Iako država pokriva sve troškove angažiranja tzv. Mrsićevih volontera, koji rade za mjesečnu naknadu od 1.600 kuna, hrvatski poduzetnici nisu se baš polakomili za tom visokoobrazovanom radnom snagom. Gotovo 70 posto mladih s diplomama koji su u svibnju prošle godine bili obuhvaćeni mjerama “stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa” primio je javni sektor, a samo 3.119 njih poslodavci iz privatnog sektora.
Unatoč slaboj potražnji za njihovom radnom snagom, koliko god bila jeftina, u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića i dalje vjeruju da glavnu prepreku u zapošljavanju mladih predstavljaju visoki troškovi njihova zaposlenja. Svoj prijedlog novog Zakona o radu, koji je prošlog tjedna usvojila Vlada, Ministarstvo je popratilo analizom stanja na deset stranica, u kojoj barata tezom da su troškovi novih zaposlenja to veći što je veća zakonska zaštita zaposlenih. “To naravno izravno utječe na smanjenje potražnje za radom, osobito one grupe osoba koje tek ulaze u svijet rada, odnosno mlađe radne snage”, zaključuje Ministarstvo.
Zašto potražnje nema čak i kada je radna snaga mladih besplatna, kao što pokazuju dosadašnji podaci o angažiranju “Mrsićevih volontera”, u toj se analizi ne objašnjava niti se taj fenomen spominje jer bi bio izravan kontraargument uvođenju novih zakonskih mjera s ciljem smanjenja indeksa zaštite zaposlenja.
Umjesto argumentacijom, u Vladinom prijedlogu zakona nove su mjere u pravilu potkrijepljene samo floskulama, takvima da doista izazivaju zabrinutost za zdravo rasuđivanje predlagatelja. Sindikalne središnjice u svojim su primjedbama na prijedlog zakona već tijekom javne rasprave istaknule jednu od najbesramnijih teza Ministarstva, onu po kojoj se smanjenje nezaposlenosti od 2002. do 2007., dakle u periodu svjetske konjunkture i hrvatskog rasta temeljenog na eksploziji zaduživanja, ima pripisati fleksibilizaciji radnog zakonodavstva poduzetoj 2003. godine.
A neutemeljenih teza ima još puno. Opravdavajući mjeru uvođenja varijabilnog rasporeda radnog vremena prema nahođenju poslodavaca, što je za sindikate jedna od najspornijih odredbi zakonskog prijedloga, Ministarstvo tvrdi da je danas vrlo česta pojava da se prekovremeni sati radnika ne evidentiraju i ne plaćaju na propisani način. To može biti istina, ali Ministarstvo nema podataka kojima bi je potkrijepilo. Štoviše, jedini podaci kojima raspolaže govore suprotno.
“Iako podaci Državnog inspektorata ukazuju da su prekršaji poslodavca vezani uz prekovremeni rad zastupljeni sa svega dva posto u ukupnom broju utvrđenih prekršaja”, rezonira Mrsićevo ministarstvo, “stajališta smo da navedeni podatak nije stvarno stanje i da se u praksi prilagođavanjem evidencija radnog vremena prikriva prekovremeni rad duži od dopuštenog i da je navedena pojava učestalija.”
Nakon što je izravno ustvrdilo kako ne vjeruje državnim inspekcijama, pa umjesto podataka iznijelo svoje “stajalište”, Ministarstvo nadalje najavljuje kako će se novi, još fleksibilniji i za evidentiranje kompleksniji sustav rasporeda radnog vremena, odsada efikasno inspekcijski nadzirati.
Taj se sustav, po kojem će poslodavci moći tražiti od radnika da rade 56 sati tjedno, a uz pristanak sindikata i 60 sati tjedno, što će im se prebijati umanjenjem satnice u periodima u kojima nema toliko posla, opravdava sezonalnošću nekih djelatnosti, konkretno činjenicom da se najveći prihodi u Hrvatskoj ostvaruju u turizmu i ugostiteljstvu. Pa ipak, Vladin prijedlog zakona ne ide za uređenjem rasporeda radnog vremena u samo nekim djelatnostima, nego se odnosi na sve. Prema Vladinoj zamisli, svi radnici u Hrvatskoj morat će na zahtjev poslodavca, bez potrebe da se on s njima o tome konzultira, raditi 56 sati tjedno, a on će im te dodatne radne sate vraćati kada god njemu to odgovara. Do sada se rad iznad 40 sati smatrao prekovremenim radom koji se dodatno plaća, a sindikati tvrde da se novim rješenjem prekovremeni rad faktički ukida, pri čemu radnici nemaju nikakvih garancija da će im povećan broj radnih sati u jednom periodu biti pošteno vraćen u drugom periodu.
