Početak je prosinca 2016, u Puli, stan visokih stropova, upravo okrečena, prazna velika soba, i u njoj samo pojačalo sa zvučnicima i gramofon. Nekoliko tjedana ranije bio sam u Sarajevu, i odabrao dvadesetak albuma iz predratne kolekcije od petstotinjak longplejki. Sad s punom sviješću o tome koliko je vremena prošlo otkada sam ovo prošli put radio vadim ploču iz kartonskog omota, pa iz zaštitne najlonske vrećice, stavljam je na pokrenuti disk, spuštam ručicu s iglom na vinil, pa čekam još sekundu-dvije do prvih tonova. Prošle su dvadeset i četiri godine, osam mjeseci i teško ustanovljiv broj dana. Ne sjećam se posljednje ploče koju sam posljednjih dana ožujka ili prva dva-tri dana travnja 1992. slušao na svome starom gramofonu na Sepetarevcu. Nisam znao da će mi biti posljednja, pa je nisam pamtio. Ali ovu koju upravo stavljam na gramofon ne samo da pamtim, nego je ceremonijalno biram kao prvu. Izabrao sam je još u Sarajevu, zamišljajući da će mi biti prva nakon skoro četvrt stoljeća života bez gramofonskih ploča. Ovo će, simbolički, za mene biti još jedan kraj rata, koji je u Sarajevu započeo onoga dana kada više nisam slušao gramofonske ploče.
Ploču “Nestvarne stvari” novosadske grupe Luna (nipošto je ne brkati s istoimenom kasnijom beogradskom pop-trash pojavom…) nabavio sam čim je izašla, čini mi se početkom ljeta 1984. Objavio ju je ljubljanski Helidon, u 920 primjeraka. Naklada je bila minimalna, “Nestvarne stvari” jedva da su igdje distribuirane, zato što Luna u vrijeme objave više nije postojala, niti je bilo izgleda da će se ikada obnoviti. Članovi su se razišli u nesnošljivosti, jedva da je i snimanje dovršeno, a objavljivanje albuma prvijenaca ugašenim bendovima koje šira javnost ne poznaje i ne pamti ni po demo-snimcima ni po koncertnim nastupima, nije bilo uobičajeno ni kod alternativnih diskografskih kuća kakva je bio Helidon. “Nestvarne stvari” ipak su se pojavile da bi bila ispunjena formalnost i da bi bile poštovane stavke nekoga prethodno potpisanog ugovora. Ali nije to bio pravi izlazak ploče. Ili, možda, jest. Možda tako izlaze ploče oko kojih se zaplete legenda.
Nekoliko mjeseci kasnije, 1. kolovoza 1984. otišao sam u vojsku, na Lastovo. Sedam dana kasnije poslalo me u otkomandu, u Knin. A na Lastovo ću se vratiti šest mjeseci kasnije, nakon završetka obuke za operatera radiorelejne veze. Na trajektu koji me vraćao na Lastovo mimoići ću se, a da to neću ni znati, sa Zoranom Bulatovićem Baletom, upravo demobiliziranim vojnikom iz siječanjske klase, gitaristom, kompozitorom i jednim od dvojice vođa grupe Luna. Drugoga, Slobodana Tišmu, konceptualnog umjetnika, pjesnika, pripovjedača i romanopisca (dobitnika Ninove nagrade za roman “Bernardijeva soba”), upoznat ću tridesetak godina kasnije u Novom Sadu, gdje ćemo u caffeu jedne u međuvremenu ugašene knjižare odsjediti nekoliko sati, i jednako blagorodno razgovarati i šutjeti. Članovi Lune bili su još i Ivan Fece Firči, krajem osamdesetih i početkom devedesetih vrlo poznat bubnjar, jedan od najboljih u povijesti jugoslavenske rock scene, i Jasmina Mitrušić, klavijaturistkinja koja je u Luni na sintisajzeru svirala bas linije, a danas je akademska glazbenica, kompozitorica takozvane ozbiljne glazbe, tematski inspirirana svijetom insekata.
Tišmu su za kratkotrajnog, ali vrlo burnog i radnog postojanja Lune zvali Deda. Bilo mu je skoro četrdeset. Njih troje bili su između sedamnaeste i dvadesete. Balavurdija. Tišma je pisao tekstove, i uz akustičnu gitaru skladao vokalne melodije. Bale je oko toga pisao svu drugu muziku. Tišmine glasovne sposobnosti bile su, kako će svo četvero kasnije pričati, vrlo ograničene, pa je samo on mogao smisliti melodiju koju će biti u stanju otpjevati. Bale je, pak, bio sjajan gitarist, vrlo maštovit i fanatiziran muzičar, koji je prethodnu karijeru imao u opskurnome novosadskom pionirskom punk bendu Pekinška patka, nepodnošljivo težak karakter, koji se teško podnosio i s vršnjacima, a kamoli s mnogo starijim, nervno labilnim i plahim Tišmom. Osim što su bili emocionalno i karakterno konfrontirani, razlikovali su se i po životnim interesima i obrazovanju. Bale je volio Stranglerse, znao ponešto o novoj rock muzici, i bio vrlo darovit i ambiciozan muzičar, dok je Tišma bio vrlo obrazovan čovjek, s književnim i filozofskim interesima, te karijerom pjesnika i konceptualnog umjetnika.
