Nakon što su godinama dozvoljavale američkim tehnološkim divovima Googleu i Facebooku da ih iskorištavaju i drže monopol u ovom sektoru, sve više zemalja počinje preuzimati veću kontrolu nad svojim informatičkim prostorom.
Prema nedavnom članku kojeg je objavio Geek Time, Vijetnam je najnovija zemlja koja će početi poticati lokalne alternative uobičajenoj Google tražilici i mreži društvenih medija kako bi se ponovno uvela ravnoteža nad informacijama, narušena monopolom kojeg u Vijetnamu danas uživaju tehnološki divovi, za New Eastern Outlook piše Tony Cartalucci.
Google i Facebook su više od tražilice i društvenog medija
Dva tehnološka diva, ali i drugi poput njih, usko su vezani s političarima, poslovnim ljudima i vojnim dužnosnicima, te pomagati korporacijama u potrazi za profitom i širenjem. Međutim, Google i Facebook, među ostalima, postali su mnogo više od toga.
Obje kompanije su otvoreno surađivale s američkim State Departmentom u ostvarivanju geopolitičkim ciljevima Washingtona u svijetu. Od raspada libijske vlade do pokušaja smjene vlasti u Siriji se društveni mediji i informacijske tehnologije godinama koriste širom svijeta samo kako bi se manipuliralo percepcijom javnosti i postigli društveni i politički ciljevi Wall Streeta i Washingtona.
Upotreba društvenih medija u kontroli informacijskog prostora ciljane nacije i njihovo korištenje kao sredstva društveno-političke subverzije, pa čak i smjene vlasti, dosegla je vrhunac tijekom 2011. godine, za vrijeme od strane Washingtona isplaniranog “Arapskog proljeća“.
Prvo su okupljanja nekoliko stotina ljudi prikazana kao “spontane demonstracije organizirane preko Facebooka i drugih društvenih mreža, što se sada otkriva u člancima poput The New York Timesa, “Američke skupine koje su pomogle u razvoju arapskih ustanaka”. Priznaje se da je američka vlada aktiviste obučavala nekoliko godina prije prosvjeda, a Google i Facebook su izravno sudjelovali u pripremi i provedbi “spontanog buđenja naroda”.
Portali Tunisie Secret i Nawat, gdje pišu novinari koji su osobno sudjelovali u rušenju Ben Alija u Tunisu, danas priznaju da su bili žrtve manipulacije “cyber-kolaboracionista”, koji su po preciznom scenariju putem Googlea, Facebooka i Twittera, korak po korak, provodili do u najsitnije detalje pripremljen scenarij.
Opozicijske fronte koje financira i podržava američki Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) i njene podružnice Freedom House, Međunarodni republikanski institut (IRI) i Nacionalni demokratski institut (NDI), pozvani su na nekoliko summita gdje su čelnicima i timovima za tehnički podršku Googlea i Facebooka dali planove koji će provesti 2011. u koordinaciji s američkim i europskim medijima, koji su također nazočili ovim skupovima.
Krajnji rezultat je bio virtualno naoružavanje društvenih medija, koji su služili za dugo planirane serije državnih udara u regiji, uključujući i one s teško naoružanim militantima koji su na kraju srušili vlade Tunisa, Egipta, Libije i Jemena, a Siriju su gurnuli u rat koji traje već šest godina.
Tijekom sukoba u Siriji se opet uključio Google. The Guardian u članku iz 2012. pod naslovom “Sirija – Je li moguće preimenovati ulice na Google kartama?”, piše:
“U njihovoj borbi za oslobađanju Sirije od tiranije predsjednika Bashara Al-Asada, protuvladini aktivisti su pokrenuli projekt koji će ga izbrisati s karte. Doslovno. Na Google kartama su se glavne ulice Damaska, koje su nazvane po obitelji Assad, pojavile s imenima palih heroja ustanka. Arapsko proljeće je dobilo priznanje i na taj način. Kada su prošlog kolovoza Gaddafi protjeran iz Tripolija, ime glavnog gradskog trga je kartografska služba preko noći promijenila od “Zelenog trga”, imena kojeg mu je dao diktator, u “Trg mučenika”, kako se nekada zvao. Usluga mapiranja internetskog diva ima svoju povijest u političkim sporovima.”
