Kada ljudi javno bijesne zbog uviđenih nepravdi koje ih ne dotiču osobno, skloni smo pretpostaviti da je ta ekspresija ukorijenjena u altruizmu – “bezinteresna i nesebična briga za dobrobit drugih.” Međutim, novo istraživanje sugerira da je iskazivanje takve zabrinutosti za treću stranu – što sociolozi nazivaju “moralna uvreda” – često samo funkcija osobnog interesa, iskorištena da ublaži osjećaj osobne krivnje zbog društvene štete ili ojača (u svojim i očima drugih) vlastiti status Jako Dobre Osobe.

Izražavanje bijesa “u ime žrtve [percipicirane] moralne povrede” se često doživljava kao “prosocijalna emocija” ukorijenjena u “želji za vraćanjem pravde boreći se u ime žrtve”, objašnjavaju Bowdoinov profesor psihologije Zachary Rothschild i profesor psihologije Lucas A. Keefer sa Sveučilišta Južni Mississippi u svom najnovijem izdanju knjige Motivacije i emocije. Ipak, ovaj standardni sklop – moralni bijes kao djelokrug posebno pravednih – je “doveden u pitanje” prema istraživanjima o krivnji, kažuBowdoin i Rothschild.

Osjećaji krivnje su izravna prijetnja nečijem osjećaju sebe kao moralne osobe i, sukladno tome, istraživanje o krivnji otkriva da ova emocija izaziva strategije usmjerene na ublažavanje krivnje koje ne uključuju uvijek ispravljanje svojih postupaka. Nadalje, istraživanje pokazuje da pojedinci reagiraju na podsjetnike moralne krivnje svoje grupe s osjećajima bijesa zbog učinjene štete trećoj strani. Ova otkrića pokazuju da osjećaj moralnog ogorčenja, za kojeg se dugo smatralo da se temelji isključivo u zabrinutosti oko održavanja pravde, ponekad može samo odražavati napore da se održi moralni identitet.

Da bi se testiralo ovu “od-krivnje-do-bijesa-do-moralne potvrde” pretpostavku, Rothschild i Keefer su proveli pet zasebnih studija u kojima se procjenjuju odnosi između ljutnje, empatije, identiteta, individualne i kolektivne krivnje, percepcije o sebi i izražavanja moralnog bijesa.

Za svaku studiju, novoj grupi ispitanika (prikupljenih kroz Amazon Mechanical Turk program) su prezentirani izmišljeni novinski članci o iskorištavanju radne snage u zemljama u razvoju ili o klimatskim promjenama. U studijama u kojima se koristio članak o klimatskim promjenama, polovica sudionika je pročitala da su najveći pokretač (čovjekom uzrokovane) klimatske promjene američki potrošači, dok su ostali pročitali da su za to najviše krivi kineski potrošači. S člankom o iskorištavanju radnika, sudionici u jednoj studiji su navedeni da razmišljaju o malim načinima na koje oni možda doprinose izrabljivanju djece, prisilnom radu i lošim uvjetima rada u “sweatshop-ovima” [tvornicama u kojima se zapošljava jeftina radna snaga; op. prev.]; u drugoj studiji su naučili o lošim uvjetima u tvornicama u kojima se izrađuju proizvodi za Apple i o propustu tvrtke da se ovo zaustavi. Nakon izlaganja njihovim pojedinačnim člancima, sudionici su prošli niz kratkih upitnika i vježbi za procjenu razine njihovih osjećaja/stavova kao što su osobna krivnja, kolektivna krivnja, ljutnja na treću stranu (“multinacionalne korporacije”, “međunarodne naftne kompanije”) koja je uključena u uništavanje okoliša ili iskorištavanje radnika, želja da netko bude kažnjen, i vjera u osobna moralna uvjerenja, kao i osnovna uvjerenja o navedenim temama te pozitivan ili negativan utjecaj. Slijedi sažetak Rothschildovih i Keeferovih nalaza:

