Visitors seat under parasols and easychairs as they read bookds from the 150 offered during a bookshop promotion event called “Sea of Books” on June 30, 2016 in Zagreb. / AFP PHOTO / STR
Foto: STR / AFP
Kraj prošlog tjedna u kulturnim rubrikama hrvatskih medija obilježila je manifestacija Noć knjige. U fokusu prigodnih istraživanja, prijedloga strategija i komentara našla se briga za čitaoca. Upisivanjem nada i strepnji u nevinu figuru čitaoca, prikladno su zanemarene nimalo nevine kulturne politike i institucionalna pustoš u kojima taj čitalac prinudno obitava. I tamo čita ili ne čita.
Noć knjige u Hrvatskoj nije noć – traje, naime, puna četiri dana – ali brend je brend, a trend je trend: globalno brendirana mala noćna proslava čitanja i pisanja u lokalnoj se izvedbi spremno prilagodila hipertrofiji festivalskih zbivanja. Zbog tog se trenda, valjda, i raspršila kroz više od 1.000 programa, održanih u dvjestotinjak gradova i mjesta; zbog tog je trenda, valjda, naposljetku ostala pošteđena čak i minimalne javne kritičke refleksije.
Doduše: zašto bi bilo tko kritizirao jednu dobronamjernu i uspješnu marketinško-prosvjetiteljsku manifestaciju, utemeljenu na entuzijazmu brojnih autora i knjižara, nakladnika i bibliotekara, koja promiče komercijalne interese ne zapostavljajući pritom javni sektor, a medijske priloge barem na nekoliko dana puni pozitivnim vijestima o čaroliji čitanja? Slažemo se. Samo, ako bi višak kritičnosti spram Noći knjige danas uistinu bio sitničav i deplasiran, manjak analitičnosti koji je prati – baš kao što pokunjeno slijedi sva ostala festivalska zbivanja – sada već pomalo zabrinjava. A nije da nam treba osobiti napor, niti nam je neophodan sofisticiran analitički aparat kako bismo, primjerice, odgovorili na jednostavno pitanje: ako Noć knjige već nije noć, u kakvoj točno relaciji stoji s onom apstraktnom “knjigom” iz svoga naslova? Ili, preciznije: u čijim zapravo rukama ta knjiga završava?
Ni odgovor, začudo, nije suviše kompliciran: jer iako Noć knjige suorganiziraju knjižarsko-nakladnička sekcija Hrvatske gospodarske komore, gusta mreža biblioteka, jedna knjižna udruga i druga, posvećena zaštiti autorskih prava, iako se odvija u komercijalnim knjižarama i javnim prostorima, u antikvarijatima i školama, iako u njoj sudjeluju stotine autor(ic)a – a i kalendarskom se simbolikom, uostalom, oslanja na status književnog autorstva, obilježavajući Dan hrvatske knjige prikačen uz lik Marka Marulića i Svjetski dan knjige i autorskih prava datiran smrtima Williama Shakespearea i Miguela de Cervantesa – u njenoj fokalnoj točki zapravo nisu ni autori ni nakladnici, ni knjižari ni bibliotekari, ni nastavnici, a ni znanstvenici: ondje su primarno čitaoci. I opet, naizgled ništa problematično – knjige se naposljetku pišu, uređuju, objavljuju i distribuiraju uglavnom radi onih koji ih čitaju – ali ako smo do sada već naučili da treba čitati s razumijevanjem, nema nikakvog razloga da ne pokušamo razumjeti otkud ova potreba za čitaocem. Artikulacija prioriteta recepcijske dimenzije u kompleksnom lancu nastanka, distribucije, prodaje i javne refleksije o knjizi pritom nije nimalo upitna: sasvim je dovoljno, uostalom, potvrđuju dva ključna dokumenta koja smo dobili u posljednjoj Noći knjige.