Googleov monopol u zemljama bez lokalnih alternativa osigurava da se ovim lukavim metodama utječe na percepciju javnog mnijenja.
The Independent u članku od prošle godine, naslova “Google je planirao pomoći sirijskim pobunjenicima da sruše Assadov režim”, čime se potvrđuje da su Googleove aktivnosti prilično vezane za Siriju.
“Interaktivni alat kojeg je kreirao Google je osmišljen kako bi potaknuo sirijske pobunjenike i pomogao u rušenju afganistanskog režima, a navodno je otkriven u porukama elektroničke pošte Hillary Clinton, Praćenje i mapiranje prebjega unutar sirijskog vodstva je navodno zamišljeno kako bi se što više ljudi potaknulo na dezertiranje i davanje povjerenja pobunjenoj oporbi”, The Independent u članku od ožujka 2016.
Jasno, najviše pretrage se odvija na Googleu, puno više nego na drugim internetskim tražilicama. No, zemlje su jednako neodgovorno dozvolile stranoj korporaciji da kontrolira njihov informatički prostor, unatoč potvrđenim i dokumentiranim zloupotrebama, čime su stranim korporacijama omogućile da kontroliraju druge važne aspekte nacionalne infrastrukture.
Vijetnam preuzima kontrolu nad svojim informatičkim prostorom
U svom članku Geek Time komentira poruku koju je na Twitteru objavila agencija američkog State Departmenta Nacionalni demokratski institut (NDI) naslova “Je li vijetnamska kampanja za izgradnju alternative Facebooku borba protiv lažnih vijesti ili poticanje cenzure ?”
“Tijekom sastanka parlamentarnog odbora ranije ovog mjeseca, ministar informiranja i komunikacija Truong Minh Tuan u Vijetnamu je izjavio kako vlada potiče vijetnamske tehnološke tvrtke za izgradnju lokalnih zamjena za platforme kao što su Facebook i Google, koji su u svojim kategorijama u Vijetnamu najpopularniji”, piše Geek Time.
“To je dio šire kampanje “jačanja kibernetičke sigurnosti” i integriteta podataka zemlje. Plan je pokušati riješiti problem kako su “lažne stranice” s protuvladinim sadržajem koje se nekontrolirano pojavljuju na Facebooku”, rekao je ministar Tuan.
“Dakle, trebamo društvene mreže koje pružaju lokalne tvrtke i koje mogu zamijeniti i natjecati se s Facebookom u Vijetnamu”, dodao je Truong Minh Tuan.
Spomenuti članak američkog Nacionalnog demokratskog instituta bi trebao značiti da vijetnamska vlada može profitirati od uspostave domaćih tražilica i društvenih medija. Moguće je i to. Međutim, lokalizacija vijetnamskog informatičkog prostora nije ništa drugačija od preuzimanja nadzora zemlje nad vijetnamskom obrambenom industrijom, energijom i vodno infrastrukturom, obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, podsjeća Tony Cartalucci.
Sve to, pa i informatički prostor, treba kontrolirati vijetnamski narod i njegovo političko vodstvo, a ne Washington, Wall Street ili Silicijska dolina.
Znači li to da je vijetnamska vlada uspostavom domaćih tražilica i društvenih mreža zloupotrijebila svoje ovlasti ili da to ne bi trebao biti posao vijetnamskog naroda? U stvari, stvarna briga agencije američkog State Departmenta, Nacionalnog demokratskog instituta koji je komentirao cijeli slučaj, nije toliko profit, koliko činjenica da će, jednom kada lokalizacija informatičke tehnologije u Vijetnamu bude dovršena, vječni vektori društveno-političke subverzije zauvijek biti spriječeni u borbi za korporativne i financijske interese koji upravljaju američkom vanjskom politikom i djeluju na istoj fronti kao Nacionalna zaklada za demokraciju (NED), Freedom House, Međunarodni republikanski institut (IRI) i Nacionalni demokratski institut (NDI).