  1. Pokretanje osjećaja osobne krivice za problem povećava moralni bijes na ciljanu treću stranu. Na primjer, ispitanici koji su pročitali da su Amerikanci najveći potrošački pokretači klimatskih promjena su “iznijeli značajno više razine bijesa zbog uništavanja okoliša” uzrokovanog “multinacionalnim naftnim kompanijama” nego ispitanici koji su pročitali da su kineski potrošači najviše krivi.
  2. Što je veća krivnja zbog vlastitog potencijalnog suučesništva, veća je želja “da se kazni treća strana kroz povećanje moralnog ogorčenja prema meti.” Na primjer, sudionici ove studije su pročitali o iskorištavanju radnika u tvornicama, ocijenili su vlastitu identifikaciju sa standardnom potrošačkom praksom kojoj navodno doprinose, zatim su ocijenili svoju razinu ljutnje prema “međunarodnim korporacijama” koje produžuju izrabljivački sustav i želju da se kazne ta tijela. Rezultati su pokazali da s povećanim osjećajem osobne krivnje dolazi “povećano kažnjavanje prema trećoj strani, povećano moralno ogorčenje na metu.”
  3. Prilika izražavanja zgražanja prema trećoj strani smanjuje osobnu krivnju kod ljudi koji su ugroženi “nemoralom grupe kojoj pripadaju”. Sudionici ovog istraživanja koji su pročitali da su Amerikanci najveći pokretači umjetnih klimatskih promjena pokazali su znatno više nivoe osobne krivnje od onih koji su pročitali članak u kojem se za to okrivljuje Kina, ali nisu dobili priliku izraziti ljutnju ili svaliti krivnju na treću stranu. Međutim, kada su imali priliku bjesniti protiv hipotetskih korporacija, to je dovelo ispitanike koji su pročitali priču ‘krivimo Ameriku’ do izražavanja značajno nižih razina osobne krivnje nego grupa u kojoj se krivila Kina. Ispitanici koji su pročitali da su kineski potrošači krivi imali su slične razine krivnje, bez obzira na to što su imali priliku izraziti moralno zgražanje.
  4. “Prilika za izražavanje moralnog zgražanja na korporativne činitelje štete” napuhala je percepciju sudionika o svom osobnom moralu. Na pitanje kako bi ocijenili svoj moralni karakter nakon čitanja članka gdje se okrivljuje Amerikance za klimatske promjene, ispitanici su doživljavali sebe kao da imaju “znatno niži osobni moralni karakter” od onih koji su čitali članak u kojem se okrivljuju Kinezi, to jest, kad nisu imali izlaz u obliku treće strane koju mogu okriviti. Ispitanici u grupi u svezi članka gdje se posramljuje Amerika su završili sa sličnim razinama moralnog ponosa kao i kontrolna skupina u svezi kineskih potrošača kada su prvi put bili zamoljeni da ocijene razinu krivnje koje zaslužuju razne korporacije i svoju osobnu razinu ljutnje prema njima. I u ovoj i u sličnoj studiji koja koristi članak o prisilnom radu/iskorištavanju radnika, “prilika da se izrazi moralno ogorčenje na štetu koju korporacije čine (u odnosu kada te prilike nema) dovela je do znatno većih osobnih moralnih ocjena,” autori su otkrili.
  5. Moralni bijes potaknut osobnom krivnjom je umanjen kad su ljudi mogli potvrditi svoju dobrotu alternativnim sredstvima, “čak i u nepovezanom kontekstu.” Peta studija je koristila članak o eksploataciji rada, svi sudionici su upitani da procijene svoju razinu “kolektivne krivnje” (tj. “osjećaja krivnje za štete uzrokovane od strane vlastite grupe”) oko te situacije, a zatim im je dan članak o strašnim uvjetima u tvornicama Appleovih proizvoda. Nakon toga, kontrolna skupina je dobila neutralnu vježbu, dok su drugi zamoljeni da ukratko opišu što ih čini dobrom i pristojnom osobom; obje vježbe su popraćene s procjenom empatije i moralnog bijesa. Istraživači su otkrili da za one s visokom razinom kolektivne krivnje, to što su imali priliku da potvrde svoju moralnu dobrotu prvotno ih je dovelo do manjeg moralnog zgražanja nad korporacijama. No, kada su ispitanicima s viskom razinom kolektivne krivnje dane neutralne vježbe i kad nisu mogli potvrditi da su dobri ljudi, završili su s više moralnog bijesa prema trećim stranama. A za one s niskom razinom kolektivne krivnje, potvrđivanje njihove moralne dobrote ih je dovelo do donekle više moralnog bijesa na korporacije.

Ovi rezultati su se pokazali točnima čak i ako se uključe stvari ispitanika poput njihove političke ideologije, općeg psiho-emocionalnog stanja i pozadinskih osjećaja o problematičnim pitanjima.

Na kraju, rezultati Rothschildovih i Keeferovih pet studija su bili “u skladu s nedavnim istraživanjem koje je pokazalo da moralno zgražanje usmjereno van grupe može biti rezultat reakcije na percipirane prijetnje moralnom statusu te grupe”, pišu autori. Rezultati također sugeriraju da “bijes potaknut zabrinutošću o vlastitom moralnom identitetu služi kako bi kompenzirao opasnost od osobnog ili kolektivnog nemorala” i kognitivne disonance koja bi se mogla pojaviti, te razotkrivaju “vezu između krivnje i sebičnog izražavanja ogorčenja koje odražava vrstu ‘moralnog licemjerja’, ili barem nemoralni oblik ljutnje s moralnom fasadom.”