Dosta je bilo maltretiranja pušača

Eto, dočekali smo i to: složili su se Željko Reiner, Joško Klisović, Ines Strenja Linić, HDZ, MOST, SDP, Živi zid i suhozid; zavladalo je, napokon, svehrvatsko jedinstvo i donesena je odluka kojom će sasvim legalna radnja biti dodatno zakomplicirana, a oni koji je obavljaju – i to masno plaćaju – još malo obespravljeni.

U prijevodu, saborski su zastupnici podržali prijedlog “Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda”, odnosno izjednačili elektroničke cigarete s onima koje nisu na baterije, zabranili sve mentole i lightove te najavili, naravno, još jedno poskupljenje duhana u svim oblicima – od rezanog do onoga raspoređenog u dvadeset cigareta po kutiji.

“Podržavam svaku mjeru Vlade koja je u cilju suzbijanja pušenja. Dosta je bilo maltretiranja nepušača od strane pušača”, izjavio je u povodu toga SDP-ov činovnik Joško Klisović.

“Više od 9000 ljudi godišnje umire od posljedica pušenja, odnosno svaka peta umrla osoba umrla je od posljedica pušenja”, dodala je Barbie iz MOST-a, Ines Strenja Linić.

“S time nitko ne može biti zadovoljan”, zaključio je mudri Željko Reiner.

Pušenje je, da se ne lažemo, odvratna navika, a ovisnost o cigaretama manje glupa samo od one o kocki. Svi drugi opijati uzimaju se, recimo tako, radi odmicanja od normalnosti: jedino pušači puše da bi se u nju vratili i to je, uz mnoge druge, gore posljedice, jedini pozitivan efekt. Užitak u duhanu nakon jela, uz kavu ili pivo, vino, whisky, rakiju… ne računa se, jer se podrazumijeva.

Pušači su, dakle, budale? Ako i jesu, svojom su voljom…

“Da sam poslušao doktora i prestao pušiti, ne bih doživio njegov sprovod”, kazao je, slaveći stoti rođendan, američki glumac George Burns, poznat po tome što je na dan pušio 10 do 15 cigara.

Winston Churchill, najkarizmatičniji premijer u britanskoj povijesti, obožavao je tri stvari: dobru hranu, vino i cigare. Posljednje najviše. Pušio je isključivo one smotane na Kubi, i to toliko da su mu na avionskoj maski morali napraviti rupu za cigaru.

Pisac Mark Twain je u obrani svog poroka bio nepokolebljiv. “Ako u raju nema cigara, ja tamo ne idem”, kazao je jednom prilikom. Ipak, nije mu to najpoznatija izjava o pušenju. Čuvenija je ona o nepušenju: “Uopće nije teško prestati pušiti. Ja sam prestajao trinaest puta.”

Danilo Kiš često je znao reći: “Jebeš mašinu koja se ne dimi.” Njegovi suvremenici tvrde da je cigaretu držao među prstima čak i nakon što mu je kirurški odstranjeno plućno krilo zahvaćeno karcinomom. Ako bi se Kišu, kažu iste priče, dogodilo da u svakodnevnom razgovoru ne izgovori njemu svojstveno preciznu rečenicu, trebalo mu je samo pogledati u ruke. Tada nije imao cigaretu.

Mi pušači svoju ovisnost i porok možemo mitologizirati dok nam ne dosadi, ali nas nitko ne čuje, a ako i čuje, ne trza. E, zato se mi trzamo kada se zaigramo brojkama i rashodima, kako ovim današnjim, tako i onim što nas čekaju zahvaljujući odluci Sabora zbog koje će, opet, poskupiti cigarete, duhan, cigare… sve, valjda, osim rizli i upaljača.

Malo je što tako licemjerno kao već duga borba protiv pušenja i malo se tko, kao radikalni protivnici pušenja, zagovarajući svoje pravo – pretvaraju u one koji su milijunima otpisali prava. Za razliku od većine Zapada, na kojemu je pušenje desetljećima promovirano, prihvaćano i važilo za nešto skoro pa prirodno, prvu veliku kampanju protiv duhanskog dima pokrenuli su nacisti! Hitler je, naime, bio izraziti protivnik nikotina, dok je uživanje u njemu vidio kao smetnju na putu do idealne, zdrave, arijevske rase. Pušenje je, da skratimo, smatrao zlom iza kojeg su stajali oni koje će, više nego ikoga drugog, slati u plinske komore… Dakle, Židovi.

Ne znači, međutim, to da se protiv svih onih što preziru ili zlostavljaju pušače na razne načine treba boriti na samo jedan: kao partizani protiv fašista, sasvim suprotno – ovisnici od onih što im piju krv i uskraćuju dim trebaju učiti.