Vijetnam je odličan primjer kako se uspostavom nadzora i uvođenjem alternativa u informacijskom prostoru štite nacionalni interesi, iako ovo nije prva zemlja koja se odlučila na ovaj korak. Naravno, to su Rusija i Kina, potom skupina BRICS, koja se odlučila na polaganje u oceane zasebnog i zaštićenog optičkog kabla koji će spojiti Rusiju, Kinu, Indiju, Južnu Afriku i Brazil, a ne zaboravimo primjer Irana, koji je u zaštiti nacionalnih interesa stvorio vlastitu paralelnu internetsku mrežu “Mehr”.
Uvijek kada se neka zemlja odluči na jedan od ovih koraka, zapadne zemlje vrište o cenzuri, što je samo potvrda koliko im je važan monopol nad informatičkim prostorom zemalja u svijetu.
Iranska paralelna mreža “Mehr”
Kada se prije nekoliko godina Iran odlučio stvoriti paralelnu internetsku mrežu, Zapad je grmio o cenzuri iranskih klerika, ali je vlada u Teheranu poručila kako se mora braniti u “cyber-ratu”, jer Google, You Tube i druge platforme služe interesima jedne svjetske sile.
Iako je takozvana “cenzura interneta ” u Iranu na sva zvona bila kritizirana na Zapadu, Teheran nije htio popustiti, već je stvorio zamjenu za tražilice poput Googlea i kanale za video uratke poput You Tubea, a za ostale internetske sadržaje nudi svoju verziju istih.
I tada su se oglasili isti oni koji danas grme protiv vlade u Vijetnamu i SAD je optužio Teheran kako “želi podići elektronsku zavjesu i izolirati Irance od cijelog svijeta, te kako je ovo novi val represije protiv iranskih blogera “. Naravno da je sve bila laž, ali tako dobro upakirana da su mnogi u nju povjerovali.
Razlog za odluku iranskih vlasti je bio sasvim druge prirode, odnosno Stuxnet virus kojega su razvile izraelske i američke službe, a iskorišten je za upad u sustav za obogaćivanje urana i prema procjenama je iranski program za morao biti odgođen 18 mjeseci. Dakle, tadašnja odluka Teherana sigurno nema veze s cenzurom, koliko sa zaštitom iranskog nuklearnog programa.
Iako pod sankcijama, Iran je godinama puno ulagao u razvoj komunikacijske i inovativne tehnologije. Islamska Republika raspolaže internetom od 1993. Na Bliskom istoku je Iran bio druga zemlja koja se spojila na globalni sustav, čime je u odnosu na ostale zemlje u regiji dobio velike prednosti u tehnološkom razvoju. Međutim, Iran je nakon uvođenja interneta i dalje usavršavao svoju tehnologiju.
Sustav povezivanja je u Iranu u vrijeme stvaranja lokalnog paralelnog sustava imao dvije velike mreže. Telekomunikacijska iranska kompanija pruža sve vrste usluga koje su potrebne za funkcioniranje ovih dviju mreža, odnosno povezuje ponuđače internetskih sadržaja i korisnike. Naravno, radi se o brzom i širokopojasnom internetu i 33 iranska grada su imala izravan pristup mreži Azija-Europa koja povezuje Kinu s Europom.
Iran pokrenuo i svoju verziju You Tubea, a vodstvo zemlje se odlučilo na taj potez zbog brojnih napada koje je Islamska Republika pretrpjela zbog slobodnog pristupa Gmailu i You Tubeu do 2009. Tada se dogodio pokušaj “Obojene revolucije”, takozvani “Zeleni val”, zbog čega je Teheran zabranio njihovo korištenje.
Nova internetska stranica je dobila ime “Mehr” i slična je You Tubeu. Na njoj se dijele sadržaji i iranski glazbeni spotovi, a cilj joj je privući korisnike perzijskog govornog područja i promicati iransku kulturu. Tadašnji ministar za informacijsku tehnologiju i komunikacije, Reza Taqipour, rekao je kako su razlozi zabrane pristupa Gmailu, koji je poslije ipak otvoren, i You Tubeu – širenje laži i zato što služe interesima jedne ili dvije svjetske zemlje.
