Možda se neki neće složiti ovom tvrdnjom, ali brojni dokazi, vidljivi i nevidljivi, potvrđuju da svjedočimo kraju jedne ere i sumraku oligarhije koja je pokušala uspostaviti jednu vlast i jedan centar moći na planeti. Cilj je bio cijeli svijet staviti po nadzor vlade multinacionalnih korporacija i globalističke elite. Sada tome dolazi kraj, iako su vidljivi pokušaji da se barem očuva status quo i u budućnosti, kada bude pogodan trenutak, nastavi gdje se stalo.
U pokušaju ostvarivanja ovog cilja su njihovi alati uvijek bili nemilosrdni i učinkoviti, ali su odjednom prestali funkcionirati.
Svi njihovi lukavi planovi su u početku izgledali učinkoviti i impresivni, ali su se ubrzo pokazali apsurdnima. Stvaranjem nezadovoljstva i destabilizacijom pojedinih zemalja su se uspjeli svrgnuti neki lideri, što je privremeno bio dokaz svemoći globalističke oligarhije, ali su ovi planovi na kraju su donijeli malo koristi. Štoviše, sve više naroda i pojedinaca u svijetu postaje svjesno djelovanje iz sjene i zakulisnih radnji stratega “vrlog novog svijeta”, zbog čega sve njihove aktivnosti nailaze na sve veći otpor.
Ovaj se proces odvija na globalnoj razini, ali postoje žarišta na koja treba posebno obratiti pozornost.
Prvo je pokušaj odvajanja Ukrajine od Rusije, koji se na kraju pretvorio u apsurd odvajanja Ukrajine od nje same. U početku se činilo da se plan provodi brzo i učinkovito, a onda je odjednom ušao u slijepu ulicu. Najvažniji cilj nije postignut. Iako se čini da se Ukrajina odvojila od Rusije, Moskva se ne želi odreći Ukrajine. Koliko god aktualne vlasti u Kijevu bile drske i neprijateljski nastrojene prema Rusiji, službena Moskva se nikada nije spustila na istu razinu i ne želi produbljivati razdor sa susjednim bratskim narodom. Za Rusiju je aktualna vlast u Kijevu “privremena nedaća” i ne odražava stav Ukrajinaca kao naroda, a stvari se vrlo lako mogu promijeniti.
Stotine tisuća Ukrajinaca u Rusiji su najbolji dokaz, a neraskidive veze između stanovnika dvije bivše sovjetske republike jednostrano, iako ne s velikim uspjehom, želi prekinuti režim u Kijevu. To je činjenica koje su svjesni u cijelom svijetu, unatoč svim lažima zapadnih lidera i medija.
Bez obzira na to koliko se kritizirao “Sporazum iz Minska“, oni je i dalje jedini međunarodnopravni dokument za rješenje sukoba u Ukrajini. Ovim je dokumentom elita Washingtona ostala bez alata da u jednom zauvijek i u krvi prekine rusko-ukrajinske odnose. Političari Kremlja nikada nisu rekli da će na neodređeno vrijeme čuvati status Donjecke i Luganske Narodne Republike, ali je zamrznuti sukob u ovom trenutku najbolja opcija. Naime, dobro je poznato da sukob u Donbasu nikada i nije bio sam sebi svrha, nego je trebao biti okidač za otvoreni rat između Ukrajine i Rusije. Uspješnim diplomatskim manevrima i vojnom pomoći milicijama Donbasa je sukob ušao u latentnu fazu, iako uz povremene eskalacije nasilja na određenim dijelovima bojišta. No, temeljni dokument za rješavanje krize je “Sporazum iz Minska”, kojem su jamci Pariz, Berlin i Moskva, UN i EU, na terenu je OESS i sada samo treba čekati i dati vremenu da odradi svoj dio posla.
Isto tako je i sa slanjem ruskih snaga u Siriju, koje odlučuje ishod borbi još od 30. rujna 2015. To se odnosi i na sukob američke elite protiv Assada i na rat protiv “Islamske države” i ostalih terorističkih skupina koje su aktivne na području Sirijske Arapske Republike.
