pet, Farma ili neka druga stupidna emisija i šuti. Tu i tamo ispuni se anketa o sve lošijoj kvaliteti kolica na koje nas država prisiljava da ih se uzme, o sve skupljim čepićima kojih je sve manje u kutiji ili o stupnju obrazovanja koje nikome nije potrebno dokle god ne uključimo mozak. No ne samo mi invalidi, već i Vi! Vi glasači koji se klanjate političarima koji se bahate bogatstvom koje ste im vi dali u ruke. Krenule su SMS ankete za koga ćete glasati. Eto vam prilike dok teče med i mlijeko s usana obećanovića. U 21. stoljeću smo, teče 22. godina nakon završetka rata, a invalidi su u nekom lošem kadru Alan Forda.
Bandić godinama obećava. Obećavaju i drugi političari i nitko ne odgovara za lažna obećanja. Invalidi umiru od otvorenih rana, upala mokraćnih putova, tuge, nemoći, jada. Marginalizirana skupina čiji glasovi itekako vrijede na izborima. Jesmo li si sami krivi? Sljedeći put kad zaokružujete upitajte se; komu se to uistinu divimo?