Iz njihova je jednokratkog kreativnog spoja nastao album koji je uz “Zastave” grupe Paraf i “Ikebanu” Lačnoga Franza ovom slušatelju bio najizmjenično najvažniji u životu. Kako bi se mijenjale sezone, tako bi mi najvažnija bila jedna, pa druga, pa treća ploča. I onda opet ispočetka. Sve tri je objavio inače diskografski marginalni, autsajderski Helidon. Ali o fenomenu Helidona valjalo bi ispričati posebnu priču.
Muziku Lune bi valjalo prepričavati. A to nije lako, niti bi u tom prepričavanju bilo smisla za bilo koga osim onoga koji prepričava, i možda za nekolicinu onih koji su slušali Lunu u isto ono vrijeme, te nužno i posjedovali jedan od 920 primjeraka “Nestvarnih stvari”. Ali, recimo, ovako: treća pjesma na A strani je “Vila”, dvoipolminutni rafal teškog ritma, niz koji se spušta duboki, mračni i nepodnošljivo sugestivni Tišmin glas. Da me je u ono vrijeme netko pitao koji je najbolji domaći muški vokal, ja bih se najprije sjetio njega. U ovoj muzici, i općenito u muzici koju smo onda voljeli, a koja danas, zapravo, više ne postoji, pa prazno i netačno zvuči kada je nazivamo rock muzikom, kakav je netko u tehničkom smislu pjevač, koliki mu je – ne daj Bože – raspon glasa, nego je od presudne važnosti sugestivnost glasa i način na koji se otpjevano slaže s pjevanjem. A u Tišminom je slučaju to bilo jedno: način pjevanja i sadržaj pjesme, glas i tekst, boja i ton. On je pjevao kao da boluje riječi. I onda bi se ti slušajući Tišmu ježio, a da nisi znao zašto se ježiš.
Ovako je potekla “Vila”:
Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj
Za pranje suđa vila je stroj
Poruke kratke, vraćene njoj
Vila je marka, magijski znak
Otrovni mantil, pod kim si mrak
Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj
Čarobna zemlja, pakleni kraj
Muzika sfera, otrovni šal
Ti si vila
Tvoj sam san ja
Sjećam se da mi se u to vrijeme nije dalo pustiti suzu. Posljednji put plakao sam u nižim razredima osnovne. Poslije sam se suzdržavao, i iz tog je suzdržavanja nastalo neplakanje. Ali potpuno. Ništa me nije moglo rasplakati, što naravno ne znači da me ništa nije moglo ganuti. I onda smo jednoga petka u njezinom stanu, dok su još roditelji bili u Beogradu, slušali moje “Nestvarne stvari”. Bilo je ljeto, predvečerje, večernji pljusak na Dolac Malti, i “Vila”, pojačana do daske – dvominutna bi se pjesma mogla pojačati do daske, jer susjedi neće u dvije minute stići do naših vrata – i odjednom se nešto sa mnom dogodilo. Ridao sam, kao da me obuzela neka histerija, i čuvao lice na dlanovima. Nju je tad bila spopala neka nježnost. Htjela mi je skloniti ruke s lica, ali sam ih držao čvrsto. Poslije je došao rat, i ja sam postao sentimentalan. Lako mi zaplakati.
Muzika “Lune” je dominantno tamna. Ne samo zbog Tišmina glasa. Sve je tu bilo kao iz mraka, od istoga roda kao Joy Division, ali nikako na isti ili barem sličan način. Lunina je tama bila jedinstvena. Iz pozadine su i iz dubine dopirali fantastični prateći ženski vokali. Pjevala ih je Jasmina Mitrušić. Kasnije će se govoriti da su ti vokali služili uglavnom tome da poprave Tišmino pjevanje, ali kako god bilo, i iz čega god da je nastalo to što je bilo, zvučali su nevjerojatno.
“Luna” se poigravala monotonijom. Ta je igra bila vrlo ozbiljna. Recimo u pjesmi “Ogledalo Lune”, skoro sedmominutnoj simfoniji nestajanja. To smo bili mi. Mi koji smo nestajali.
Tri mjeseca nakon što sam u Puli, u pustome stanu, pustio prvu svoju poslijeratnu ploču, u Beogradu je, u izdanju Društva ljubitelja popularne kulture, objavljena knjiga “Ogledala Lune”. Autori: rock kritičar Predrag Popović, kritičar i novinar Saša Rakezić (strip crtač Aleksandar Zograf) i novinar Goran Tarlać. Četiri velika monografska razgovora s Tišmom, Baletom, Firčijem i Minom, dvadesetak kraćih intervjua sa suputnicima benda, kraći i duži kuluturno-povijesni, politički i fenomenološki ekskursi o epohi. Velika, briljantno napisana i koncipirana knjiga o jednom umjetničkom djelu i okolnostima koje su do njega dovele. Plus kompakt disk s “Nestvarnim stvarima”.
Ta ploča zvuči bolje nego prije dvadeset i pet godina kada je počeo rat, bolje nego prije trideset i dvije godine kada sam morao u vojsku. Mijenjam se dok je slušam, kao što sam se mijenjao i tada. Nikakve arheologije u njoj nema, arhiva ni antikvara. Iako je Tišmi sedamdeset i jedna, svijet oko nas balaviji je nego što je bio.