SFeraKon (Foto: Roberta F. / Wikimedia )Hrvatska SF književnost je poput neke čudne biljke – one koja raste u polumraku, i to na ne osobito plodnom tlu, skrivena od pogleda, ali ustrajno i kontinuirano.
Nadam se da ćete mi oprostiti ovu priprostu biljnu metaforu; naime, o uzgoju biljaka znam gotovo jednako kao o hrvatskom SF-u, znači ne puno, iako me oba područja načelno zanimaju.
Što se tiče angloameričkog SF-a (koji se u pravilu poistovjećuje s cjelokupnom SF produkcijom), mogla bih se okarakterizirati kao ‘pasivni fan’: pročitala sam većinu ‘klasika’, nastojim pročitati što više dobitnika nagrada Hugo i Nebula, a jedan tekst mi je objavljen u Ubiqu. S druge strane, hrvatska SF književnost mi je gotovo potpuni misterij: nikad nisam bila na SFeraKonu, ne čitam domaće autore (iako primijetim kada izađe neki novi roman) i ne kupujem specijalizirane časopise – razlog je djelomično financijske prirode, a djelomično je u pitanju svojevrsni zazor prema domaćim SF autorima i autoricama kojeg zapravo ne mogu sasvim objasniti, osim eventualno statistikom: većina SF-a u svijetu je loša + većina hrvatske književnosti je loša = većina hrvatskog SF-a je loša. Naravno, riječ je o predrasudi zbog koje sam dosad vjerojatno propustila brojne izvrsne uratke, i nadam se da ću u budućnosti ispraviti tu grešku.
Stoga, s ciljem razbijanja eventualnih predrasuda i kod šireg čitateljstva te poticanja na daljnje proučavanje ovog područja, odlučila sam pomnije ispitati trenutnu situaciju na hrvatskoj SF književnoj sceni (koja, riječima Matka Vladanovića, već desetljećima obitava u paralelnoj dimenziji hrvatske stvarnosti), odnosno uvjete njezine proizvodnje i recepcije.
O mnogim aspektima ove priče već se dosta pisalo: od povijesti SF-a u Hrvatskoj, koja seže tamo negdje od kraja Prvog svjetskog rata, pa do važnosti časopisa, koji su vrhunac dosegli tijekom kasnih 1970-ih i 1980-ih, kada je legendarni Sirius dva puta proglašen najboljim europskim SF časopisom. U tom periodu osnovano je i Društvo za znanstvenu fantastiku SFera, koje organizira SFeraKon, objavljuje SFeraKonske zbirke i dodjeljuje nagradu SFERA za najbolja ostvarenja iz područja SF-a u protekloj godini.
No, namjera ovog teksta nije ponavljati naučeno, već unutar okvira ove rubrike istražiti scenu uz pomoć par sugovornika/ca, ujedno aktera/ica ovog područja.
Za početak, odlučila sam propitati vlastite predrasude i ispitati ima li i drugih SF fanova koji dijele moje neznanje o domaćoj produkciji. Autorica, urednica i prevoditeljica Milena Benini o tome kaže: “Naravno da postoje predrasude prema domaćim autorima, ali to nije posebnost SF-a. Hrvatska naime općenito ima problem sa žanrovskom, komercijalnom književnošću, što jednim dijelom dovodi i do problema s tzv. srednjom strujom, jer je komercijala ono od čega nakladničke kuće u svijetu žive. Ali kod nas se nakon raspada bivše države dogodio taj trenutak kad nam se potencijalno tržište znatno smanjilo, i nakladnici su počeli živjeti prvenstveno od potpora, pa su tražili naslove i autore koji će dobiti potporu, a ne one koji će se prodati. Nažalost, zbog dugogodišnjih problema s distribucijom, pogotovo što se tiče malih i nezavisnih nakladnika, ljudi često naprosto ne znaju za domaće autore koji bi im inače mogli biti i te kako zanimljivi. Da ni ne spominjem kako su nam knjige skupe, a rijetko će se tko odlučiti investirati u nešto što im djeluje kao nesigurno: prije će dati novac za neko razvikano ‘svjetsko’ ime koje im barem garantira dobru zabavu.”
S obzirom da je, prema Fredricu Jamesonu, jedna od glavnih zadaća SF-a očuđenje i prestrukturiranje našeg doživljaja sadašnjeg trenutka, pitam sugovornike u kojoj se mjeri domaći autori i autorice u svojim djelima osvrću na društveno-političku situaciju u Hrvatskoj i možemo li identificirati neke specifičnosti domaćeg SF-a, odnosno zajedničke tematske odrednice ili preokupacije. Pisac, urednik i ilustrator Aleksandar Žiljak odgovara:
“Bitan element hrvatskog SF-a od ranih 1990-ih je okretanje domaćim temama i mislim da je tada problematiziranje stanja u našem društvu kroz SF jezik bilo jače nego sada. Unazad nekoliko godina pratimo trend žanrovskog i podžanrovskog zamućenja u smjeru tzv. spekulativne fikcije u širem smislu i odmak od specifičnih problema današnjice, ne samo naše, nego i globalne. Ali u svakom slučaju, većina autora smješta svoje priče u domaće okruženje i s domaćim likovima, što je veliki i, čini se, trajni odmak od predratnog, pomalo imitatorskog pristupa neke nedefinirane srednje Evrope ili Amerike.”
