Marinko Koščec, književnik i docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, objavio je sedmi roman U potrazi za početkom kruga (Sandorf, 2016.) Krajem veljače gostovao je u Booksinom programu Književni budoar, u sklopu tribine Krnja književnost koju vodi Tomislav Augustinčić. ***
Kako je nastajao vaš novi roman U potrazi za početkom kruga?
Velik sam trud uložio da knjiga teče i da izaziva ugodu, uz sve ono drugo što vjerojatno izaziva, s obzirom da su motivi prilično deprimirajući. Neka vrsta izazova je bila upravo tema, koja je sama po sebi upravo intenzivno anti-spektakularna; daleko je od svake snage po sebi. To je seciranje jedne prilično otužne svakodnevice, jednog manje-više običnog para koji unatoč međusobnoj netrpeljivosti ostaje zajedno; riječ je o rasapu jedne intimne priče koja je, dakle, manje-više komorna. Zbivanja su na nekoj mikro razini, mali su pomaci u faktografskom stanju. Izazov je bio od toga stvoriti nešto iskričavo i dinamično.
Estetika propadanja mi odgovara i mislim da je jedan od razloga zašto je lijepo pisati – jer propadanje, ionako neminovno, kroz pisanje može postati zabavno i utješno. Tu je trebalo ipak puno, puno promišljanja i osmišljavanja što želim govoriti. Za priču sam imao dosta vlastitog materijala, samo sam je proširio. Imao sam otprilike ideju – želim govoriti o hrani kao jednoj bitnoj odrednici ovog vremena, i dalje su nastajala značenja i s time je postalo malo kompleksnije.
Unatoč komornosti romana, recepcija se ulovila za naznake da roman nije ograničen na seciranje svakodnevice jednog para, već kolektivne bolesti, zapravo prelazi na razinu kritike šireg društva. Kako si tome pristupao, toj široj razini – jesi li je pisao svjesno ili je ona proizašla sama tijekom pisanja?
Mene uopće nije zanimalo osobno iskustvo, da u njemu kopam svoje zlato i da kažem sebi apsolutnu istinu o vlastitom doživljaju, nego da iz njega izvučem, ako se dogodi ta neka sretna alkemija, poveznicu na kolektivno, na trenutak, na podneblje, na generacijske sindrome, na stanje svijesti i duha, na jedan određeni mentalitet na nekom ovakvom ili ovom sličnom podneblju.
Izvući ono što obilježava ljude slične meni ili takve kakve susrećem iz dana u dan. Izvući i o čemu slušam: probleme – a problemi su ove generacije i ovog vremena. Dakle, poveznicu na kolektivno preko onog što jesam sâm doživio, ali daleko šire od toga.
Zašto i kako si odabrao to činiti upravo kroz hranu?
Jedna je od bazičnih vrijednosti, koje su uvijek tu, one nas čekaju. Na hranu se uvijek moguće osloniti, ona nas nikad neće iznevjeriti, to je neprestana potraga. Možemo si koliko god hoćemo reći, sad sam raskalašeno živio, možda sam se previše dao u trošak, ubio sam se od hrane, odsad ću drugačije – međutim, doći će opet, glad će se vratiti. Hrana je, osim toga, toliko toga da ju je nemoguće samo tako zaobići, ona nas neprestano zove.
Druga je stvar to što hrana postaje u medijima, taj food porn ili pomodnost TV emisija o hrani, te sve što hrana nosi sa sobom u vidu poremećaja hranjenja i opsesija, bijega od hrane i zabrana samima sebi. Hrana je tako krupan sadržaj u životu da nas sve na nju upućuje. Ona je tu zapravo jedan proizvoljan motiv. U romanu je postala temeljni motiv, ali kao takav da bude neka vrsta odskočne daske, okidač koji pokreće mehanizam raspaljivanja strasti, čitanja svijeta, tumačenja. Kroz hranu, moj protagonist zanima se za svijet, u njemu tjelesno sudjeluje svim osjetilima i upija svijet.
On je depresivni hedonist. S jedne strane uživa u svakodnevici najviše kroz hranu, ona je put za njegove užitke. Njegova ga depresija ili melankolija ne sprječavaju da ima svakodnevne užitke i da prolazi kroz sitne epifanije. To je njegova poveznica za kontakt sa svijetom i za bivanje živim. S druge strane, ti sitni užici ga ne sprečavaju u tome da bude depresivan, ne ukidaju tu njegovu drugu stranu. To jedno drugo ne pobija.
Isto tako, hrana je potpuno izniman motiv jer posjeduje tu metaforičku dubinu, podatnost i neiscrpiv potencijal za metaforiziranje odnosa sa svijetom.
Tekst pritom naginje prema dekadenciji i ironično je intoniran. Kako pristupaš ironiji i kako je pisati? Gdje vidiš poziciju ironije u tekstu i suvremenom društvu?
Nisam nikada pokušavao nekoga podučiti kako biti ironičan. To je kao biti duhovit; prestaje biti smiješno kad objasnite kako funkcionira vic. Otkrivanje tajne u tom je smislu nemoguće.
U pitanju je sklonost prema traženju jednog ukošenog, iščašenog pogleda na stvari, gdje se na pomalo apsurdan način određene nepravilnosti izvlače do krajnjih konzekvenci. Mislim da je ironija stanje svijesti, kontinuirani proces. Pritom treba reći da ironija postavlja stvari u određenu ravnotežu, i ono pozitivno i ono negativno. Ironijom ništa ne pobijate, ironijom stvar ne ukidate, nego je dovodite u protutežu sa sasvim izvrnutim pogledom na stvar, koja se želi predstaviti u afirmativnom stanju. Štogod se afirmativno izreče, može se izvrnuti.
Odavno znamo da je stvarnost koju promatramo kroz medije već previše romaneskna. Kad bi se ispisivala u književnosti, morala bi se na neki način čak i spuštati da bismo bili vjerodostojni. Ako promatramo ovaj svijet, hrvatsku stvarnost, onda koji put izgleda previše ironično sama po sebi, možda bi čak trebalo ublažiti stanje da bi čovjek mogao preživjeti. Sve to ponekad izgleda previše ironično.