Inicijativa SDP-a da se zaviri i u meritum slučaja Saucha itekako je dobrodošla. Sabor je najviše predstavničko tijelo i on se itekako ima pravo očitovati kroz raspravu o pojedinačnom zahtjevu DORH-a o skidanju imuniteta. A treba definitivno poraditi i na tome da se ukinu i preostala dva paradoksa koja Sabor vuče sa sobom svih ovih godina
SDP čini se misli ozbiljno kada je riječ o mijenjanju saborske prakse da se automatski i bez rasprave skida imunitet zastupnicima ako to zatraže DORH ili Uskok. Povod je slučaj Tomislava Sauche kojeg ova tijela terete da je putem lažnih putnih naloga oštetio državni proračun za više od pola milijuna kuna.
Naime, nakon što je Saucha odležao sedam dana u Remetincu, saznalo se da je muljanje s nalozima nastavljeno i nakon što on na to nije mogao imati nikakav utjecaj.
SDP je ovdje potpuno u pravu jer je i Ustav jasno propisao da Sabor tek može – a ne mora – skinuti imunitet, odnosno nema ustavne norme koja kaže da se to treba raditi automatski.
Međutim, ako s jedne strane Sabor zastupnike ponekad olako prepušta na milost i nemilost pravosudnog sustava, s druge ih strane neprimjereno štiti od građana. Naime, osim spomenute prakse da automatski skida imunitet ako to od njega zatraže DORH, odnosno Uskok, Sabor je usvojio još jednu.
A ta je da se automatski odbija skidati imunitet zastupniku kojeg po privatnoj tužbi za uvredu ili klevetu tuži običan građanin. To praktički znači da je netko od zastupnika koji je to recimo 20 ili više godina, cijelo to vrijeme može nekoga vrijeđati i klevetati, a da mu ovaj cijelo to vrijeme ne može ništa.
Istina, u tom razdoblju ne teče zastara, ali potencijalni tužitelj bi ponekad trebao čekati i nekoliko desetljeća da njegova tužba konačno dobije sudski epilog. U većini je demokratskih država moguće parlamentarca tužiti za klevetu ili uvredu, ali samo ako je ona izrečena izvan sabornice.
I tu dolazimo do trećeg saborskog paradoksa koji se tiče instituta zastupničkog imuniteta. I dok se zastupnika ne može tužiti zbog onog što je o nekom rekao izvan sabornice, može ga se vući po sudovima za ono što je rekao u njoj. Što je opet suprotno praksi demokratskih zemalja.
U njima, naime, postoji višestoljetno pravilo da parlamentarac ne može ni na koji način odgovarati za ono što je rekao u parlamentu. I u hrvatskom Ustavu postoji slična norma, ali je ona nedovoljno precizna.
Pa je to iskoristio HRT da u građanskoj parnici traži odštetu od nekadašnjeg zastupnika IDS-a Damira Kajina zbog toga što tijekom saborske rasprave nije baš laskavo govorio o načinu na koji posluje državna televizija.
Prije koju godinu dogodio se banalan, ali poučan slučaj u Velikoj Britaniji. Naime, jedan od nogometaša Manchester Uniteda pao je na čari bratove supruge, što nije promaklo uvijek vrijednim tamošnjim tabloidima.
Međutim, u Britaniji postoje vrlo striktni zakoni kada je u pitanju privatnost i nogometaš je uspio ishoditi sudsku zabranu objave svog imena. Medij tko bi to objavio bio bi podložan višemilijunskoj sudskoj tužbi.
Ali to nije spriječilo jednog zastupnika da u parlamentu kaže o kome se radi. I nogometaš mu nije mogao baš ništa, usprkos sudskoj mjeri jer je parlamentarac to izgovorio u parlamentu.
Inicijativa SDP-a da se zaviri i u meritum slučaja Saucha itekako je dobrodošla. Sabor je najviše predstavničko tijelo i on se itekako ima pravo očitovati kroz raspravu o pojedinačnom zahtjevu DORH-a o skidanju imuniteta. A treba definitivno poraditi i na tome da se ukinu i preostala dva paradoksa koja Sabor vuče sa sobom svih ovih godina.