Anglikanski pastor Emmanuel Momoh, oženjen, otac troje djece, usporedo se, shodno tradiciji svoje crkve, bavi pastoralnim radom i praktičnim, vrlo zemaljskim poslom. U Sijera Leoneu, jednoj od najnesretnijih afričkih zemalja, pastor Emmanuel predvodi skupinu tragača za dijamantima. A dijamanata ne samo da ima u Sijera Leoneu, i to obilato, nego su temelj većine nevolja u ovoj zemlji od šesnaest plemena. Sijeraleonjani se, međutim, ne sukobljavaju oko plemenskih razlika, problem im nije ni šesnaest zajedničkih jezika – zajednički im je engleski, a ni to što uz muslimansku većinu (60 posto) živi animistička (30 posto) i kršćanska (10 posto) manjina. Tradicionalno su tolerantni – neka vrsta birvaktilskih, predratnih i pretpotopnih Bosanaca – međusobno se žene i udaju, i dobro surađuju. Sve je, dakle, suprotno nego kod nas, na Balkanu i na ovom predziđu kršćanstva, u marijanskome hrvatsko-katoličkom raju.
Ne bi se oni, vjerojatno, klali ni oko dijamanata, e da nije korumpiranih lokalnih političara, te Britanaca i Amerikanaca, okrunjenih europskih glava u čijim su krunama njihovi dijamanti, demokratskih i antidemokratskih oligarha, globalnih avanturista i psihopata, koji se u svojim zemljama deklariraju kao filantropi i humanisti, koji već stotinama godina u Sijera Leoneu i okolici nalaze ono što pogoni njihovu strast za vlašću i bogaćenjem. U ona prethodna vremena, kojih se danas stidimo i govorimo da su baš jako davno prošla, današnji Sijera Leone bio je najveća tržnica robova u Africi. Ako vam smeta boja kože američkoga i britanskog, a onda i zapadnoeuropskog građanstva, znajte da je ona u dubinskoj vezi sa Sijera Leoneom.
Nakon što je svugdje na svijetu zabranjeno držanje robova, na red su došli dijamanti. A s dijamantima i kršenje svih lokalnih i međunarodnih zakona i ljudskih običaja. Ono što ne možeš u svojoj zemlji, to radiš u Africi i u Sijera Leoneu. Takva je već stotinama godina formula osobnog, ali i društvenog i državnog prosperiteta u zapadnome svijetu. Tako je bilo sredinom devetnaestoga stoljeća, kada se išlo u Sijera Leone gdje se odvijala veleprodaja živih ljudi, a isto je tako i danas, gdje god ima nafte, dijamanata, zlata…
Sijera Leone jedna je od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Razlog tome nije u siromaštvu okoliša, nego upravo suprotno, u njegovom bogatstvu, u tome što imaju dijamante. Sijera Leone je zemlja u kojoj su ljudi punih deset godina ginuli u krvavome građanskom ratu. Razlog ratu nije u vjerskim i plemenskim razlikama, u mnoštvu jezika i u običajima. Razlog građanskome ratu u Sijera Leoneu gotovo da i nije imao veze s unutrašnjim prilikama u zemlji. Ratovalo se zbog dijamanata od kojih su se na ilegalan način bogatili Europljani, zbog dijamanata koji su se jeftino našli u krunama njihovih kraljeva i kraljica. Napokon, ratovalo se zbog činjenice što su lokalni političari postali podložni europskim poslovnim i diplomatskim običajima, a nisu vodili nimalo računa o svom narodu.
Građanski rat u Sijera Leoneu započeo je kada se Revolucionarni ujedinjeni front – skupina vrlo heterogenih idealista, razbojnika, ambicioznih političara – pobunio protiv vlade i predsjednika, koji su trgujući dijamantima fatalno osiromašili zemlju. Novac od prodanih dijamanata jednostavno je nestajao, ne bi se znalo tko ga je zamračio, a Europljane – koji su stajali iza velike trgovine – nije bilo briga da se lopovluk rasvijetli. I tako je RUF vrlo brzo stekao veliku podršku naroda, te se mogla razviti velika krvavija, na početku koje su revolucionari imali ozbiljnu moralnu prednost.
E, ali onda se pojavio Charles Taylor, prevratni predsjednik Liberije, američki student, čovjek s podrškom CIA-e, koji se u međuvremenu odmetnuo od svojih pokrovitelja i poveo neku svoju samostalnu politiku. Kako to u Africi, i ne samo u Africi, obično biva, Taylor se vrlo brzo pretvorio u monstruma, u pokretača nekoliko pobuna i građanskih ratova u zapadnoj Africi, i u jednog od krvavijih ratnih zločinaca našega doba. Konačno je 2003. srušen s vlasti, u čemu su, naravno, presudnu ulogu opet imali CIA-e i Sjedinjene Države, e da bi na kraju svih krajeva, kada je odavno već bilo prekasno, 26. travnja 2012. Charles Taylor bio pred međunarodnim sudom u Haagu osuđen na pedeset godina robije. Danas svoju beskrajnu kaznu služi u zatvoru u – Velikoj Britaniji. A osuđen je za zločine proistekle iz trgovine – dijamantima. Sve bi to bilo u redu, sve bi bilo razumljivo, da taj isti Taylor nije progonio one koji su prije njega na isti način trgovali dijamantima, kao i da poslije njega nisu došli oni koji će na isti način trgovati dijamantima. Sijera Leone danas nije ništa sretnija ni bogatija zemlja nego prije i u vrijeme Charlesa Taylora. Samo što, eto, nema rata.
