Ne znamo kolikim će učenicima doći san na oči kada se u njihovom razredu uskoro pojavi čudna bijela Uniforma, a nije drug Tito, okićena ordenima, s tankim, ofarbanim brčićima ispod kojih bliješte naglašeno bijeli zubi, e da bi im objasnila kako su „Jugoslaveni najveći problem Hrvatske“, te da za masakr 116 civila u bosanskom selu Ahmići nije kriv hrvatski oficir i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, nego „britanska tajna služba“. Isti taj lunatik, kao kapitalni primjerak mračne državne ideje o propagiranju lažne ratne povijesti u školama, tvrdi i da je srpski satrap Slobodan Milošević zapravo živ, jer da je njegov „sanduk u Požarevcu bio prazan“
Jedan dugi kadar iz dokumentarnog filma „Pod suncem“, kojega je režirao Vitaly Mansky, više govori o prirodi totalitarizma od mnogih ispisanih knjiga. Ostarjeli sjevernokorejski ratni veteran, čija je generalska uniforma od ramena do koljena okićena s više kilograma teških ulaštenih ordena, stoji pred razredom punim djevojčica i drži govor o slavnim bitkama, veličanstvenim ratnim pobjedama i razlozima zbog kojih treba trajno mrziti proklete neprijatelje, naročito Japance i Amerikance. Kamera je, međutim, fokusirana na lice učenice iz jedne od zadnjih klupa koja se, dok traje ravnomjerna generalova litanija, bori s izdajničkim naletom sna. Svako malo oči joj se sklope, glava klone, a onda se curetak s užasom prene i grčevitim naporom nastoji držati oči otvorenima, ne zadugo… Herojska borba traje beskrajno dugo, ispod njene pojavne komičnosti jasna je tragika, jer okršaj koji učenica vodi protiv sna, protiv sabotaže vlastitog organizma, motiviran je čistim strahom: čak i u tako mladoj dobi savršeno joj je poznato koliko je u diktaturi tanka granica između dosade i izdaje. Zaspe li, deklarirat će se kao izrod, iznevjerit će ideale o kojima drobi ordenima okićeni veteran, a oni govore o obavezi kolektivne budnosti radi neprijatelja koji stalno vreba.
Sva je prilika da je u tom prizoru sjevernokorejske školske sadašnjosti anticipirana hrvatska obrazovna budućnost. Jer, s obzirom na neprijatelja koji stalno vreba, mučki i podlo ruši prijesne mitove, skoro u zadnji tren pokrenut je Nacionalni program kolektivne budnosti, tj. edukacije o domovinskom ratu, a predviđeno je da 20-ak viđenijih oficira i nešto političke buranije drži predavanja nastavnicima povijesti o ratu devedesetih, a potom da, okićeni ordenjem od ramena do koljena u ulaštenim cokulama, udave školsku djecu blebetanjem o slavnim bitkama, veličanstvenim pobjedama i razlozima zašto treba trajno mrziti proklete neprijatelje, naročito Srbe. Dobar posao Uniforme su već odradile pred poslušnim nastavnicima povijesti, a na posprdne usporedbe s nekadašnjim ukazanjima partizanskih oficira po jugoslavenskim školama odgovaraju kako nitko ne može bolje predavati o ratu nego „oni koji su bili na ratištu i dobili rat“. Utoliko je skaredna i sama pomisao da neki nastavnik ili, božesačuvaj, učenik postavi Uniformi pitanje o tome tko je ono u tom ratu zatukao malu Aleksandru Zec i njene roditelje, tko je onomad zapalio tisuće i tisuće srpskih kuća i prognao desetke tisuća srpskih civila… Taj bi s pravom zaslužio etiketu izdajnika, srpskog špijuna.
Osim toga, briga povjesničara i kritičara zbog uvođenja u škole dogmatske „službene istine“, kao nužne sastavnice totalitarnih režima, posve je izlišna, kad se zna da „etiku ratovanja“ tumači stručnjak koji je 1993. bio jedan od zapovjednika vojne akcije u kojoj je pobijeno stotinjak srpskih civila. Za stradanje njih 23 osuđen je samo jedan general, kojega pak predavači ratne „istine“ smatraju herojem, osuđenim zato jer hrvatski sudovi „ne razumiju konkretne ratne situacije“.
Ne znamo kolikim će učenicima doći san na oči kada se u njihovom razredu uskoro pojavi čudna bijela Uniforma, a nije drug Tito, okićena ordenima, s tankim, ofarbanim brčićima ispod kojih bliješte naglašeno bijeli zubi, e da bi im objasnila kako su „Jugoslaveni najveći problem Hrvatske“, te da za masakr 116 civila u bosanskom selu Ahmići nije kriv hrvatski oficir i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, nego „britanska tajna služba“. Isti taj lunatik, kao kapitalni primjerak mračne državne ideje o propagiranju lažne ratne povijesti u školama, tvrdi i da je srpski satrap Slobodan Milošević zapravo živ, jer da je njegov „sanduk u Požarevcu bio prazan“.
Tko će hrvatskim učenicima došapnuti istinu o tom redikulu i teoretičaru zavjere, tom generalu Loši koji je još 1991. bio obavještajac JNA u Beogradu? Čak revni svjedok optužbe na Vojnom sudu protiv kolege, optuženog za „širenje hrvatskog nacionalizma“, i koji će činjenicu da je ’91., u vrijeme agresije JNA na Hrvatsku, još bio dio te iste vojne hunte, tumačiti „dovršavanjem radova na zubnoj protezi“. Lošino zubalo tako je umnogome usporilo njegov herojski ratni put, a da je beogradski vojni zubar bio još malo sporiji, naša bi Uniforma sada „pravu istinu“ o ratu devedesetih sigurno predavala u srpskim školama. Bila bi to, međutim, ogromna šteta, grubo oduzimanje učenicima prava na spoznaju istine o „tekovinama revolucije“ i kolektivno ispiranje mozga nacionalističkim dogmama i mitologijom, vrijednim obrazovnim procesom koji se, eto, baš slučajno poklapa s osnivanjem nekakve Komisije za istinu o povijesti. Koja za cilj ima konačno ozakoniti istovjetnost zločinačke NDH i Jugoslavije, točnije, izjednačiti crvenu zvjezdu i ustašku ikonografiju, kao simbole istih, totalitarnih režima. Pa kada posao završe, obavezujuće će zaključke isporučiti generalima, koji će onda učenicima tumačiti zašto je baš cool onaj spomenik s ustaškim znakovljem u neposrednoj blizini konclogora Jasenovac. I zašto potomke onih Srba koje su fašisti pobili u tom logoru treba trajno mrziti. Zato jer je u skladu sa zakonom.