S ove i s one strane tržišta
Prvi je već tradicionalno Istraživanje tržišta knjiga u RH agencije GfK, koje se – jasno je već iz letimičnog pregleda publikacije – više nego samim tržištem bavi generalnim čitalačkim navikama. Sadržajno skicozno, metodološki nonšalantno, ni ove nam godine nije donijelo revolucionarne uvide: opet smo tako obaviješteni da žene čitaju više od muškaraca, visokoobrazovani od niskoobrazovanih, stanovnici većih gradova od onih iz manjih sredina… Čak ni osnovna statistička kategorija čitalačkih navika – koju GfK koncipira kroz postotak ispitanika koji su pročitali najmanje jednu knjigu u posljednjih godinu dana – ne varira pretjerano: od 2011., kada je istraživanje prvi put provedeno, uporno leluja oko pedesetpostotnog udjela ispitanika, pa se ove godine, eto, zaustavila na brojci od 53 posto. Suha statistika, izvedena u standardnoj maniri “istraživanja tržišta” komercijalnih agencija – koje, u skladu sa zahtjevima naručitelja, kompleksnu tržišnu strukturu svode isključivo na dimenziju potencijalnih konzumenata – u dijakronijskoj je perspektivi, ukratko, beskrajno dosadna: iz godine u godinu ništa novo nam ne otkriva.
Da bi njena stagnacija bila upečatljivija, dovoljno ju je usporediti s podacima prikupljenima “s druge strane” tržišta, iz “proizvodnog”, nakladničkog pogona: primjerice, u razdoblju od 2009. do 2013. godine – za koju su dostupni posljednji podaci – broj izdanih naslova u Hrvatskoj pao je za frapantnih 29 posto, dakle skoro za trećinu, a s obzirom na recentno brutalno smanjenje državnih potpora ta će silazna putanja nesumnjivo postati oštrija. Pa ipak, u fokusu istraživanja i književnih manifestacija nije, eto, radikalno srozavanje produkcije, nego briga za pouzdano (ne)zainteresiranog čitaoca. A ukoliko manji problem postaje veći do većeg, onda tu, čini se, nešto ozbiljno ne štima: onda možemo biti prilično sigurni da nam pred očima više nije statistika, nego specifična kulturna politika.
Jedno od mogućih objašnjenja ovoga paradoksa nudi nam, doduše, drugi, daleko ambiciozniji dokument posvećen čitalačkim praksama i predstavljen u Noći knjige: prijedlog Nacionalne strategije poticanja čitanja, koji je sastavilo ekspertno povjerenstvo vanjskih suradnika Ministarstva kulture, podatke o broju knjiga uspoređuje s drugim državama pa nas uvjerava “kako se u Hrvatskoj ne izdaje toliko malo naslova te da nedovoljna dostupnost knjige, koja se često navodi kao jedna od ključnih prepreka razvoju čitanja, nije toliko posljedica nedovoljnog broja naslova na tržištu, koliko razmjerno niske kupovne moći građana.” Na nesreću, isti dokument doslovce pola stranice ranije tvrdi i ovo: “Rezultati PISA istraživanja pokazali su da su interesi i navike izraženi stavom i odnosom prema čitanju važniji od nekih drugih čimbenika koji su se tradicionalno smatrali ključnima, primjerice socioekonomskog statusa.” Kako točno “niska kupovna moć” – koja valjda spada pod kišobran “socioekonomskog statusa” – može u razmaku od pola stranice prvo prestati biti “ključna” pa zatim postati glavnom preprekom razvoju čitanja, nije nažalost pojašnjeno. Nema veze: prijedlogu Strategije mogao bi se ionako uputiti čitav niz prigovora, recimo zbog nekritičkog insistiranja na značaju književne kritike, artikuliranog kroz mjeru smanjenja porezne stope onim medijima koji kritici budu otvorili dovoljno prostora, što iz perspektive suvislije medijske politike djeluje u najboljem slučaju kao benevolentan nonsens, a iz perspektive malicioznijeg čitanja popisa sudionika ekspertnog povjerenstva otkriva nam da se među njima, usprkos evidentnoj kolektivnoj vjeri u značaj kniževnokritičkog angažmana, nije našlo mjesta niti za jednu kritičarku ili kritičara.
Diktat konteksta
Disciplina grozničavog čeprkanja po sitnim proturječjima prijedloga – relativno popularna u domaćim kulturnim krugovima – ovdje nas, međutim, toliko ne zanima. Jer ključni problem teksta buduće Strategije nisu nedorečenosti i kontradikcije, koje su u ovakvim dokumentima, nastalima kroz mukotrpnu suradnju većeg broja stručnjaka, ionako najčešće neizbježne. Problem nije ni visoka razina uopćenosti prijedloga, jer ona također spada u pravila žanra. Problem, napokon, nije ni dominacija maglovitih i voluntarističkih kategorija u predloženim mjerama, poput “senzibiliziranja” medija, organiziranja “kampanja” ili poticanja “promocije”: pored njih, uvršten je zapravo iznenađujuće visok broj striktno socioekonomski kodiranih, infrastrukturno usmjerenih zamisli, poput stavljanja u funkciju neiskorištenih javnih prostora, povećanja potpore autorskom radu ili, recimo, osiguravanja besplatnog korištenja usluga javnih knjižnica mlađima od 18 godina. Ukratko, tekst prijedloga Strategije ima mane, ali ima i brojne dobre strane. Još kraće: problem nije u tekstu, nego u njegovom kontekstu.
