Nijedan detalj iz dana poganih jezika u zgradi na Markovu trgu, koja nosi ime u žalosnu raskoraku s karakterom zbivanja u njoj, nije pregnantnije preslikao stvarnost hrvatske pseudodemokracije od snimka Vladimira Šeksa kako se, zadrigao i izobličen od perverzna likovanja nad prizorom što ga promatra s olimpijske galerije, hijenski smije marvi sitnoga zuba i malomišćanskim opsjenarima suočenim s naglim istekom roka trajanja.Mega-manipulator, tvorac kritičnih dijelova ustavno-zakonske legalizacije kleronacionalističke kontrarevolucije iz 1990. godine, krojač perverzna izbornog sustava kojim je zajamčena petrifikacija svevlasti udbaško-ustaške bagre, autor koncepta spojenih posuda kojim se politička moć partitokratske kaste prelijeva u parazitsko-klijentelističko servisiranje „stabilna dijela biračkoga tijela” i formalna legalizacija „hrvatske državne vlasti” ishodom tako režiranih izbora… itekako je imao razloga (pro)cvjetati kao poriluk na mjesečini: njegovo djelo izbrušeno je do savršenstva.
Tako perfekcionistički dorađeno da drugi najmoćniji ginjol u piramidi vlasti može postati krpelj koji je na prošlim izborima ubrao bijednih 808 glasova – da „premijer” grabi kancelarske ovlasti bez i simboličnog otpora dotučene opozicije – da središnji akteri kvaziparlamentarne pornografije postaju desničarski kabadahije i trogloditi koji bi središnju kuću nacionalne demokracije u iole uređenoj zemlji mogli vidjeti samo u tv-prijenosu… i to na ekranu u zatvorskoj čitaonici.
Vladimir Šeks, i nitko više od njega, može se euforično diviti završetku svoje životne misije: okrunjenju tuđmanizma kao nadri-demokracije u službi krupnoga kapitala – koji vitla i državnim aparatom, i pravosuđem/tužilaštvom, i medijima… koji ustrajno i uspješno pretače javno dobro u svoje dvorce, otoke i helikoptere, račune na otočjima drolja i nezadrživo pretvara nekadašnju Republiku Hrvatsku u paradržavicu bez pravde, stanovništva, budućnosti. Ali, „Hrvatska kakvu ćemo stvoriti” niti jednoga trena i nije bila moderan građanski projekt: da jest, ne bi nikada zapala u vazalnu podčinjenost gramzljivim mantijašima – ne bi se bila srozala na svim komparacijskim ljestvicama u Europskoj uniji i svijetu – ne bi njen unutarnji krajolik krojili probisvijeti iz „dijaspore”, nego odgovorna, savjesna i sustavu modernih vrijednosti usmjerena nacija.
Ali, kao što se radije klanjaju carskom podrepašu, sifilističaru Jellachichu, pa zarad njegova spomenika protjeraše Republiku iz srca glavnoga grada, „Hrvati” tako zdušnije delaju u korist vlastite propasti nego u prilog bilo čemu drugom! Nižu se razorni nasrtaji na javno dobro, na samu supstancu – a „prosvjedi” ostaju na razini folklornih dernečića na kojima smušenjaci lupetaju bezvezarije, ili se retorikom i smislenošću poruka natječu sa seronjama iz strančica za jednokratnu uporabu.
Predizborni krajolik u Zagrebu cjelovita je paradigma dramatična razlaza cjelokupne političke sfere u ovoj zemlji s odgovornošću i čašću: dok mega-kriminalac naprasno završava u bolnici (s lažnom kilom!), njegovi izazivači natječu se u kilavljenju oko pitanja bez blage veze s lokalnim, komunalnim izazovima. Svojedobna sponzorica ultra-prijevare s privatizacijom i preprodajom gradskog zemljišta (projekt/slučaj nanbudo) naprasno se ne sjeća ključnih dijelova svoje biografije, naprasno „nezavisna” kandidatkinja ne pamti godine kad je speleološki rovarila po rektumu mafijaškog eksponenta, desničarska mjesečarka naprasno otkriva o čemu je sanjala dugih godina pripravničkoga staža u septičkoj jami pseudohistorijske paraznanosti!
A hijena se smije… kao i lešinarski zbor u pozadini, kao i zdrug nitkova – profitera ratnog kaosa i privatizacijskog kriminala – kojem je pohlepa jedina religija, arogancija jedini stil i teologija zaborava jedina doktrina!