Za to što je zakonski prijedlog traljavo argumentiran predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata Ozren Matijašević ima jednostavno objašnjenje: “To je zato što Vlada ni nema argumenata.”
- Ogroman broj izgubljenih radnih mjesta od 2008. potvrđuje da ni sadašnji Zakon o radu nema prepreka u smislu otpuštanja. No što se tiče mogućnosti poslodavca da samostalno uređuje radno vrijeme do 56 sati tjedno, i sam je predlagač, kada je krenuo s tim izmjenama, navodio da je riječ o sporadičnim primjerima u kojima je to potrebno. A ako je riječ o sporadičnim primjerima, što i mi potvrđujemo, onda se zbog toga ne mijenja zakon. Preraspodjela radnog vremena najviše je zastupljena u turističkom i prehrambenom sektoru i tu su se socijalni partneri o njoj dogovarali putem aneksa kolektivnog ugovora. Ona je u životu štimala i ne znam ni za jedan primjer da sindikati nisu udovoljili argumentiranom zahtjevu poslodavca – kaže Matijašević.
Sindikatima je spomenuta mjera najveći problem u zakonskom prijedlogu jer su uvjereni da će se njome srušiti osmosatno radno vrijeme za koje su se borile generacije radnika.
- Još prije dva mjeseca sam poručivao da bismo, ako bismo se dogovorili da će uređivanje radnog vremena dužeg od 48 sati u svakom konkretnom slučaju biti stvar dogovora socijalnih partnera, većinu drugih stvari tada više-manje mogli podnijeti. No ovaj institut preraspodjele čini poslodavca neprikosnovenim, što pod ruku s ostalim izmjenama dolazi do punog smisla. Njima se derogira radničko udruživanje i smisao sindikalnog djelovanja, a radnici postaju prepušteni… kome? Opskurnim likovima među poslodavcima – kaže Matijašević, uz ispriku “svim poštenim i vrijednim poduzetnicima”.
Kako često ističu sindikati, istraživanja pokazuju da je “rigidno” hrvatsko radno zakonodavstvo tek na sedmom mjestu kada se govori o preprekama stranim ulaganjima. Ono predstavlja prepreku, ali čak ni analitičari Svjetske banke koji preporučuju fleksibiliziranje, poput Jana Rutkowskog u lanjskom predavanju u Hrvatskoj, priznaju da ono nije jedini, a “nužno ni odlučujući faktor” u funkcioniranju tržišta. Iako su građani već dovoljno izmučeni dugotrajnom krizom, Vlada je odlučila nanijeti zaposlenima još jedan udarac koji će, naravno, ponovno najžešće pogoditi radnike u privatnom sektoru.
Vladini ciljevi su pritom jasni. Ona s jedne strane želi smanjiti indeks zakonske zaštite zaposlenja kako bi bolje kotirala na svjetskim ljestvicama, a s druge strane naprosto želi pojeftiniti poslovanje poduzetnika. Ona nije bila u stanju kreirati politike koje će donijeti povoljno okruženje za rast privrede niti je u stanju na drugi način rasteretiti troškove poslovanja, pa je pribjegla donošenju zakonskog rješenja kojim će poslodavcima pomoći tako što će im omogućiti veće iskorištavanje radnika.