Bez obzira koliko je napredna, američka koalicija čini uzaludne korake i ostavila je pogrešan dojam na terenu. Posljednji čin je raspoređivanje američkih vojnika između Kurda i turske vojske, što zorno pokazuje da se vuku ad hoc potezi, samo kako bi se dobilo na vremenu. S druge strane, sirijska vojska i saveznici polako, ali sigurno, čiste teritorij i sve je više autohtonih sirijskih skupina kojima je dosta rata i koje polažu oružje. Assad odlično igra na kartu nacionalnog pomirenja, što bi moglo rezultirati činjenicom da će u Siriji u redovima terorista na kraju ostati samo nekolicina tvrdolinijaša i strani borci.
Amerika se s njima koristi u ratu protiv Assada, Irana i na kraju i Rusije, ali će podrška teroristima jednom morati prestati. Koliko god trajala ta pomoć, teroristi svijet sigurno ne mogu pobijediti, iako je sigurno da će do potpunog poraza učiniti još mnogo zla.
U ovom ratu je važan dio i unošenje raskola u ruskom društvu. Temeljni pristup je jasan. Naime, ako želite uništiti Rusiju, mora se uništiti Putin, a ako se želi uništiti Putina, onda treba potkopati Medvedeva. No, liberalna oporba nema snage da iznutra destabilizira zemlju, što se vidjelo po prosvjedima 29. travnja, na koje se u svim gradovima Rusije ukupno odazvalo jedva nekoliko tisuća ljudi.
Objavljen je i glupi film o tajnom bogatstvu Putina, koji ne dokazuje ništa. Nakon toga se u javnost izašlo s tajnim bogatstvo ruskog premijera, a kao dokaz su prikazani nekakvi vinogradi u Italiji i izjave pojedinaca koji uopće ne raspolažu vjerodostojnim dokazima. Ranije se slično pokušalo učiniti s hakiranim “Dokumentima iz Paname”, gdje Putinovi prijatelji drže milijune dolara. Prije dvije godine je bio pokušaj s filmom “Teret 200”, koji je navodno prikazivao tijela tisuća ubijenih ruskih vojnika u Donbasu, da bi se na kraju ispostavilo kako je sve izmišljotina, iako nitko ne krije da ima dragovoljaca koji su poginuli u sukobu u Ukrajini. Uvijek kad se slegne prašina, ovi se propagandni uraci pretvaraju u komediju.
Prosječan čovjek s IQ iznad 80 i malo umjetničkog dara bez problema može osmisliti i prirediti takve dokumente, fotografije i snimke na kućnom računalu i napraviti film koji će “dokazati” trulež, korupciju i laž u ruskom političkom vrhu.
Osim toga, ovaj set Photoshop uzoraka prati retorika u duhu perestrojke, a stanovnici Rusije koji su preživjeli post-sovjetsko doba, pa čak i oni mlađi, odlučno odbijaju povratak u ’90-te. Oni se izruguju takvom stilu “objektivnog izvještavanja” i on je beznadno zastario.
U Rusiji još uvijek postoji problem korupcije i sve do nedavno je u društvu postojao mit o nepobjedivosti ovog zla. S tvorcima ovog mita se može djelomično složiti. Ali mito i korupcija nisu odlika samo ruskog društva, iako se na Zapadu gotovo svakodnevno objavljuju imena i piše o lopovluku guvernera i gradonačelnika. No, ruske službe dobro odrađuju posao i pravosuđu ne trebaju Navalni i aktivisti da uđu u trag nezakonitom odljevu novca, a najbolji je dokaz uhićenje ministra gospodarstva i Putinovog prijatelja Alekseja Uljukajeva zbog protupravne dobiti od 2 milijuna dolara u okviru velike naftne privatizacije.
Ako bilo tko ima dokaze o krivnji dužnosnika, onda ih ne postavlja na društvene mreže i You Tube, nego ih u Rusiji dostavi lokalnim ili saveznim agencijama za provedbu zakona, koje znaju koja je njihova svrha, a to je borba protiv korupcije. Prošla godina je bila gotovo rekordna po broju uhićenih visokih državnih dužnosnika, a gotovo nijedan se nije spasio s uvjetnom kaznom ili nekoliko mjeseci rada za opće dobro. No, srećom su uhićeni u Rusiji, koja je ukinula smrtnu kaznu, a ne u Kini.