Kao jedan od problema u domaćem SF-u svakako možemo navesti doseg, odnosno relativno malu publiku (sjetite se biljke koja raste skutrena u polumraku!) Na pitanje je li naša SF scena pomalo hermetična, što je moj dojam, Davorin Horak, glavni urednik časopisa Sirius B i bivši urednik Future, odgovara da nije hermetična nego naprosto ne dopire do šireg kruga.
“Ne postoje kulturne rubrike u medijima koji su spremne uhvatiti se u koštac sa žanrovskom literaturom (niti stranom, a kamoli domaćom). Ne pišu se recenzije knjiga, autori SF-a su marginaliziraniji od autora krimića i ljubića. No to je već širi problem domaće kulture općenito. Ono što treba raditi je buditi interes kod publike da promišljaju ono o čemu čitaju, stvarati navike kod mladih prema čitanju. Zapravo ne treba otkrivati toplu vodu, međutim to je spor proces i zahtijeva poteze koji su daleko od svakodnevnog poslovanja ili realiziranja ideja, a pogotovo u zemlji gdje većina ne drži do kulture osim ako nije politički instrumentalizirana ili iskorištena za jeftine dnevnopolitičke obračune.”
Benini objašnjava da nije toliko u pitanju zatvorenost – jer su nova lica uvijek dobrodošla – već nedovoljna medijska pokrivenost žanra kao takvog. Ističe da kompletnu hrvatsku književnu produkciju možemo opisati kao malu i hermetičnu te da se problemi koji postoje u književnoj produkciji u Hrvatskoj općenito prelijevaju i na SF.
“Naša je domaća književna produkcija zapravo prilično neobična zvjerka, i sama činjenica da nam je jedan još uvijek pomalo prezreni žanr tako jak uvijek je izvor čuđenja za sve strane goste. Uostalom, sama činjenica da živimo u zemlji u kojoj većina ljudi ne pročita nijednu knjigu godišnje, a ipak uspijevamo održavati nekakvu produkciju – i to ne bilo kakvu, imamo autora koji se komotno mogu usporediti s bilo kojim razvikanim svjetskim imenom – zapravo zvuči kao… znanstvena fantastika.”
Žiljak je nešto rezigniraniji po pitanju dosega. Prije par godina u Booksi je organizirao ciklus tribina posvećenih SF-u koje su pokrile puno aspekata SF i fantasy stvaralaštva, uključujući neke specifično hrvatske teme. Na pitanje kakav je bio interes za tribine te ima li prostora za nova, slična događanja, Žiljak odgovara: “Interes publike je jako varirao, u prosjeku je bilo desetak ljudi, čime nisam baš oduševljen. Prostora za takav ciklus možda ima, ali ne znam kako privući publiku, kakvim pristupom i kojim sadržajima.”
Časopis Sirius, kojeg je tiskala novinska kuća Vjesnik od 1976. do 1989. godine, objavljivao je prijevode i radove domaćih SF književnika, recenzije i teorijske tekstove koji su bili velik poticaj SF književnosti na području bivše države, a u najboljim godinama naklada časopisa kretala se između 30 i 40 tisuća primjeraka. S obzirom da su naklade SF časopisa danas puno manje (300 do 500!), pitam se što se u međuvremenu promijenilo i znači li to da je danas puno manji interes publike za SF.
“To bi bio apsolutno krivi zaključak,” odgovara Horak. “Danas je interes za SF (spekulativnu fikciju u koju spadaju ono što se uobičajeno razdvaja na fantasy, horor i znanstvenu fantastiku) puno veći, samo je i način na koji se konzumira drugačiji zahvaljujući novim tehnologijama, razvoju filmske industrije, tržištu igara. Osim što je ‘živio’ u sasvim drugo vrijeme, Sirius je imao pristup puno većem tržištu s gotovo nikakvom konkurencijom, distribuciju, čak i odnos proizvođača (Vjesnik) bio je prema proizvodu respektabilan. Mi smo (izdavačka kuća Hangar 7, op. a.), s druge strane, mali izdavač koji se svakodnevno bori s vjetrenjačama koje nemaju veze s kvalitetom časopisa ili publikom već neredom u državi.”
