Vrlo obrazovana ministrica jako dobro zna da je to što je napisala potpuno neobranjivo i da nipodaštava umjetnost kao takvu. Izjava je i protuustavna
Odvratni splitski prosvjed protiv Frljićeve predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” i protiv ‘četničkih kurvetina’, ‘govana jugoslavenskih’, ‘udbaških čeljadi’, ‘crvenih kurvi’, ‘vještica’, ‘sotona’, ‘cigana’ i drugih koji su se kroz usijani proustaško-klerikalni pljuvački kordon u ponedjeljak pokušavali probijati do splitskog HNK da vide predstavu, lijepo su nam pokazali gdje živimo i u što se pretvara ova zemlja.
To je nama naša borba dala, ova demokratska Hrvatska toliko je uznapredovala da se nažalost polako navikavamo da atmosfera linča koju izazivaju i diktiraju različite šovinističke, mrzilačke spodobe postaje naše danas i sutra.
Osim obilnog vrijeđanja, bilo je u tom kaosu i otvorenih prijetnji smrću i nasiljem pa bi policija i sudstvo trebali reagirati. Ali, ohrabrujuće je kako je publika u kazalištu odgovorila desetini pjevača pod ravnateljstvom Mate Skeje koji su pjevali “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…” kako bi omeli predstavu. Drugi dio publike odgovorio je sa “Kad bi svi ljudi na svijetu baš kao sva djeca na svijetu…”, kozmopolitskom pjesmom Arsena Dedića. Kozmopolitskom, to smo htjeli reći ljudskom, općeljudskom. Tako je publika u splitskom HNK-u obranila umjetničke slobode i odbacila pravo bilo koje politike, pa i ove otvoreno nasilničke da bilo kako onemogući ili zabrani predstavu.
U publici, koliko smo mogli vidjeti iz medija, odigravala se predstava u predstavi, po uzoru na Luigija Pirandela. Tako je i u toj predstavi u predstavi sve dobro završilo, a dobro je i sretno završilo i s Frljićevom predstavom „Naše nasilje i vaše nasilje“ na pozornici splitskog HNK.
Nevjerojatno je koje su se sve institucije zapravo založile za zabranu jedne predstave danas u Hrvatskoj 2017. godine, a neki su podnijeli i kaznene prijave!
Osim različitih organizacija ratnih veterana, stranke kao Hrast, Obiteljske stranke, HČSP-a, HSP-a, itd.. Nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić podnio je kaznenu prijavu protiv Frljića Tužiteljstvu BiH. Pa je kandidat HDZ-a za gradonačelnika Andro Krstulović Opara govorio da će on uvesti red u kulturni život Splita, pa je Kerum došao prosvjedovati pred kazalište…
Tko ne želi gledati predstavu, bilo koju – neka ne ide u kazalište. Nitko ga na to sili. Ali ne smije sprječavati bilo koga da čita što god hoće i gleda što god hoće. Živimo, valjda, ili bismo trebali živjeti, u liberalnoj demokraciji. Ne živimo u srednjovjekovlju kad je kazalište bilo ‘vražja’ aktivnost, ako pak nije izravno promicalo kršćanstvo.
Dobro je kazao u jednoj izjavi izbornik „Marulićevih dana“ Ivica Ružić da Crkva radi svoj posao a kazalište radi svoj posao. S tim da su kazalište i njegova sloboda umjetničkog stvaranja čak podosta stariji od Crkve koja je ovdje na djelu.
Zamislite kako bi bilo da se, analogno onima koji su u ponedjeljak histerično urlali pred kazalištem: „Nema predstave, nema predstave!“, našla gomila budala pa sprječavala ulazak u crkvu, vičući: „Nema mise, nema mise!“.
Ali će poslije svega, nažalost, ostati zapamćeno priopćenje ministrice kulture Nine Obuljen-Koržinek od prije nekoliko dana, ali i njezina jučerašnja izjava da „ovakvim provokacijama gospodin Frljić traži takvu reakciju i potiče vrlo ružne reakcije”. Dakle, nisu problematični Skejo i cijela ta ekipica koja prijeti i vrijeđa nego Frljić.
U ministričinom priopćenju piše da je „potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine.“ Dobro, a koga ćemo izabrati kao Velikog inkvizitora koji će suditi o tome kakvi su sve vjerski i nacionalni osjećaji i što sve (ne)vrijeđa vjerske i nacionalne osjećaje?
Vrlo obrazovana ministrica jako dobro zna da je to što je napisala potpuno neobranjivo i da nipodaštava umjetnost kao takvu. Izjava je i protuustavna. Prava umjetnost, a na kraju krajeva i ona koja nije prava – nema ograničenja. Nema danas estetike koja bi takvu izjavu branila osim baš izravno totalitarističke, bila ona katoličko fundamentalistička, islamsko fundamentalistička ili naprosto državno-cenzorsko-diktatorska.
Nažalost, kad čovjek postane političar, postane valjda spreman i na različite vratolomije i sofizme u koje ni sam ne vjeruje. A cenzura umjetnosti nije u skladu ni s proklamiranom politikom europskih narodnjaka koji su dominantna grupacija liberalne prozapadne politike.