Zašto se onda opsesivno želi diskreditirati vladu? Zašto se čak i centri za ispitivanje javnog mnijenja uključuju u popis “stranih agenata”?
Nije iznenađujuće, jer navode da ostavku premijera Medvedeva traži 45% stanovništva, a podaci dolaze iz institucija koje se financiraju iz Sjedinjenih Država, posebno, sa Sveučilišta Wisconsin u Madisonu, kojeg nadzire američko Ministarstvo obrane. Čak je i direktor poznatog Levada Centra, Lev Gudkov, objavio ove informacije 2014. godine, što je prepoznato kao suptilan psihološki izračun koji treba “protivničkoj strani”.
Vjerojatno su organizatori ankete vjerovali da će baciti bombu na Kremlj. Međutim, ovi brojevi izgledaju kao banalna osveta, koja se najčešće servira hladna. No, glad organizatora ankete je bila jača od argumenata i položaj Medvedeva, barem s ovom “aferom”, nije nimalo upitan.
Ali najznačajnije od svega je razina kompromisa, zbog kojeg ruske vlasti gube najviše. Moskva se odlučila na asimetrične odgovore, odnosno uvijek manje od sankcija koje joj se nametnu.
Trenutno situacija u gospodarstvu nije loša i predviđa se rast od najmanje 1,5% u 2017. No, sankcije, ograničen priljev kapitala i udar na najosjetljivije sektore će neminovno utjecati na proračun, a to može zahtijevati nepopularne mjere, što će bi moglo biti veliki izazov za politički vrh u Kremlju.
No, Vladimira Putina je još uvijek teško poraziti i čini se da je učinio dobro što se odlučio za slobodni tečaj i asimetrične odgovore. Bilo je zahtjeva da se odgovori istom mjerom, ako ne i strože, ali rezultati govore da je bio u pravu. Europa ne zna kud izvesti hranu nakon protu-sankcija od 7. kolovoza 2014., dok su ruski proizvođači doživjeli pravu renesansu. Tržište se otvorilo i za tradicionalne partnere Rusije, čak i za Siriju, koja izvozi sav višak naranči i drugih proizvoda koja je ranije izvozila u EU. Ako je Rusiji stalo do vlastitih poljoprivrednika i prijateljskih zemalja, onda bi bilo najbolje da embargo produži za sljedećih deset godina, da se ne mora svake godine zamarati “izračunom geopolitičkih okolnosti”.
Isto tako je zanimljivo znati zašto se godinama u Rusiji tvornice i tvrtke ne gase, broj radnika se ne smanjuje, a cijene ne rastu? Naime, to je ruska realnost, a ne ona koju šire nepoznati korisnici društvenih mreža i televizijski analitičari.
Međutim, ruski “zapadni partneri” su uporni. Ovdje je uobičajeno tvrditi kako rusko gospodarstvo možda i nije uništeno, ali je na rubu kolapsa, te kako po ruskim gradovima hodaju vojske prosjaka. Ovo već spada u sferu psihopatologije i protivnicima Rusije treba ova fantazije, jer im je to jedino i preostalo. Sve ostale strategije, taktike i scenariji su propali, a gore su navedeni neki od najvažnijih.
Neuspjeli rusko-ukrajinski rat se zamrznuti, a nemoguće je započeti novi. Ni u Moldaviji, niti Bjelorusiji, ni u Kazahstanu, unatoč svim naporima i utrošenom novcu. Ostali su samo skupovi nekoliko desetaka političkih marginalaca i terorizam.
SAD besmisleno pokušavaju preuzeti inicijativu u Siriji, iako je očito da je ona čvrsto u rukama Moskve, i neće je nikome prepustiti.
Ostala je samo navika i nepotrebna histerija da se vrišti o propasti ekonomije, ali te tvrdnje pobijaju UN, Svjetska banka, MFF, EU, čak i Forbes. Dakle, sasvim. Nema čak nikoga da zamijeni nepopularnog Navalnog, jer takve oporbene aktere Rusi općenito ne vole.