Prezir prema struci, krojenje javnog prostora u skladu s vlastitim željama, hirovito navodnjavanje grada spektaklom konfekcijskih fontana, ignoriranje građanskih prosvjeda: čitava je Bandićeva vladavina jedna velika, institucionalizirana psovka
![]()
Urinokultura
Ravno stotinu godina nakon što je Marcel Duchamp jedan običan pisoar pretvorio u ‘Fontanu’ (1917.), najpoznatiji ready made u povijesti umjetnosti, zagrebački skejter medijima poznat pod nadimkom Čunjo krenuo je suprotnim smjerom: jednu obližnju fontanu pretvorio je u pisoar, uz podjednako zgražanje javnosti. ‘Pa mi smo u Europi!’, uhvatila je kamera revoltiranog prolaznika kako urla na neshvaćenog Duchampovog nastavljača, a zatim ga prati rafalom psovki – nepoznatih, nažalost, većini evropskih jezika – dok ovaj ubrzano odmiče sa zagrebačkog Britanskog trga, praćen jakim zaštitarskim snagama. Tu smo Čunju, manje-više, izgubili iz medijskog vidokruga, pa ostajemo uskraćeni za njegova razmišljanja o odnosu vlastitog pišanja u Bandićevu fontanu s bogatom tradicijom umjetničke avangarde u koju se taj čin – kako da kažemo – upišuje. Ali to sada ionako nije pretjerano važno: on je za ovu priču najmanje bitan. Nisu toliko važni ni novinski naslovi o ‘incidentu’, ‘vandalizmu’ i ‘kaosu’ na svečanom otvorenju fontane koji su uslijedili, nisu toliko važni ni izvještaji o prigodnim govorima i svećeničkoj misi kojima je uveličan događaj, a nije, evidentno, toliko važno ni sve ono što su ti izvještaji gurnuli u drugi plan ili posve prešutjeli: činjenica da je Bandić zaobišao rezultate javnog natječaja za uređenje Britanca i tamo posadio novu gradsku fontanu isključivo po vlastitom nahođenju, činjenica da je pritom ignorirao pobunu arhitekata i urbanističkih stručnjaka, činjenica da je zanemario prosvjede građana, činjenica da je projekt istraživao DORH, činjenica da je prvotno bila postavljena fontana prevelikih dimenzija pa je cijelu stvar trebalo rušiti i ponovno graditi… Sve je to, rekosmo, manje važno: jedino što od cijelog urinokulturnog skandala zaista vrijedi zapamtiti nisu ni prilagođeno medijsko pisanje ni neprilagođeno Čunjino pišanje, nego reakcija onog prolaznika koju je sasvim slučajno zabilježila kamera. Njegov neplanirani javni istup u obranu digniteta Bandićeve fontane – započet zazivom visokih evropskih vrijednosti, nastavljen frenetičnom psovačkom kanonadom – ispostavio se, baš zato što je bio spontan, kao najpreciznija slika vladavine zagrebačkog gradonačelnika. Uostalom, sjetimo se: ‘Nismo mi balkanska kasaba’, poručio je ovaj prošle godine u premijernoj najavi gradnje nove fontane, uspoređujući Zagreb s Rimom i Bečom. A tek što nas je deklarativno postavio na kartu Evrope, uslijedile su psovke. Jer prezir prema struci, krojenje javnog prostora u skladu s vlastitim željama, hirovito navodnjavanje grada spektaklom konfekcijskih fontana, ignoriranje građanskih prosvjeda: čitava je Bandićeva vladavina jedna velika, institucionalizirana psovka. Koja gradsku vizuru tretira kao zid javnog WC-a: ništa čudno ako netko onda ondje poželi psovku cenzurinirati.
Društvo mrtvog pjesnika
Dodjelom Goranovog vijenca za cjelokupni pjesnički opus Dorti Jagić i Gorana za mlade pjesnike Moniki Herceg u Zagrebu je započelo 54. Goranovo proljeće: to što svečanost otvaranja, po prvi put u polustoljetnoj povijesti manifestacije, nije održana u rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića Lukovdolu, novi je veliki uspjeh hrvatskog Ministarstva kulture. Vijeća koja je ondje prošle godine instalirao Zlatko Hasanbegović, a čije je savjete i prijedloge zatim spremno prihvatila aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek, srezala su iznos financiranja Proljeća za čak dvije trećine. Naknadno je, doduše, planirana cifra od 50 hiljada kuna kozmetički uljepšana za još 30 hiljada: nedovoljno, ipak, da se organizira tradicionalni odlazak u Lukovdol, nedovoljno da se tiska katalog događanja, nedovoljno za bilo što osim elementarnog čuvanja sjećanja na partizanskog pjesnika. ‘Ustaštvo danas je politička forma u kojoj hrvatski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije’, ustvrdit će koji dan kasnije Boris Buden u video-poruci iz Berlina, pozivajući na sudjelovanje u
šibenskog festivala Fališ, pokrenutoj nakon što su njegovi organizatori javno odbili ponižavajuću ponudu iste one ministrice i istih onih vijeća da Fališ podrže s 10 hiljada kuna. Budenove su riječi dovoljan komentar kulturne politike koja se još uvijek iscrpljuje u mrcvarenju ideoloških protivnika i sakaćenju uspomene na jednog pjesnika zato što se on sredinom prošlog stoljeća – iz perspektive Ministarstva kulture – borio, valjda, na pogrešnoj strani. Stoga tim riječima i zaključujemo: ‘Dolazi do izražaja imanentna nesposobnost hrvatskog nacionalizma, svog tog domoljublja – uključujući i građanski, liberalni, soft-nacionalizam – da proizvede društvene, ekonomske i kulturne efekte. Mi živimo među ruinama nečega što se nekada zvalo društvo.’