Ranije spomenuti nedostatak medijske pokrivenosti osobito dolazi do izražaja pri objavi žanrovski značajnih djela kao što su Ad Astra: antologija hrvatske znanstvenofantastične novele 1976.-2006. koju su uredili Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić (Mentor, 2006.) ili prijevod Metamorfoza znanstvene fantastike (Profil, 2010.) svjetski poznatog teoretičara SF-a Darka Suvina, čiji doprinos još uvijek nije dovoljno prepoznat u domaćim književnim krugovima (recimo, Google pretragom uspjela sam pronaći samo dvije recenzije Metamorfoza!)
Milena Benini navodi da su “recenzije kod nas općenito na umoru u tradicionalnim medijima, pa je teško za očekivati da će se posvetiti pozornost nečem tako ‘egzotičnom’ kao što su Suvinove Metamorfoze, iako se stvarno radi o velikom i bitnom djelu na svjetskoj razini. S druge strane, u većini slučajeva, kad se i krene u kritiku SF-a, često to rade ljudi koji se žanrom inače ne bave, pa se dogodi da recimo svakih nekoliko godina neki roman bude proglašen ‘prvim hrvatskim fantasyjem’, što je naprosto smiješno.”
U akademskoj sferi također postoji određeni zazor prema SF-u. Na pojedinim odsjecima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povremeno se pojavljuju kolegiji posvećeni znanstvenoj fantastici, a u književnim časopisima (npr. Književna republika ili Vijenac) ovo područje tek sporadično dobiva nešto prostora.
Tomislav Šakić, urednik časopisa Ubiq, objašnjava da nije zadovoljan zastupljenošću teorije SF-a u akademskim niti u širim književnim krugovima, a uzroci podzastupljenosti su sljedeći: prvi je sklonost krimiću (i tradiciji proučavanja krimića u liniji Šoljan – Škreb – Žmegač – Mandić – Solar – Pavličić), a drugi je nesklonost kritičkom mišljenju koje SF zahtijeva od čitatelja, kao i nesklonost viđenju i promišljanju nešto šire slike od one provincijalne.
“Ubiq zbog manjka sredstava i upornosti nije stvorio kritičku misao o SF-u u Hrvatskoj, ali s druge strane sasvim smo zadovoljni jer je postao konstanta u smislu da se u akademskim krugovima za časopis zna kao prvo referentno mjesto za kojim se poseže i kojem se šalju radovi. Ipak, bedemi akademizma su visoki, pa i dalje svjedočimo tome da prvi znanstveni zbornik radova sa simpozija posvećenih fantastici u hrvatskoj književnosti, tiskan 2016. godine, i dalje shvaća fantastiku kao neko pisanje koje ne uključuje SF ni fantasy, tj. radovi se kreću u krugu između Ivane Brlić Mažuranić, Nazora i borhesovaca, a na Filozofskom fakultetu i dalje se održava sličan staromodan kolegij o tzv. fantastici.”
Šakić dodaje da je predrasude i tradicije teško slomiti te da spomenuti kurikulumi i dalje uključuju “budalaštine iz pera Branimira Donata, ali ne i knjige Darka Suvina. Ako je išta Ubiq učinio, onda je vratio Suvina u optjecaj, jer je unazad deset godina skoro svaki njegov rad, uključujući i kanonske Metamorfoze, preveden u Hrvatskoj. Tako da profesori na fakultetima ne mogu više sjediti s glavom u pijesku i citirati Todorova (kojeg je Lem još 1970-ih zgazio u svojoj kritici) i, božesačuvaj, Donata.”
Što se pak same produkcije i motivacije autora/ica tiče, mišljenja naših sugovornika se ponešto razilaze. Horak smatra da je situacija vrlo zanimljiva ako gledamo usko, na formu časopisa: “Piše se jako puno kratkih priča, proizvodnja je doista ogromna, ali se dobar dio toga objavljuje online, što je nekada bila isključiva domena časopisa i posredno antologija.”
S druge strane, na pitanje kako to da je kratka priča ili pripovijetka najčešća forma SF-a kod nas, a ne roman, Žiljak odgovara: “Vjerojatno većina pisaca nema niti motivaciju, niti upornost, niti što za reći za roman. Iako, broj objavljenih romana raste, ali je pitanje njihove žanrovske definiranosti, a nažalost nerijetko i kvalitete. U zadnje vrijeme svi urednici zbirki i periodike zapažaju pad u kvantiteti, ali nažalost i u kvaliteti, osim manjeg broja autora koji su prisutni dulje vrijeme, uporni su i dosegli su razmjerno visok literarni nivo.”
