Situacija u Ukrajini svakako nije crno-bijela, no kao i u svakoj eskalaciji koja ima šire geopolitičke konotacije (a gotovo svaka ih ima, samo izuzetno naivni unutarnji sukob proučavaju kao isključivo rezultat unutarnjih događanja) “pojašnjenja” situacije su često izuzetno pristrana i proizvedena uz ideološku komponentu.
Stoga je izuzetno važno ovaj razvoj događaja sagledati iz svih strana. Postoje činjenice koje se ne mogu ignorirati – jedna od njih je činjenica da predsjednik Janukovič ima poprilično slabu potporu te je (s razlogom) percipiran primarno kao zaštitnik “korumpirane klase” i njihovih interesa. Kontinuirano osiromašenje građana, sve lošiji standard i zemlja na rubu bankrota, dovelo je do velikog nezadovoljstva i autentične pobune protiv njegove vlasti.
S druge strane, ta pobuna infiltrirana je gotovo od prvog dana i to iz nekoliko pravaca: u prvom redu tu je pro-EU parlamentarna opozicija koja se nametnula kao glasnogovornik svih prosvjednika na Maidanu (Trgu Nezavisnosti u centru Kijeva). Njihova uloga je što profesionalnije obaviti “posao” i vratiti Ukrajinu natrag na put Euro-Atlantskih integracija. No, izgleda kako je ukrajinski narod – poučen tzv. “Narančastom Revolucijom” od prije 10 godina – postao poprilično skeptičan te ovi lideri nemaju baš neki veliki utjecaj. Njihovi govori su često izviždani od strane okupljenih i pitanje je samo dana kada će potpuno izgubiti kontrolu.
No, ta “osviještenost” naroda je zapravo dvosjekli mač s time da je ona druga oštrica možda i kudikamo oštrija i pogubnija. Naime, Kličko i Jatsenjuk još uvijek imaju mjesto na pozornici prije svega zbog činjenica da imaju ogromnu potporu cijelog ujedinjenog Zapada – drugim riječima, iz ove dvojice čvrsto stoji i Bruxelles i Washington. Oni su izvršioci geopolitičke agende te samim time nisu nužno toliko opasni, prava opasnost krije se u daleko bolje organiziranim neo-nacističkim pokretima koji, za razliku od spomenutih, imaju sve veću i odaniju potporu prosvjednika (opširnije o ovim skupinama: Analiza: eskalacija ekstremizma u Ukrajini i sve veća opasnost od fašističke revolucije).
Bilo bi zaista pretjerano i pogrešno reći da je ovo “fašistički ustanak”, jer u mržnji protiv vlasti su ujedinjene razne skupine, pa i mnogi ljevičari. No, zbog toga ne treba nipošto ignorirati činjenicu da su se ultra radikalne desničarske skupine nametnule kao glavna “borbena snaga” na terenu. Ono što je poražavajuće je to da ih mnogi – opet, ne svi, ali mnogi – na Maidanu podržavaju upravo zbog njihovog militarističkog i agresivnog nastupa. Čak i za parlamentarnu opoziciju su ovi radikali postali neophodni jer su im omogućili bolju poziciju na samom terenu – istaknuli su se u žestokim napadima na policiju kao i čvrstoj okupaciji vladinih zgrada.
Gdje je u ovoj situaciji autentična ljevica da iskoristi trenutak narodne pobune i povijesno i geopolitičko pitanje pretvori u pravo, klasno, pitanje? U ovim prosvjedima se ona nalazi ili na samim marginama ili je potpuno potisnuta u drugi plan. O ovim pitanjima i širem kontekstu aktualnih prosvjeda i Ukrajinske krize, govori jedan od članova ukrajinskog Autonomnog Radničkog Sindikata za ljevičarski online list libcom.org.
Intervju je iznimno bitan jer pojašnjava mnoge detalje koji su važni za shvaćanje nastale situacije. U razgovoru se osvrnuo na konkretna pitanje ljevice, komparaciju s prosvjedima 2004. kao i na sve snažniji utjecaj fašističkih skupina u aktualnim prosvjedima.
Intervju je obavljen 28. siječnja, dakle prije najnovijih ustupaka Janukoviča, no i dalje su svi podaci i više nego relevantni.