Atak na Knjigozemsku
U Zadru za to vrijeme traje borba za Knjigozemsku, vibrantni prostor nezavisne kulture koji već osam godina ugošćuje niz tamošnjih udruga i priređuje raznolika zbivanja – izložbe i predavanja, promocije i projekcije, tribine i književne večeri – a sada ga gradska uprava namjerava iseliti. Iz puko birokratskih razloga: udruga Z.V.U.K., koja je bila službeni korisnik prostora, u međuvremenu je pravno likvidirana, a njegovi ostali podstanari nisu na vrijeme preuzeli formalno upravljanje klubom. Zapravo ga, još od početka prošle godine, odgovorno vode: ‘Brigu o prostoru i nastavku aktivnosti od siječnja 2016. godine preuzeli su Udruga za kulturu i umjetnost Punktum, Udruga Zapis, Klub studenata/ica sociologije Antifjaka kao udruga građana te mnogi drugi umjetnici pojedinci. Nekretnina na adresi Rikarda Katalinića Jeretova 5 se posljednjih 15 mjeseci uredno koristi, sukladno namjeni za koju je prostor dodijeljen’, objašnjavaju zadarski u kulturnjaci u
za spas Knjigozemske, kojom se ‘apelira na Grad Zadar i Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom da sa sadašnjim korisnicima prostora sklope novi ugovor o daljnjem korištenju prostora.’ Peticiju je, do trenutka nastanka ovoga teksta, potpisalo više od hiljadu ljudi, a prema posljednjim informacijama gradske su vlasti sklone pod takvim pritiskom popustiti i ipak prepustiti prostor udrugama.
PR-evara Ubera
Uber hoće ići na more: iz hrvatske centrale kompanije javljaju kako će ‘ovog ljeta na dalmatinskoj obali pokrenuti uslugu UberBOAT, koja će prvi put u svijetu biti pokrenuta upravo u Hrvatskoj i omogućiti bolju povezanost kopna i otoka te otoka međusobno.’ Sjajna vijest za strane turiste, još bolja za domaće mainstream medije: ondje se poslovno širenje multinacionalke na Hrvatsku poslovično slavi kao novi dokaz uspjeha globalnog kapitalističkog tržišta u sukobu s okoštalim lokalnim restrikcijama. Priča je dobro poznata, baš kao i raspored uloga: s jedne strane troma birokracija i suvišna regulacija kojima se štite zastarjela prava taxi-vozača na štetu običnih korisnika, a s druge strane vitalna i prodorna kompanija koja operira isključivo prema pravilima ponude i potražnje, pa ruši cijene, podiže kvalitetu i, općenito, dokazuje svu superiornost neregulirane tržišne ekonomije. Prava je šteta, stoga, što vijest nije sasvim istinita: kao što je novinar Dubrovačkog dnevnika Goran Mratinović doznao nakon kraćeg istraživanja, usluga UberBOAT već je dostupna u nekoliko stranih država, pa se informacija kako će ‘prvi put u svijetu biti pokrenuta upravo u Hrvatskoj’ čita kao klasična korporacijska PR-evara.
Doduše, mala hrvatska laž velike svjetske kompanije tu je još i najmanji problem. Uberova nezaustavljiva globalna ekspanzija – u kojoj je poslovna ofanziva na ovdašnji akvatorij samo novi iskorak – uopće, naime, ne znači potvrdu efikasnosti novog poduzetničko-prijevozničkog modela, nego grčevitu borbu da poslovanje firme napokon postane profitabilno. Još od svog osnivanja, Uber operira s ogromnim gubicima: samo prošlu godinu završili su s nevjerojatne dvije milijarde dolara minusa, a održavanje niskih cijena vožnje, kojima istiskuju standardnu prijevozničku konkurenciju, omogućuju im gigantske investicije multimilijarderskih špekulanata. Ovi se, opet, klade na opciju da će firma – naraste li dovoljno – napokon umjesto gubitaka početi stvarati profit. Ali to se ne dešava: gubici su sve veći, pa ekspanzija Ubera podsjeća na one scene iz crtanih filmova u kojima glavni lik grozničavo trči nad provalijom, još uvijek nesvjestan da će vrlo brzo (pro)pasti. A da stvar bude gora, imidž kompanije se rapidno urušava: osnivač Travis Kalanick morao je početkom godine istupiti iz savjetničkog odbora Donalda Trumpa nakon što su mušterije krenule masovno bojkotirati firmu zbog njegovog političkog angažmana, objavljen je niz optužbi bivših zaposlenica zbog seksualnog uznemiravanja, procurila snimka na kojoj Malick bezobrazno vrijeđa jednog Uberovog vozača nakon što mu se čovjek potužio jer je, zbog konstantnog smanjivanja zarade, jednostavno bankrotirao…
Ništa od svega toga ne dopire, međutim, do domaćih medija: tamo je Uber uglavnom amblem ideologije poduzetničkog uspjeha i pedagogije nereguliranog tržišta, pa će i iznenađenje biti tim veće kada se – nastavi li ploviti dosadašnjim smjerom – kroz koju godinu nasuče na obalu.