Politički sintetičar, kako sebe naziva prof. Žarko Puhovski, čije su političke analize uvijek i točne i duhovite, prokomentirao je za naš list recentnu krizu vlasti, njezine uzroke i moguće posljedice. Sve je počelo naizgled ničim izazvanom smjenom tri ministra Mosta, a danas imamo Sabor bez predsjednika, Vladu bez parlamentarne većine i predsjednicu Republike koja nema alata da situaciju razriješi.
Kome je trebala ova kriza vlasti, čime je ona zapravo uvjetovana?
– Plenković je posljednjih dana pokazao da mu nedostaje jedna od bitnih osobina pravoga političara; ono što se kod Machiavellija, u tradiciji koja seže sve do Gorgije zove Kairos, a označava djelovanje u suglasju s trenutkom. Svoj je, i ne samo svoj, dakako trenutak propustio konačno u četvrtak, pa parlamentarne izbore više ne može nametnuti istovremeno s lokalnima. A to bi itekako odgovaralo njegovoj stranci i, što je za njih također važno, nikako ne bi odgovaralo SDP-u. Dopustio si je da izgubi živce – vjerojatnije, ili da pogrešno kalkulira, tj. da nastavi jadnu tradiciju lokalnih političara i političarki da igraju pacerski, s jednim potezom unaprijed u glavi. Uglavnom pokazao se nedostatnim za okolnosti. Na HSS nije ni smio računati, jer Beljak bez SDP-a ne može, a Glasnović je zaključio kako je vrijeme da se dodatno iskaže kao kandidat za vođu onih koji su desno od HDZ-a, posebice oštro orijentiran protiv udbaša koji su preplavili Sabor i ostale institucije, medije, a svakako i tržnice, rekao je Puhovski za Novi list.
Koliko će rasplet u Agrokoru igrati ulogu u cijeloj priči? Izjavili ste da bi izbori trebali biti 4. lipnja, prije nego ispliva problem Agrokora do kraja. No, izbora neće biti – može li Plenković preživjeti i s tim problemom?
– Izbori svakako neće biti prije jeseni, to se čini gotovo sigurnim, a svakako neće biti prije 10. lipnja. Plenković očito smatra da ga izvještaji o ogromnim dugovima Agrokora ne mogu odveć ugroziti i zato insistira na općenito dobrom stanju u nacionalnoj ekonomiji na koju se Agrokor još nije bjelodano odrazio. Plenković se za sada pokazao posve spretnim u umijeću preživljavanja, izgleda da mu je veći problem unutrašnja opozicija, npr. odnos Prgomet-Esih u Zagrebu, ili ponašanje Hasanbegovića u Saboru, nego druge stranke. Poput nekadašnjega socijalističkog saveza, HDZ sebe shvaća kao odlučni politički prostor dopuštenoga djelovanja, i zato su eventualni »disidenti« potencijalno ozbiljan problem, pogotovo ne bude li u Zagrebu, pa i u Zadru išlo prema planu predsjednika stranke.
Doduše, diplomatski krugovi skoro otpočetka Plenkovićeva mandata tvrde da nas ionako čekaju izbori najesen – na kojima će HDZ dobiti pobjedu bez Mosta. Postoji li pozadinska igra?
– Diplomatski krugovi pripovijedaju uglavnom ono što čuju od probranih domaćih eksperata i »eksperata«, ali sada su najvjerojatnije u pravu. Jer, nakon prekida rada Sabora nastavit će se igra traženja taktičke većine, zapravo: manjinske vlade. I ako vlada preživi zahtjev za izglasavanjem nepovjerenja, radit će se o većini koja je ne samo posve skromna, nego i upitna svakoga petka, kod svake odluke, zato je sada HDZ-u toliko važna pozicija predsjednika Sabora, koji može, sukladno većini koja mu je na raspolaganju u danome trenutku podešavati dnevni red. Greška je u ovoj kalkulaciji posve očita – tko zna što se sve u Hrvatskoj i svijetu, s Agrokorom ili granicama, s EU ili Rusijom, SAD ili terorizmom, do tada može dogoditi i tko to može iskoristiti novoj kampanji. Posve konkretno, izbori 4. lipnja bili bi omogućili HDZ-u da izbjegne konačne podatke o Agrokorovim dugovima koji se očekuju 10. lipnja, kao zasigurno neugodnu temu. Na jesen je, uostalom, pobjeda HDZ-a koja bi omogućila stabilnu većinu bez Mosta, ili HNS-a itd., mnogo manje vjerojatna no što je mogla biti za nekoliko tjedana. Pozadinska se igra, izgleda, svodi na to da je glupost pri odlučivanju za većinu komentara nekako ostala u pozadini.
Uzurpira li HDZ vlast odgađanjem rješenja situacije do iza lokalnih izbora, ili je baš to za njih korisno na tim izborima?
– Ne mislim da HDZ uzurpira vlast, jer ni druga strana nije pokazala da ima većinu. No, HDZ – ruku pod ruku s oporbom, koja je, naravno, manje odgovorna – zloćudno djeluje na lokalnu političku kulturu. Trebalo je samo slušati količinu neznanja o demokratskoj proceduri izrečenu posljednjih nekoliko dana, od Reinera koji je tvrdio da nije važno »imamo li većinu« , kao što je prije desetak mjeseci ponavljao da, kao predsjednik Sabora, zahtjev za samoraspuštanjem može staviti na dnevni red i na kraju mandata, preko Glavaševića koji je predložio da predsjednik Sabora bude iz redova oporbe pa bi hrvatski izborni politički sustav bio globalno specifičan po tomu što pobjeđuje ona strana koja je dobila manje glasova, do Ivice Mišića koji je nakon pola godine mandata »u po burne crne noći« u sabornici sa zaprepaštenjem doznao da, kao zastupnik, ne smije zadržati upravljačka prava na temelju kapitala trgovačkog društva, a nositelje loših vijesti odmah napao kao neradnike koji pojma nemaju o realnom sektoru itd.
