Nizozemski izbori su izazvali val euforije u redovima vladajuće elite i u masovnim medijima, koji su u zbor pjevali “kako je populistički val zaustavljen i EU je spašena”. Euforija je u nekim aspektima prekomjerna, pogotovo ako uzmemo u obzir da Geert Wilders nije predstavljao nikakvu snagu protiv postojećeg sustava, nego je proizvod istog, ali analiza nakon izbora pokazuje određeno slabljenje pritiska.
Čak i to pitanje zaslužuje nešto više podataka. Istina je da Wildersova stranka dobila oko 19% glasova, ali je daleko je od Rutteove konzervativne liberalne stranke koja ima 33%.
No, mora se reći da ni Wilders nije osvojio najavljivanih 25%, ali i da je Rutte izgubio 8% glasova u odnosu na prethodne parlamentarne izbore, što se teško može nazvati pobjedom.
Međutim, Nizozemska je, prije svega, jedno od najjačih gospodarstava Europe i unatoč mjerama štednje, koje su građane lišile nekih usluga i socijalne sigurnosti, kvaliteta života je još uvijek među najboljima na kontinentu. Ukratko, Nizozemska je najnepovoljnija zemlja za testiranje raspoloženja protiv EU.
Kao što znate, 2017. će se održati još dvoji izbori, ključnih za opstanak EU – u Francuskoj i Njemačkoj. Posebnu pozornost zaslužuje Francuska, ključna zemlja, uz Njemačku, naravno, gdje antieuropske snage imaju konkretne šanse za pobjedu.
Što se tiče Njemačke, najvažnije zemlje Europske unije, tamo imamo stranku Alternative za Njemačku, koja je krenula s programom izlaska iz eura i trebala bi se na izborima zaustaviti na oko 11% glasova. Postotak je prilično velik, ali još uvijek nedovoljan za većinu u Bundestagu.
Dakle, odlučujući test je ipak onaj u Parizu, gdje će Marie Le Pen teško pobijediti u drugom krugu. Trenutne ankete, koje ipak ne treba uzimati zdravo za gotovo, govore da u drugom krugu neće dobiti više od 40% glasova.
S obzirom da u Njemačkoj ne bi trebalo biti “rizika”, moglo bi se reći da “populistički val” jest zaustavljen, te da je Europska unija sigurna. Međutim, ova tvrdnja i nije tako uvjerljiva.
Prvo, za takozvani “populistički val” se možda može reći da je u ovom trenutku dosegao maksimalnu točku širenja, izvan koje će teško ići dalje, ali uspon kojem smo svjedočili sigurno nije bio samo trenutni fenomen.
Osim toga, to uopće ne znači da je “EU spašena”. Većina analitičara razmišlja o tome “tko” bi mogao srušiti Europsku uniju i “populiste” vide kao jedinu realnu prijetnju. Međutim, nitko od njih ne razmišlja “što”, a ne “tko” bi mogao srušiti konstrukciju tehnokratske i elitističke EU.
Naravno, ako Marine Le Pen osvoji izbore u Francuskoj, značajno će se ubrzati europska kriza i kraj može biti neizbježan. Ali. ako se to i ne desi, uopće nije sigurno da će EU izbjeći opasnost od kolapsa. Oni koji samo razmišljaju u smislu “tko”, izvrću logični redoslijed pojmova.
Naime, nisu “populisti” stvorili probleme o kojima ovisi opstanak EU, nego su ti problemi stvorili okolnosti za nastanak takozvanog “populističkog vala”, a oni će ostati zbog toga što su izravno povezani s manjkom snage za izgradnju bolje Europe.
Europska unija je obećala konvergenciju nacionalnih gospodarstava, buduće političko ujedinjenje, stabilnost cijena, obranu plaća i potrošnje, a da nije ispunila nijedno od tih obećanja. Nije slučajno da je ova konstrukcija pogodovala najsnažnijima u zajednici “jednakopravnih naroda”. Financijski propisi se slijepo drže neoliberalne politike, što uzrokuje pad blagostanja i sa sobom nosi pogoršanje uvjeta života radničke klase, da ne spominjemo kako je preseljenje proizvodnje pomelo stotine tisuća radnih mjesta.
Kriza je samo otkrila pravu dinamiku unutar EU u kojoj je došlo do eksplozije javnog duga i naglašene su sve podijele između nacionalnih gospodarstava.
Danas je za najslabije zemlje euro doslovno luđačka košulja koja ih guši. Europsku “elitu” karakterizira nedostatak strateškog razmišljanja o tome kako izaći iz slijepe ulice, a zanemarivanje interesa pojedinih zemalja će vjerojatno uzrokovati sprečavanje donošenja i najosnovnijih odluka.
Zaključak nedavnog summita EU, bez zajedničkog dokumenta, čak ni formalnog, bilo je nešto što ranije nitko nije mogao ni zamisliti, a dokaz je sigurne propasti koji govori sam za sebe. Zajednica je podijeljena oko svega.
Od imigracijske krize do ekonomskih politika, od upravljanja dugom do sankcija protiv Rusije, od odnosa sa Sjedinjenim Državama i Trumpom do energetske politike, i tako dalje unedogled.
Europska unija je zgrada koja se raspada, što potvrđuje i prijedlog za stvaranje “Europe s najmanje dvije brzine”, kako tvrdi kancelarka Merkel. Uopće nije jasno na što se to odnosi i kako razumjeti moguću realizaciju plana u situaciji u kojoj valuta i dalje za sve ostaje ista.
Jasno je da samo treba revidirati i iznova pregledati sve ugovore o osnivanju EU, od početka do kraja, ali je to s postojećim pravilima praktično nemoguće. Zapravo, dovoljan je poljski veto da paralizira sve.
U takvoj situaciji čak i nije nužno da “populisti” pobjede u nekoj važnoj zemlji. Može biti dovoljan i neki drug razlog koji će potvrditi konačni kolaps EU. Na primjer, bankrot Atene, novi “Exit” u bilo kojoj zemlji, bila to Mađarska, Malta ili Luksemburg, iznenadno pogoršanje talijanske dužničke krize, iznenadno pogoršanje diplomatske krize s Rusijom, koja je dramatično podijelila zemlje EU ili pretjerano veliki val useljenika i izbjeglica.
Ljubav koja se iskazuje tijekom “okruglih brojeva” i za godišnjice nas tjera da pomislimo na tekuću 2017. godinu, šezdesetu obljetnicu od Rimskih sporazuma, kao na posljednju godinu u izgradnji aktualne Europe. Nije ni potrebno da se to dogodi u tekućoj godini, ali, realno govoreći, teško da će EU moći ići dalje.