Godine 2012, kada Taylora već odavno nije bilo, a i građanski rat završio je jedanaest godina ranije, Sijera Leone zahvatila je epidemija kolere. Kolera je bolest onoga najnižeg stadija siromaštva. Dvije godine kasnije nastupila je još gora epidemija ebole. Europljane i Amerikance opet uglavnom nije bilo briga za stradanje nevoljnih Sijeraleonjana. Osim Liječnika bez granica i nešto malo Crvenog križa, epidemijama u ovoj zemlji nije se na Zapadu bavio nitko. Dijamanti se ne mogu inficirati, a što je manje ljudi, lakše će se doći do njihova blaga.
Tokom epidemije ebole nastradao je 29. srpnja 2014. i doktor Šeik Omer Khan, virolog, Sijeraleonjanin, i najveći stručnjak praktičar za ovu bolest, ali i za lassa groznicu, protiv koje se borio veći dio svoga vijeka. Bilo mu je trideset i devet godina, i zasigurno je bio jedan od heroja nekoga boljeg svijeta, ali o tome se, eto, ne govori i ne piše. Iz europske perspektive, a pogotovu iz perspektive mračno fobičnih tabloida koji vladaju našim razumom i sjećanjima, našim aluzijama i asocijacijama, netko tko se zove Šeik Omer Khan trebao bi biti terorist, masovni ubojica iz londonskog metroa, organizator napada na Washington, a ne slavni virolog i junak.
I jesmo li sad konačno došli do prve rečenice ove priče i do pastora Emmanuela Momoha, koji se u takvom, tužnom i nesretnom Sijera Leoneu, bavi potragom za dijamantima i njihovim iskopavanjem. I odmah još jedno pitanje: što misliti o svećeniku, o duhovniku koji se bavi takvim poslom? Sve najgore? Ili sve najbolje? Sačekajte kraj priče.
Prije nekoliko mjeseci pastor Emmanuel i njegovi ljudi našli su grumen veličine šake, narančaste boje, s crvenim pjegama koje su, piše New York Times, izgledale kao kapi palmina ulja. Nisu ga bacili ne zato što im je sličio na dijamant – ma kakvi, nije to bilo ni nalik dijamantu! – nego je naprosto izgledao neobično. A takvi ljudi ne bacaju neobične kamenove. Tako su ga i pokazali lokalnom trgovcu dijamantima. “Kada sam vidio njegovo lice”, priča pastor Emmanuel, “shvatio sam da to nije običan kamen i da smo pronašli nešto nevjerojatno.”
Grumen je, pokazalo se, jedan od najvećih dijamanata koji su ikad otkriveni u Sijera Leoneu. Procijenjen je na 706 karata, i vjerojatno vrijedi više od pedeset milijuna dolara. Dijamanti iz Sijera Leonea smatraju se najneobičnijim, možda i najljepšim, ali svakako najprozirnijim na svijetu. Najveći je pronađen 1972, jedanaest godina po stjecanju formalne neovisnosti od Velike Britanije. Prodan je jednome američkom draguljaru za dva i pol milijuna dolara, ali novac od prodaje nekim je čudom nestao, što je u času obezglavilo sijeraleoneovsko gospodarstvo i izgladnilo narod. Istraga nikad nije provedena.
Po zakonu Sijera Leonea veliki bi se dijamanti morali predati državi, ona će ih prodati i od prodaje isplatiti nalaznika, uz odbitak nedefiniranog iznosa poreza. Ali toga se, zapravo, nitko ne drži. Opasno je državi predati dijamant, jer će novac nestati kao što je nestao i u slučaju onoga najvećeg, koji, kao i svaki veliki dijamant, ima svoje ime. Zove se Zvijezda Sijera Leonea.
Pastor Emmanuel Momoh oženjen je za Rose i ima tri kćeri: Marcy, Deborah i Joan. Pedeset milijuna dolara novac je koji bi doživotno riješio sve troškove njegove obitelji i obitelji svih njegovih drugova, sijeraleoneovskih rudara. I nitko mu ne bi mogao prigovoriti da nije postupio razumno i pošteno.
Ali pastor Emmanuel je odlučio da dijamant predaju državi na prodaju. Da, to nitko ne čini, ali neka oni budu prvi. Predsjednik Ernest Bai Koroma stao je pred televizijske kamere, narodu pokazao neobični grumen, i rekao da će sve biti pošteno učinjeno. Hoće li? Ne zna se, ali pastor Emmanuel vjeruje da hoće. Tom bi se vjerom mogao definirati neki malo drukčiji patriotizam. Koji je, gle čuda, u skladu ne samo s kršćanskim načelima, nego i s humanizmom općenito.
Ako pastor Emmanuel Momoh bude izigran, kao što vjerojatno hoće, bit će to znak da svijet još uvijek nije dovoljno zreo za dobrotu. Ali pokušaj je, ipak, vrijedan. Naročito za one koji vjeruju u ono što je masovno i po državnoj naredbi deklarirano ovih dana, u uskrsnuće Gospodnje i sve što dalje slijedi. Ako se dovoljno često ne pokušava, onda se neće ni znati da su se stvari promijenile. Čovjek će propustiti saznanje da je svijet postao dobar i nastavit će život u zlu.