Zašto se Hrvatskoj uopće dogodila već druga kriza vlasti unutar godinu dana? Kako prevladati populizam i površnost u politici koja se svela na doskočicu i facebook objavu?
– Kriza vlasti je rezultat političke nesposobnosti da se iziđe na kraj s jasnom podjelom u društvu. Na svim se stranama marljivo reciklira bitno totalitarni zazor od sukoba kao takvih, i opetovano nariče nad nestalim jedinstvom iz ratnih dana, kao da bi, valjda, imalo smisla obnoviti ratnu situaciju e da bi se opet uspostavilo nekadašnje divno jedinstvo!?. Istovremeno, doskočice su prihvaćene kao nadomjestak za raščlambu, jer u strahu od trijumfa populizma, gotovo svi kao da prihvaćaju barem dio populističkoga arsenala, koristeći istu logiku koju rabe i loši mediji – to čitateljstvo (biračko tijelo) od nas traži.
Kako vidite ulogu, odnosno stil samog Andreja Plenkovića u ovoj krizi? Je li on ispao frajer, blefer ili nešto treće?
– Pokazao se elokventnim surferom koji klizi površinom zbivanja, opisujući pritom slikovito zbivanja u dubinama do kojih nije stigao, uvjeren, dapače, da, uz pomoć iz Novoga Beograda tj. Bruxellesa, kontrolira vjetrove i morske struje. No, potonuo još nije.
A HNS i IDS? Ne mogu se oteti dojmu da će te dvije stranke, ma koliko se sad zaklinjale u svoj integritet, na kraju biti podrška manjinskoj vladi Plenkovića, odnosno podržavati njegovu tanku većinu u Saboru? Naime, pitanje je zašto se HNS i IDS odmiču od SDP-a, da li samo zbog Bernardića, ili zato jer mogu naplatiti takav aranžman za sebe, npr. HNS upravljanjem nekim javnim poduzećima, ili IDS nastavkom ipsilona ili slično?
– Bernardić svakako nije pokazao privlačnu snagu ni u stranci, a kamoli izvan nje, no bitnim se čini to da se ne djeluje kao dobar kandidat za političke oklade. IDS će stoga, kao regionalna stranka, a u skladu s protuzagrebačkim naglascima svoje kampanje za prošle saborske izbore, nastojati otrgnuti iz centra što god je moguće. HNS je stranka koja ima krizu identiteta – ne samo na očit način iskazan u tomu da sadašnji predsjednik ne zna ime prve predsjednice ni iz dva pokušaja, nego dubinski. Oni su istovremeno ljevica i desnica, najradikalniji protivnici nacionalizma, sa sve manje diskretnom slabošću za krupni kapital. Uspiju li na lokalnim izborima prije svega u Zagrebu, možda bi mogli biti dostatno jaki da podrže Plenkovićevu vladu – izvana, dakako. To pak stavlja HDZ pred ozbiljne poteškoće – na zagrebačkim izborima bi, svim očekivanjima nasuprot, mogli podržati Mrak Taritaš u drugome krugu, kako bi, eventualno, potom snubili pobjednički HNS.
Koliko su manjinske vlade uopće uspješne u europskoj praksi? Baš i ne, osim u skandinavskim zemljama?
– Razmjerno uspješna je bila i osmogodišnja nizozemska manjinska vlada koju je u četiri navrata vodio Jan-Peter Balkenende, no, nasuprot privida o sjevernjačkome manjinskom modelu, valja upozoriti na veoma česte manjinske vlade u Portugalu, Španjolskoj i Italiji. Bile su različite po svojim uspjesima – u Italiji su bile pretežno uspješne, ali su prihvaćene kao dio političke normalnosti. Njihov bitan problem, kako to pokazuju brojne politologijske analize, nije toliko u (ne)stabilnosti, koliko u tomu što su veoma skupe, jer, praktički uvijek, skupo plaćaju izvanjsku potporu, skuplje od unutrašnje, budući se stalno obnavlja, pa je treba i stalno iznova plaćati.
Tko je sada lider oporbe po vama? U tom kontekstu, sudbina Davora Bernardića je…?
– Neprijepornim liderom oporbe čini mi se trenutno – Ivan Pernar. On je, primjerice, i u raspravi u povodu Barišića i povodom Marića, formulirao mnogo jasnije prigovore od esdepeovih. Bernardić je, u oba ova slučaja, istupio s tugaljivim školskim zadaćama, tako da se uopće nije moglo razaznati o čemu se zapravo radi. Uz to, Bernardić je uspješno doveo vladu pred pad, da bi onda počeo shvaćati, a neki u stranci su to, doduše, i ranije shvatili, ali ih se nije slušalo, da izbori – od svih stranaka – trenutno najmanje odgovaraju SDP-u. Valjda zato i nije poduzeo logičan korak – koji je jučer trebao biti na redu – zatražiti glasanje o povjerenju vladi, ostavivši to, opet, HNS-u. Vrdoljak je retorički uvjerljiviji od Bernardića, ali nije posve jasno ima li ikakvu strategiju. Neke je od najboljih oporbenih govora održao Milorad Pupovac, ali je, svaki put, ipak završio s podrškom vladi; posebno je impresivan bio govor o antimanjinskome sindromu u raspravi o Mariću, ali je, opet, za taj sindrom optužio sve samo ne stranku koja taj sindrom katkada njeguje, katkada podržava, a katkada »samo« tolerira, naime HDZ