Nadmašimo naše očeve da bismo im bili ravni

Željezničku prugu Brčko-Banovići u 190 dana godine 1946. izgradilo je više od šezdeset tisuća članova Narodne omladine Jugoslavije u prvim velikim poslijeratnim Omladinskim radnim akcijama (ORA). Iz današnje perspektive, na ovaj socijalistički fenomen običava se gledati sa sentimentalnim odobravanjem ili posprdnim prisjećanjem, no sve se više i sustavnije počinju proučavati kultura i ideologija koja ih je pokretala i oblikovala. Više no upitne ekonomske učinkovitosti, Omladinske radne akcije prije svega su imale zadaću međusobnog povezivanja različitih “naroda i narodnosti” u multietničkoj Jugoslaviji, kao i jačanja “tekovina revolucije” među poratnim generacijama koje su se osjećale distancirano i sve više indiferentno prema nasljeđu Narodnooslobodilačke borbe, koja je zemlju držala na okupu.

Prva omladinska udarna poljoprivredna brigada, organizirana kao i vojne jedinice, u vrijeme Drugog svjetskog rata bila je zaslužna za organiziranje poljoprivrednih radova pod neprijateljskom opasnošću. Noćne akcije u kojima je oko 7000 mladih obralo i uskladištilo hranu koja je onda preusmjerena partizanima na bojišnice, zabilježene su kao početak ORA koje su održavane sve do kraja socijalističke Jugoslavije. Velike poslijeratne radne akcije počele su izgradnjom pruge Brčko-Banovići u kojoj su sudjelovali i brojni volonteri iz Europe i svijeta, a njima se željelo iskoristiti poslijeratni entuzijazam mladih kako bi se što brže sanirale ratne štete i pokrenula gospodarska proizvodnja. U organizaciji radnih akcija vodstvo jugoslavenske omladine oslanjalo se na iskustva stečena u ratu, ali i na sovjetska iskustva, a akcije su trebale pridonijeti ostvarenju Prvog petogodišnjeg plana obnove i izgradnje.

Unatoč početnim hvalospjevima o “ostvarenju socijalističkog sna” koji su, među ostalima, došli i od Miroslava Krleže, ubrzo se ispostavilo kako Omladinske radne akcije nisu isplative. U kampovima su vladali teški uvjeti, dolazilo je do nestašica hrane, nedostajalo je alata i strojeva i u organizaciji se često moralo improvizirati, a mladi su ih počeli doživljavali kao odmor i razbibrigu ili mogućnost stjecanja novog zanata ili zaposlenja. U vrijeme oživljavanja velikih radnih akcija između 1958. i 1964. godine, zato se u prvi plan stavlja drugarstvo. Istovremeno, na radne se počinju primjenjivati modeli radničkog i društvenog samoupravljanja, koji postupno zamjenjuju poluvojnički tip organizacije života i rada. U posljednjoj fazi dobrovoljnog omladinskog rada, koja počinje 1968. godine i kada dolazi do njegove reafirmacije, uglavnom se radilo na manje zahtjevnim i organizacijski jednostavnijim projektima. Održavale su se samo u ljetnim mjesecima, umjesto od ranog proljeća do kasne jeseni, kao što je to bilo u početku, a promijenili su se i motivi dolaska, kao i potrebe mladih u kampovima. Neki su odlazili na radne akcije umjesto na obavezne duže i teže ljetne prakse u tvornicama, neki su se tek željeli družiti s vršnjacima iz ostalih krajeva zemlje, a mnogima su one bile jedina mogućnost provođenja ljetnih praznika izvan doma.

Osim očekivanog fizičkog rada ORA-e su uključivale i društvene i kulturne aktivnosti koje su u početku bile odgovor na društvene potrebe, dok su se 1960-tih počele oblikovati prema individualnim interesima. Umjesto književnika, na radnim akcijama počeli su nastupati sastavi kao što su Pankrti, Lačni Franz, Ekatarina Velika i drugi predstavnici Novog vala. Kultura ORA od svojih početaka bila je važna sastavnica kulture omladine Jugoslavije. Od prvih filmova koji su se prikazivali u večernjim satima tijekom velikih poratnih radnih akcija, do plakata, novinskih oglasa, znački i prišivaka na radnim uniformama tijekom kasnijih akcija – kultura i dizajn bili su poluga afirmacije vladajuće ideologije. Početkom osamdesetih, u doba Poleta, ranog Prljavog kazališta, Haustora i Azre, ideološke parole više nisu imale utjecaj na novu, ratom neopterećenu generaciju. Umjesto toga, vidljiv je pomak grafičkog oblikovanja plakata i drugih vizualnih predložaka koji sada slave mladenačku kulturu, druženje i zabavu.

Kulturom ORA, od prvih velikih akcija do kraja 80-ih, bavila se izložba autora Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića, nedavno predstavljena u zagrebačkom KIC-u, kao i pripadajući joj katalog Omladinske radne akcije, dizajn ideologije. Izložba je predstavila probrane elemente vizualne kulture ORA koji se najčešće zanemaruju u širem kontekstu jugoslavenske umjetnosti, a također se dotaknula crteža, skulpture i vizualnih predložaka, nastalih u ranim danima ORA, u vrijeme traženja novog, socrealističkog izraza. U tekstu Umjetničko posredovanje socijalističke stvarnosti na primjeru omladinskih radnih akcija 1946 – 1952, Andreja Der-Hazarijan Vukić kaže da se “možemo složiti da nije dosegnut neki izraz, nije se oslobodio likovni jezik, ali nije uspio zaživjeti niti toliko forsirani socijalistički realizam”. Također, dodaje kako ovaj povijesni period ne bismo trebali pamtiti samo kao cenzuru u našoj povijesti umjetnosti ili kao njenu sramotnu epizodu, nego ga treba upoznati, valorizirati i upotpuniti opuse naših umjetnika u svrhu znanstvene istine, bez ideologije i predrasuda.

U tom kontekstu, Branko Gavrić, grafički dizajner i ilustrator, autor plakata ORA ’81. zaključuje da “usprkos pričama o ideološkoj kontroli, mislim da je tada bilo više kreativnosti i slobode, a prostora za dizajnere je bilo onoliko koliko smo sami bili spremni da ga osvojimo”.

kulturpunkt