Osim projekta “Mehr”, Teheran se odlučio na uspostavu lokalne paralelne internetske mreže, koja treba služiti za obranu zemlje od vanjskih napada, prije svega u pravom virtualnom ratu koje se godinama vodi između Irana i njemu neprijateljskih zemalja, što dokazuje i slučaj s virusom Stuxnet, koji se, kada uđe u računalo, “reproducira” unedogled i pri tom “kontaminira” sve pohranjene datoteke. Prema podacima antivirusne kompanije Symantec, za samo nekoliko dana od “prvog ulaska” je već bio prisutan u 58,85 % računala u Islamskoj Republici.
Obzirom da je uzrokovao veliki zastoj u nuklearnom programu, ali i financijske gubitke, logičan potez je bio stvaranje vlastite mreže, koja će na globalnoj razini u potpunosti biti zaštićena i izolirana. Osim iranskog nuklearnog programa, cilj je bio zaštititi sve tvrtke i gospodarske komplekse na teritoriju zemlje.
Kaveh L. Afrasiabi, ukazujući na otvoreno neprijateljsko ozračje prema Iranu, tada je rekao: “Uz sankcije, cyber-ratovanje, ubojstva iranskih znanstvenika, uklanjanje s liste terorističkih skupina koje žele nasilno srušiti vlast u Islamskoj Republici i tako dalje, oni razmišljaju i ratovati protiv Irana”.
Naravno, jedini odgovor Zapada je bio da se radi o “klasičnoj cenzuri režima”.
Vijetnam danas, Iran prije nekoliko godina, kao i sve zemlje koje poduzimaju slične korake ne rade ništa, osim što pokušavaju odgovoriti na kibernetičke napade i društveno-političke subverzije, što znači da ne treba zaboraviti ni rat za “virtualnu geostratešku premoć”.
Ovo je težak i mukotrpan posao, što dokazuje činjenica da je Iran tek prošle godine priopćio da je završio prvu fazu provedbe plana svog nacionalnog interneta. Svečanost otvaranja je u kolovozu 2016. održao ministar komunikacija i informacijske tehnologije zemlje Mahmoud Vaezi.
Državna novinska agencija Irna je priopćila da će inicijativa ponuditi visoku kvalitetu i visoku brzinu veze, uz vrlo niske troškove.
BBC je komentirao događaj kako je istinski cilj projekta “uspostava jače kontrole vlasti u korištenju interneta od strane građana, koji Twitteru i Facebooku mogu pristupiti preko “proxy web stranica” i virtualnih privatnih mreža (VPN).
Prva faza uključuje pružanje pristupa građanima uslugama e-uprave i domaćim internetskim stranicama. Druga faza, koja treba biti pokrenuta ove godine dodat će kućne video-sadržaje. Treća faza, također ove godine, pružat će usluge i podršku tvrtkama u međunarodnoj trgovini, a iranska vlada navodi da će se poštivati privatnost korisnika, što su odmah kritizirale međunarodne organizacije za ljudska prava sa sjedištima u Londonu i Washingtonu.
“S obzirom rekorde Irana u kršenju ljudskih prava i temeljnih građanskih, političkih, vjerskih i etničkih sloboda, posebno je važan razvoj projekta kao što je nacionalni Internet. Nacionalni internetski projekt mogao bi otvoriti put za daljnju izolaciju, nadzor i zadržavanje podataka. Time se riskira ozbiljna izolacija iranskog naroda od ostatka internetskog svijeta, ograničavanje pristupa informacijama i ograničavanje pokušaja na kolektivne akcije i javne prosvjede”, za BBC piše britanska organizacija za zaštitu ljudskih prava “Article 19”.
Toliko negodovanje na odluku bilo koje zemlje da uspostavi svoj nacionalni internetski sustav ili barem da ponudi alternativu Googleu, Facebooku, Twitteru, You Tubeu i drugim divovima koji su povezani s američkom administracijom i Wall Streetom, može samo značiti da osim teritorijalnog, ekonomskog, monetarnog i vojnog suvereniteta, jedna zemlja još uvijek ne može govoriti o neovisnosti, sve dok svojim građanima ne osigura i suverenitet ili mogućnost odabira u informatičkom prostoru, nad kojim još uvijek monopol drže navedene kompanije.