Sugovornik u intervjuu nije imenovan, stoga ćemo prijevod – kojeg ovdje prenosimo u cijelosti – označiti s “P” (pitanje) i “O” odgovor.
P: “Gledajući slike iz Kijeva, izgleda da se na barikadama nalaze razni ljudi. Prema Vašem mišljenju, što ih ujedinjuje? Što imaju zajedničko? Praktično pitanje borbe s policijom? Ili postoje skupovi u formi “organiziranih” debata, na barikadama ili drugdje?”
O: “Glavni motiv prosvjeda u ovom trenutku je ekstremno nepopularan predsjednik. Naravno, tu su i drugi razlozi zbog kojih ljudi izlaze na ulice, kao što su: ekonomska kriza, socijalne nejednakosti, raspad socijalnih službi, siromaštvo, nezaposlenost itd. Ovo nije ljevičarska dogma, ljudi razgovaraju o ovim pitanjima. No, unatoč tome, razlog zbog kojih su danas na ulicama, a ne da gunđaju u svojim kuhinjama, je njihovo raspoloženje prema predsjedniku Janukoviču. Zahtjev za ostavkom predsjednika je glavni cilj – nažalost, izgleda kako je ovo najradikalnije što ljudi u ovom trenutku mogu smisliti.
Drugo, postoji velika mržnja prema policiji. No, u isto vrijeme, izgleda kako prosvjednicima uopće ne smeta činjenica da je jedan od lidera prosvjeda – Jurij Lutsenko – bio ministar unutarnjih poslova. U to vrijeme su Berkut i druge specijalne policijske snage operirale uobičajeno, a Lutsenko je tada najavljivao kako će prosvjednike rastjerati suzavcem. Dakle, ovdje imamo prosvjed protiv policije – koja je omražena kod svih društvenih klasa – koji se kanalizira kroz jedan relativno bezopasan put.
Predsjednik, njegova Vlada i policija su glavne teme razgovora. Izgleda kako je glavni cilj prosvjednika svrgnuti vladajuću stranku i to je sve. Jedan manji dio razgovara o tome kako bi trebalo balans moći kroz Ustav prebaciti s predsjednika na parlament. No, glavne teme i dalje su praktična pitanja – suzavac, hrana, štitovi, molotovljevi kokteli, taktika ulične borbe i beskonačne glasine o neposrednom proglašenju izvanrednog stanja, o snajperistima i interventnoj policiji – o tome jesu li Rusi ili ne, hoće li se i dalje boriti itd.
Po pitanju skupova… ne, mislim da ih nema. Situacija je previše dinamična i nestabilna za tako nešto. Ne vidim nikakve forme direktne demokracije da se stvaraju na barikadama”.
P: “Izgleda kako dolazi do dosta napada i okupacija vladinih zgrada, no život se odvija normalno u ostatku grada, zar ne? Da li ljudi po danu rade pa po noći dolaze na barikade? Kakve druge forme prosvjeda imaju ulogu? Čujem da se vrše okupacije i na sveučilištima? Događa li se, primjerice, nešto na radnim mjestima po pitanju neisplate plaća?
O: “Da, istina je. Samo centralni dijelovi Kijeva su pogođeni prosvjedima dok se na ostalim lokacijama život odvija uobičajeno. Bilo je nekih inicijativa da se proglasi nacionalni štrajk, no one su potpuno propale. Opozicija nema nikakve instrumente za organizaciju tako nečeg. Nemaju nacionalnu organizaciju niti ćelije na radnim mjestima, a ni narod nije navikao na štrajkove. Jedina sila koja teoretski može tako nešto izvesti – stara birokratska Federacija Sindikata Ukrajine – je neutralna. Studentska unija Direktna Akcija pokušava organizirati studentski štrajk – za sada su uspjeli jedino djelomično na jednom sveučilištu, Kiev-Mohjla akademiji. Da, većina ih radi ili studiraju, a slobodno vrijeme provode na barikadama.
Također postoji inicijativa Automaidan – prosvjednici automobilima blokiraju promet, naročito u blizini vladinih zgrada ili rezidencija državnika. Još jedan način prosvjeda je bojkot proizvoda od strane kapitalista koji pripadaju vladajućoj stranci. Neki izvještaji prenose kako je ovaj potez poprilično uspješan.Do sada je donekle okupirano samo jedno sveučilište. Naši drugovi iz Direktne Akcije nastoje okupirati cijeli kampus, ali koliko znam to se još nije desilo.
