Foto: BobMacInnes / FlickrU recentnoj književnoj kritici, naš Ivan Tomašić iznio je plemenito viđenje cilja književnosti: “Svaki je pojedinac iz nekog društva uronjen u kulturu u kojoj biva podmetnut različitim diskurzivnim praksama. Uloga je književnosti da te ustaljene načine mišljenja izvrće, da pruža mogućnost radikalno drugačijeg mišljenja.”
Sudeći po njegovoj kritičnosti prema pojedinim djelima, i on je sam svjestan da književnost to uglavnom ne uspijeva. Za to nije uvijek kriva jer je čitanje književnih djela danas toliko rijetka navika, a književna produkcija praktički getoizirana, da dobra djela ni ne dopiru do ljudi kojima treba izvrnuti perspektivu.
Ipak, čini se da naša proza (a često i poezija) još uvijek ni sama ne uspijeva pobjeći od ustaljenih načina mišljenja koji se mogu vezati uz ‘realističke’ konvencije, mada se u usporedbi s realnošću čini daleko dosadnijim i trezvenijom. Uzmimo samo aktualnu priču o Ivici Todoriću – od pozicije najmoćnijeg čovjeka Hrvatske u tek par tjedana došao je do bankrota i gubitka svake uloge u nastavku rada ‘svoje’ korporacije, a na njegovo mjesto zasjeo je stečajni upravitelj, izvođač dance-hitova Antonio Alvarez III. Koje to djelo suvremene hrvatske književnosti može ponuditi uvrnutiju priču?
No, suprotno Tomašićevom romantičnom gledištu, tekstovi služe i tome da ustaljuju načine mišljenja koje potom nazivamo ‘ustaljenima’, da normaliziraju situacije koje nam ne bi smjele biti normalne ni prihvatljive. U današnjoj Hrvatskoj tu funkciju ipak ne vrše književna djela, nego novinarski članci koji češće izlaze i dopiru do većeg broja ljudi. Premda od takvih ‘djela’ ne možemo očekivati da nam otvore nove načine razmišljanja, naknadno čitanje članaka kao književnih tekstova može nam puno reći o kontekstu svog nastanka.
Zato, ako govorimo o Todoriću, vrijedi obratiti pozornost na nevjerojatnu reportažu ‘Strast za zemljom’ Nine Đule za Globus iz 2008. godine (o kojoj sam svojedobno pisao za Zarez). Riječ je o terenskoj reportaži s Todorićevog imanja, ustvari barokno kićenom hvalospjevu u čast lika i djela Ivice Todorića. Svima preporučujem cijeli tekst, a ovdje izdvajam samo uvodni odlomak: “Dok je dolje, na baranjskoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. Njegovi su ljudi tada, svaki u svojoj branši, jednaki izumiteljima Sumameda. Jabuke su mu poput djevojaka. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao. Bika bi ljubio među rogove. Gledao bi satima, zaljubljeno, u velike kotače svemirskog stroja što plazi po njivi, jednoj iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu.”
Đula o Todoriću piše s takvim poetičnim ushitom da tekst prvo izaziva šok, zatim podsmijeh, a na kraju povlači pitanje čemu taj stilski postupak. Opis Todorića toliko je nakaradan da može izazvati samo sprdnju. Tu shvaćamo da priče na kojima se temelji kult ličnosti ni nemaju namjeru uvjeriti čitatelje da je pojedinac doista toliko divan, nego služe kao puki signal tko je ‘gazda’, postepeno normaliziraju njegovu poziciju. Tekst služi kao žezlo.
Naravno, kult ličnosti nije ograničen samo na autoritarne političke vođe, već vrijedi i za sve druge moćnike, i to ne samo u ‘totalitarnim’ državama, nego i u ‘visoko’ demokratskim zemljama. Na kultu ličnosti pisane su priče o ‘čeličnoj lady’ Margaret Thatcher, talijanskom ‘mogulu’ Silviju Berlusconiju, pa i o ‘šarmantnom’ Baracku Obami, velikoj nadi zapadnog svijeta koji je na temelju priče o samom sebi uspio dobiti i Nobelovu nagradu za mir.
Upravo primjer Obame pokazuje nam da je priča koja stoji iza kulta ličnosti, ma koliko se puta ponovila, obična fikcija. Obama je iznevjerio nade, nije bitno promijenio ni vanjsku ni unutarnju politika SAD-a, ali ne zato što je zapravo loša ličnost, nego jer predsjednik SAD-a vrši tek jednu funkciju unutar glomaznog i konzervativnog ekonomsko-političkog sustava. Nije problem u idealizaciji pojedinca, nego u kultu pojedinca kao takvom – jer nijedna ličnost, ni Obama pa ni Trump, nema utjecaj kakav mu se pripisuje.
Nema ni Todorić, niti je ikad imao. Iza Todorića ostaje Agrokor, a iza Agrokora ostaju brojna pitanja – kako se skupio prvobitni kapital koji je stvorio temelj za današnji Agrokor? Kako je Agrokor postao toliko bitna sastavnica hrvatskog društva da mu se ne smije dopustiti da propadne? Kako se i zašto Agrokor toliko zadužio da je propao? Kako će sudbina Agrokora utjecati na sudbine zaposlenika, dobavljača i suradnika?
I naposljetku, koji će likovi preuzeti Agrokor? To je i najmanje bitno. Iza strašne ideje da ličnost poput Todorića kroji sudbinu Hrvatske ipak se krije još gora spoznaja da je određuje mnogo veći, kompleksniji i depersonalizirani sustav.
Da bismo to pojmili, zaista nam treba nešto što će izvrnuti ustaljene predodžbe i iznijeti opis društvenog mastodonta iza kojeg ne stoji par zločestih pojedinaca. Treba nam, dakle, ‘pravi’ književni tekst i treba nam autor/ica s dovoljno volje, vremena, novaca, spisateljske vještine, načitanosti i znanja o temi, što je sve nužno za neprofitabilno pisanje ‘velikog hrvatskog romana’. Ukratko, to može biti samo talentirano dijete bogatih roditelja.
Šteta što Todorićeva djeca nemaju spisateljske aspiracije.