A kontekst izgleda otprilike ovako. Kolaps knjižarske mreže, prepuštene svojedobno oligopolu moćnih nakladnika-knjižara, notoran je do mjere u kojoj ga malo tko više i spominje. Onaj strmoglavi pad produkcije knjiga se po svemu sudeći ubrzava. Društveno podcijenjen autorski rad dodatno je obezvrijeđen posljednjim udarom porezne politike. Selekcijski proces dodjele financijskih potpora Ministarstva kulture – oduvijek bar donekle uvjetovan preferencijama vladajuće politike – ove je godine posve kompromitiran odlukama poput radikalnog rezanja sredstava manifestaciji ranga Goranovog proljeća, uskrate potpore natječajima Prozak i Na vrh jezika koji kontinuirano uvode važna imena na domaću književnu scenu ili krojenja podrške knjižničnom otkupu novih naslova prema rigidnim ideološkim kriterijima. Sažeto: autorski rad, izdavaštvo, knjižarstvo uporno posrću kroz kontinuitet kulturnopolitičke zapuštenosti, s tendencijom prema skorom ozbiljnijem padu. A u takvom kontekstu, recentni pomak fokusa na apstraktnog “čitaoca” – sam po sebi, ponovimo za svaki slučaj, minimalno problematičan – pretvara se u neku vrstu smokvinog lista za debakl kulturnih politika na svim ostalim razinama kompleksnog sustava socioekonomske cirkulacije knjiga.
Suprotan problem, isto rješenje
Kulturna politika prema knjizi pritom nije iznimka: u medijskoj struci, recimo, akcentiranje recepcije – provučeno kroz sveprisutnu promociju “medijske pismenosti” – već neko vrijeme postavlja osnovni okvir rasprave, reducirajući širok spektar problema rada u medijima, njihovih organizacijsko-upravnih modela ili javne funkcije koju obavljaju na pitanje osobne osviještenosti i odgovornosti onih koji medijske sadržaje čitaju, gledaju i slušaju. Interesantno, politika prema knjizi i medijska politika do spasonosnog su recipijenta stigle polazeći iz posve oprečnih ishodišta: briga za čitaoce knjiga proizlazi iz uvjerenja da čitaju premalo, briga za “konzumente” medija iz straha da su izloženi njihovom prevelikom utjecaju. Ako nam se za oprečne probleme nudi sasvim isto rješenje, onda se čini da na mjestu rješenja ipak imamo dio problema: ako je novouspostavljena privilegirana pozicija čitaoca pritom za nešto kriva, kriva je zato što nam taj problem skriva.
Jer čitalac se inercijom zapuštanja kulturnih politika sada pretvara u ideološki konstrukt par excellence: figuru oko koje se baš svi – autori, izdavači, bibliotekari, knjižari – trude u dirljivom zajedničkom zanosu, ostavljajući na trenutak dojam kako bi tolika briga za konačnoga adresata njihova rada mogla ukloniti brojne suprotstavljene interese, antagonizme, labave saveze i neprincipijelne koalicije koje strukturiraju komplicirano knjižno polje. Ne bi: upravo je jasna artikulacija pozicija svih aktera u tom polju pretpostavka ozbiljnijeg pritiska na zonu stvaranja kulturnih politika. Baš kao što je disperzija očišta pretpostavka zamišljanja nekog drukčijeg društvenog statusa knjige: takvog koji bi mogao nastati ako bi se, recimo, kolaps specifičnog komercijalnog modela knjižarstva pokušao bar donekle supstituirati izgradnjom mreže nezavisnih knjižara postojećim javnim resursima. Ili, zašto ne, ako bi se tragikomična društvena figura autora – deklarativno uvaženog, ekonomski poniženog – umjesto insistiranja na apartnosti njegova mističnog poziva reartikulirala sustavnim povezivanjem sa životom lokalne zajednice. U suprotnom, na golom terenu kulturne devastacije i dalje će uspijevati uglavnom književne manifestacije: Noć knjige koja traje četiri dana, četiri dana nakon kojih opet slijedi noć.