Prosvjedi na radnim mjestima nisu povezani s političkim prosvjedima, za sada. Primjerice, radnici u komunalnom poduzeću Kyivpastrans – koje kontrolira urbani tranzit – prosvjedovali su u prosincu, neke ljevičarske organizacije su im pomogle, no nisu išli daleko i nisu se priključili Maidanu. Zapravo, lokalne vlasti su se potrudile da im plate sve zaostale plaće kako bi ih smirile”.
P: “Jedna od zadnjih velikih mobilizacija u Ukrajini je bila ‘Narančasta Revolucija’. U usporedbi, što je drugačije danas? Da li se itko referira na nju? Što prosvjednici govore o ‘demokraciji’? Kakve nade imaju vezano uz EU članstvo?”
O: “Kao prvo, ‘Narančasta Revolucija’ je bila izuzetno personalizirani prosvjed. Ljudi su imali specifični cilj – instalirati svog lidera, Viktora Juščenka, na predsjedničku poziciju. Njegova politička struktura je jako organizirano i čvrsto kontrolirala prosvjednike i sve je prošlo glatko. Danas imamo trojicu lidera iz parlamentarne opozicije kojima većina prosvjednika ne vjeruje. Oni predstavljaju Maidan na razgovorima s Janukovičem, no mnogi prosvjednici nisu sigurni da li ova trojica uopće imaju mandat za to. Primjerice, prošli tjedan su ih prosvjednici izviždali i Maidan nije prihvatio njihove uvjete pregovora s Janukovičem. Unatoč svoj ljutnji, političari ovdje moraju slušati masu, generalno ljudi su poprilično radikalniji danas od svojih ‘predstavnika’. Cijela mobilizacija ih je iznenadila u studenome te od onda zapravo ne mogu zauzdati situaciju i preuzeti vodstvo. Ovaj vakuum u ovom trenutku preuzimaju radikalne desničarske skupine.
Nadalje, još jedna razlika između situacije danas i one iz 2004. je u tome što se tada diskutiralo o puno širim pitanjima. Cijela ‘revolucija’ je bila vezana uz predsjedničke izbore, ali unatoč tome mogli ste legitimno predstaviti ljevičarsku agendu tada, razgovarati o socijalnim i ekonomskim pitanjima. Gledajući iz te perspektive, tadašnji prosvjedi bili su daleko heterogeniji od onoga što imamo danas – danas smijete govoriti samo o pitanjima buržujske politike. Svaki pokušaj da skrenete temu na druga pitanja dovesti će do toga da će vas proglasiti ‘provokatorom’.
Mislim da ljudi ne povlače paralele s 2004. Kao prvo, kroz zadnjih 10 godina stasale su nove generacije koji su tada bili tek školarci. Kao drugo, Viktor Juščenko se pokazao kao veliko razočarenje za sve sudionike ‘Narančaste Revolucije’.
Prosvjednici danas, naravno, govore kako žele (buržujsku) demokratsku državu, s vladavinom prava itd. Oni misle kako ih od tih ideala dijeli samo Viktor Janukovič. Oni zamišljaju kako je EU članstvo sinonim za demokraciju, prosperitet i razne druge dobre stvari. EU služi kao mit koji objedinjuje sve ove nade, dok je Rusija u tom istom kontekstu kao mitska zemlja Mordor”.
P: “Desničarske stranke i fašističke skupine igraju ulogu u prosvjedima. Koliko su oni bitni? Imaju li znatnu potporu? Kako drugi prosvjednici gledaju na njih?”
O: “Radikalna desničarska stranka Svoboda je najorganiziranija od sve tri političke snage koje kontroliraju prosvjed. Oni su jedina stranka koja ima prave aktivne ćelije u raznim regijama, imaju svoju aktivističku bazu. Dakle, pošto su najorganiziraniji i najviše ideološki eksponirani, imaju i najviše uspjeha. Uz Svobodu, imamo i koaliciju neo-nacističkih militantnih skupina koje se nazivaju Desni Sektor. Oni su se formirali na početku prosvjeda i do sada su uspjeli ostvariti ogroman utjecaj, kao i simpatije kod mnogih apolitičnih i liberalnih ljudi. Ističu se svojim militarizmom i agresijom, a javnost ne vidi ništa loše u ovim ‘slatkim mladim patriotima’. Nadalje, ista stvar se događa i u drugim regijama, neo-nacistički nogometni huligani pokazali su se kao glavna borbena snaga u sukobima protiv policije i pro-vladinih grubijana.