Cijeli zakonski prijedlog ovdje ne možemo predstaviti, no uz preraspodjelu radnog vremena sindikati u prvi plan ističu dereguliranje rada u agencijama za privremeno zapošljavanje. Taj primjer dobro govori o budućnosti hrvatskog tržišta rada, kako ga zamišlja vlada Zorana Milanovića. Te su agencije do sada mogle ustupati svoje radnike tvrtkama jedino po istim uvjetima i za istu plaću koju na tim poslovima dobivaju radnici tvrtke. Sada se uvodi mogućnost da se za ustupljene agencijske radnike ugovaraju niže plaće i nepovoljniji uvjeti. Također, dosad su tvrtke mogle angažirati istog agencijskog radnika najduže godinu dana, a odsad će ga na taj način moći koristiti čak tri godine. Na kraju, agencijama se omogućuje i da svojim radnicima, u razdoblju u kojem ih nisu nekome iznajmili, ne isplaćuju plaću nego samo određenu naknadu, čime je do kraja obesmišljena i svaka pozitivna uloga koju su agencije mogle imati.
- To su radnici drugoga reda. Oni su iznajmljeni drugim tvrtkama u kojima će, ako imalo dignu glas, dobiti otkaz ili biti premješteni. Oni čak mogu biti raspoređeni na rad u dvjema tvrtkama istovremeno, pa je tu još teže pratiti fond radnih sati, što znači da ih se može još više izrabljivati – kaže saborski zastupnik Hrvatskih laburista Zlatko Tušak, koji tvrdi da će novi zakon rezultirati uvođenjem straha među zaposlene.
- Radi, šuti i ne pitaj ni za što, plaćen ćeš biti koliko ti damo. To je u suštini ovih promjena zakona koje faktično ne idu u uređenje tržišta rada, nego u zastrašivanje radnika činjenicom da na burzi ima gotovo 400 tisuća nezaposlenih i da, ukoliko ne pristaju raditi pod uvjetima koje naloži poslodavac, tamo ima puno onih koji su prisiljeni pristati na bilo što – kaže Tušak.
Upravo to dogodilo se “Mrsićevim volonterima” koje poduzetnici ne koriste masovno jer jednostavno nemaju dovoljno narudžbi. No uzimaju ih oni rijetki koji posla imaju, a tada ga “Mrsićevi volonteri” umjesto za plaću odrađuju za 1.600 kuna.
Tušak zamjera Vladi što je tako važan zakon stavila u saborsku proceduru bez prave argumentacije i bez usuglašavanja sa socijalnim partnerima, zbog čega i Matijašević kaže kako se zakon donosi “na lakrdijaški način”. To je na neki način priznao i premijer Milanović, kada je u utorak u Saboru ustvrdio da razloge za donošenje zakona ne treba tražiti u spomenutom obrazloženju zakonskog prijedloga, umjesto čega se on pozvao na uzor Njemačke, zemlje koju Vladina politika ne slijedi ni u čemu drugom. Hrvatska vlada dakle svjesno donosi zakon o čijim je efektima u stanju prosuđivati samo intuitivno.
Matijašević dodaje da su se sindikati dogovorili da će sa svojim argumentima upoznati sve saborske klubove i odbore, zbog čega traže od predsjednika Sabora da zakonski prijedlog ne stavlja na dnevni red. Objavljivanje plana sindikalnih središnjica oko generalnog štrajka i drugih aktivnosti najavljuje pak za kraj ovog tjedna. Osim Vladinim manipuliranjem posljednjih mjeseci, sindikati su posebno razočaran i stavom predsjednika Ive Josipovća.
- Osuđujemo Josipovićevo nečinjenje jer nije našao shodnim ni da se kurtoazno uključi u ovu priču, što je u suprotnosti s retorikom o pravednosti kojom je dobio izbore. Detektiramo i njega kao krivca jer bi on trebao biti glas obespravljenog i slabijeg – kaže Matijašević, kojeg ipak najviše iritiraju pojedini poslodavci, s čijeg se nedavnog skupa moglo čuti da “samo ljudi koji nisu prijatelji ove države mogu podržavati generalni štrajk”.
Matijašević smatra da je svakom vrijednom i poštenom poslodavcu u interesu imati zadovoljnog radnika, pa upućuje na to u čijem je interesu novi zakon i tko danas tobože zastupa hrvatske poslodavce: “Ivica Mudrinić sada se nalazi na radnom mjestu u Njemačkoj, gdje je sa 180 tisuća kuna mjesečno dobrano plaćen za privatizaciju Hrvatskog telekoma na štetu građana, dok nas ovdje kao neprijatelje države proziva Branko Roglić, klasični predstavnik uvoznog lobija zbog čijih je interesa uništeno domaće gospodarstvo.”
Izvor: novosti