O niskoj kvaliteti radova, koji zahtijevaju velik angažman urednika, kao i neiskustvu/neznanju autora/ica, progovara i Horak: “Povremeno se upuštamo u suradnju s autorom u cilju ‘sređivanja’ priče, ali i autor mora biti na to spreman. S obzirom da na domaćoj sceni dobar dio toga postoji zahvaljujući vrlo nesebičnom volontiranju, onda morate biti svjesni da su nam resursi ograničeni. Potencijalni autori, primarno mladi, da ne kažem djeca, šalju nam svoje radove bez da odrade čak i osnove uređivanja vlastitog teksta. Problem je što nam nedostaju radionice koje bi za početak priučile mlade autore osnovama zanata. Zato nam se često dogodi da autor ne može shvatiti što tražimo od njega i ne razumije zašto mu ne želimo objaviti priču za koju su mu mama i tata rekli da je fantastična.”
No, što kada se priča ili roman i objave? Mogu li autori/ce očekivati priznanje publike i kritičara (ma koliko malo ih bilo)? Svi znamo da je prilično teško (pre)živjeti od bavljenja književnošću općenito, ali koliko je to teško kada je u pitanju bavljenje SF-om?
“Pa, nije teško nego je nemoguće, barem kod nas,” odgovara Benini. “Naravno da vani ima i ljudi koji žive od SF-a, ali u Hrvatskoj vam književni žanr jednostavno ne može biti jedini izvor prihoda. Čak i Hangar 7, koji objavljuje isključivo spekulativnu fikciju, podupire prihode prodajom majica, figurica i ostalih SF memorabilija. A kao autor… ne, tu sad mogu ponuditi samo izbor između histeričnog smijeha i plača. Može i oboje.”
Ostali sugovornici su jednako pesimistični. “Za pisce nema nikakve egzistencije od bavljenja SF-om. Točka. Honorari su relativno maleni i skoro isključivo za knjige. Moguće je dobiti potpore, ali sve je to nedovoljno i prerijetko za ikakvu egzistenciju,” ističe Žiljak.
Tiskani časopisi još uvijek preživljavaju, dijelom ili isključivo zahvaljujući potporama. No, dodaje Žiljak, problem je sveopće siromaštvo, nekupovanje i sve manje čitanje knjiga, raspad monopolističkih distribucijskih lanaca, nemogućnost malih izdavača da svoje proizvode dostave do potencijalnih kupaca i već spomenuti izostanak kritičke recepcije žanra. “Sve to djeluje krajnje demoralizirajuće, kao da je nekome baš to i cilj,” zaključuje.
O položaju SF-a u odnosu na tržište s jedne strane i javno financiranje s druge strane, Horak govori da kao izdavač ne može doći do suvislih brojki ni analiza poslovnih modela budući da ne postoji funkcionalno tržište.
“Situacija je na rubu šizofrenije. Knjižarski lanci su neadekvatni i ne podmiruju svoje obaveze, proces proizvodnje knjige je prorijeđen, nema lektora, redaktora, urednika, smanjio se volumen tiska, prevelika je birokracija, i još puno toga. Javno financiranje koliko pomaže toliko i odmaže. Potpora vam je dostatna za rudimentarne stvari, što znači da dobar dio ljudi u lancu proizvodnje knjige otpada. Rezultat je loš proizvod kojeg onda čitatelji odbacuju. Zato vam se često dogodi da čitatelj odbija knjigu koja je sufinancirana jer pretpostavlja da se oko nje niste trudili. Javno financiranje je dobra ideja, ali naprosto ima mane koje dolaze zajedno u paketu.”
Šakić je nešto optimističniji. Na pitanje ima li slobode na margini, na kojoj se SF scena očigledno nalazi (čak i na većoj margini od, recimo, hrvatskog pjesništva, kako sam dodaje), Šakić odgovara da je tu zapravo sva sloboda. “Ubiq je na kraju postao tiha voda, naprosto smo tu, na 20. broju u 10. godini, i bit će zanimljivo vidjeti hoće li npr. dosezanje 20. godine izlaženja imati kakve posljedice. No nije da mi nismo bili odustali bar jednom, ali se časopis naprosto nastavio sam događati – potpora je tu, materijali pristižu, pa ga netko posloži i on izađe.”
Ovakav ‘organski’ pristup definitivno ne zvuči kao održivi model rada – entuzijazmu aktera i odanosti publike unatoč – i pitanje je koliko će još čudna biljka s početka teksta moći rasti prije nego svi resursi presuše. Margina možda pruža određenu količinu slobode, no ta sloboda ima visoku cijenu.
Faxe, jedan od likova u romanu Lijeva ruka tame Ursule K. Le Guin, kaže da je “jedina stvar koja život čini mogućim upravo neprekidna, nepodnošljiva neizvjesnost.” No, Faxe očito nikad nije živio i radio u Hrvatskoj. Pisati, pa i čitati, teško je na prazan želudac.