U rujnu 1999. američka savezna vlada pokrenula je sudski proces protiv duhanske industrije navodeći kao razlog to što pušenje u vidu zdravstvenog osiguranja košta milijarde dolara godišnje. Vlada je duhansku industriju optužila da, skrivajući pravi rizik pušenja, zavodi pušače.

Malo kasnije, tek nekoliko mjeseci, grupa pušača iz Floride dobila je parnicu protiv proizvođača duhana, sve na temelju optužbi da potonji izazivaju ovisnost i zavode konzumente svojih proizvoda. U prijevodu, pušenje promiču skrivajući što sve od njega čovjeku može biti.

Pogledajmo, dakle, sada cijelu stvar kroz dim i razmislimo o mogućnosti da pušači tuže – državu. Evo, recimo, Hrvatsku.

Kod nas, kao i drugdje, pušenje nije ilegalno, kao što nije ni sadnja, uzgoj i obrada duhana. Sve je to zakonito točno koliko i sijanje krumpira, čuvanje krava ili sađenje smilja. Proizvodnja cigareta ili pakiranje rezanog duhana jednako je proizvodnji čačkalica, bombona ili aluminijskih felgi. Prodaja cigareta, duhana, cigara, punoljetnim osobama ne odvija se po mračnim ulicama i u smrdljivim haustorima, nego tamo gdje se prodaju i ulošci s krilcima, novine i dječja hrana.

Idemo sada, opet, mora se, u prostoriju za nepušače. Izaziva li pušenje razne bolesti? Izaziva! Znaju li pušači za njih? Znaju! Je li liječenje pušača skuplje od liječenja nepušača? Kažu da jest. (I jest, al’ u onoj stvari: niti svi pušači umiru od raka pluća, kronične opstruktivne bolesti istog organa, srčanog udara i tako redom, niti svi nepušači žive kao kornjače i liječniku idu samo kada vode babu!) Žali li se narod, računajući i Joška Klisovića, kako ne može disati po birtijama? Žali, ne prestaje…

Nije li, dakle, logično, jedino razumno, promijeniti zakon pa dopustiti sadnju duhana samo u medicinske svrhe, zatvoriti tvornice cigareta, njihovu proizvodnju zabraniti, a prodaju proglasiti kaznenim djelom?

Države su, u osnovi, stvorile ili stvaraju pušače na razne načine, kao što na razne stvari troše novac koji uzimaju od nekakvih trošarina i ostalih poreza zbog kojih dolazi do stalnog povećanja cijena cigareta. Tako se, zapravo, svako malo jedna legalna i profitabilna gospodarska grana pretvara u još profitabilniju, dok se nad onima koji su je odavno takvom učinili i koji svojom voljom, vlastitim novcem i potpuno zakonito, pomažu da takva ostane, vrši teror: sužava im se prostor da rade ono što je legalno, psihički ih se zlostavlja upozorenjima na kutijama i slikama oboljelih te ih se svako malo reketira zbog mogućnosti da će umirati u bolnici, a ne kod kuće, u prometnoj nesreći ili od zaostale mine iz Domovinskog rata.

No, sve bismo to nekako i mogli razumjeti – baš nekako, teško i nategnuto – kada bi zbilja bilo efekta od dugogodišnje antipušačke histerije. A njega, tog efekta, ne da nema, nego je učinak vrlo često suprotan. Povećanje cijena cigareta u, recimo, Francuskoj ne samo da nije smanjilo ukupni broj konzumenata, nego se nije odrazilo ni na broj novih, mladih pušača. U Americi je početkom ovoga stoljeća muškarac pušač na dan pušio osam, a žene deset cigareta više nego u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su se cigarete reklamirale i moglo se zapaliti čak i u televizijskim studijima dok traje emisija!

U Hrvatskoj – eto nas doma i gore smo volje odma’ – i dalje, iako cigarete poskupljuju barem dva, tri puta na godinu, puši trideset posto stanovnika. Riječ je, naravno, o onima koji još mogu kupovati duhan legalno. Koliko se ovisnika okrenulo crnom tržištu, ne zna se, ali se lako može pretpostaviti da nije malo.

Trebamo li, nakon svega, mirno i dostojanstveno čekati nova i nova poskupljenja i polako se povlačiti iz lokala, parkova, vlastitih automobila i stanova, da bismo pušili u za to određeno bodljikavom žicom prostoru, oko 500 kilometara udaljenom od najbližeg naseljenog mjesta? Ili da mi, konzumenti duhana i potrošači koji lijepo pune proračun, uzvratimo udarac sudskim putem: zatražimo potpunu zabranu i duhana i duhanskih proizvoda, a ako to ne ide i ne sviđa se majci domovini, da nas se onda popusti.

Da prestane teror nepušača nad nama, pušačima, jer što bi rekao Joško Klisović, dosta je bilo maltretiranja.

forum.tm