Fašistička hegemonija je bila neosporna prije 19-og siječnja, kada su se prosvjednicima pridružili razni ljudi – apolitični, liberalni, pa čak i ljevičari. To se dogodilo zato jer se agenda prebacila na rušenje ‘diktatorskih zakona’ koji su uvedeni 16-og siječnja. Od onda su morali malo krenuti unazad, no unatoč tome posve je jasno da će u konačnici ovi prosvjedi jako koristiti radikalnoj desnici, bez obzira tko pobijedio. U slučaju pobjede opozicije, ući će u policijske snage itd. Ako Janukovič pobijedi, to bi značilo da će pola zemlje postati čvrsti pristaše radikalne desnice koju će se tada smatrati jedinom patriotskom radikalnom snagom koja se može suprotstaviti diktatoru.
U isto vrijeme, ljevičarski aktivisti su ušli u prosvjede 19-og siječnja jer spomenuti anti-prosvjedni zakoni pogađaju i njih. Oni su pronašli svoju nišu u infrastrukturalnim aktivnostima, primjerice u bolnicama gdje nastoje obraniti ranjene da ih ne privede policija ili da ih ne otmu grubijani. Druga aktivnost ljevice je, kako sam i naveo, pokušaj organiziranja političkog štrajka radnika”.
P: “Izvana se čini kao da prosvjedi imaju sličnosti s onime što se događalo u Istanbulu prošle godine, osim temperatura naravno… Da li prosvjednici u Ukrajini vide neku vezu s ustancima diljem svijeta zadnjih godina?”
O: “Neke paralele se mogu povući, svakako, no za ukrajinske prosvjednike ovi drugi prosvjedi kao da ne postoje. Oni vide svoj ustanak kao dio nacionalne borbe koju vežu uz ukrajinsku povijest, a ne uz globalni val prosvjeda”.
P: “Pratili ste ovaj pokret od samog početka, čitao sam neke Vaše izjave. Što se nadate, kakav bi pozitivan rezultat mogao proizaći iz ove situacije? Koji je najgori scenarij? Kakvu potporu očekujete izvan Ukrajine?”
O: “Kako sam i rekao, postoje dva moguća scenarija. Jedan je pobjeda Janukoviča, što će uvesti okrutni autoritarni režim u stilu latinskoameričkih diktatura 70-ih godina. No, Janukovič bi i dalje imao problema s vladanjem jer će podržavati, u najboljem slučaju, svega polovica populacije – diktature ne mogu preživjeti u ovakvim uvjetima. U tom slučaju može doći do javljanja podzemnih militantnih gerila, kao što je bila IRA u Sjevernoj Irskoj 80-ih i 90-ih godina.
Drugi ishod bi bila eventualna pobjeda parlamentarne opozicije. To bi rezultiralo slabom buržujskom demokratskom republikom, politički nestabilnom, no uz zadržane osnovne slobode – nešto kao Ukrajina u periodu 2005-2009. No, sada bi fašisti bili znatno snažniji, kako u lobiranju, tako i na ulicama.
No, postoji i treći scenarij – možda i najgori – a to je opći građanski rat između zapadne i centralne Ukrajine, uključujući i Kijev, s jedne strane, i jug i istok zemlje, s druge strane. Naravno, ovo bi bila katastrofa jer bi se narod borio za svoje nacionalističke pobude s obje strane. No, osobno mi se čini da ovo nije izgledan scenarij jer Ukrajina je velika industrijska zemlja. EU, Rusija i druge globalne sile ne bi željele kaotičnu ratnu zonu u zemlji koja ima ključne naftne i plinske tranzitne rute, uključujući i 15 atomskih reaktora.
Smatram da bi u ovim uvjetima najbolji način potpore izvana trebao biti poziv ukrajinskoj vladi da odstupi, ali bez pokazivanja solidarnosti za radikalnu desnicu. Poruke poput ‘podupiremo vašu borbu, ali ne i vaše fašiste’ bile bi optimalna forma pritiska izvana”.
Izvor: advance