Svakoj knjizi dođe kraj

Propast Algoritma mogla se vidjeti iz aviona. O genezi njihove propasti (i propasti knjižarskog lanca općenito) već je prije dvije godine za Booksu pisao Neven Svilar u tekstu naslova Algoritam propasti. Ukratko, prvi udarac na knjižare bila je prodaja jeftinih knjiga na kioscima, što je redom pogodilo manje knjižare. Drugi udarac je bilo jačanje velikih izdavača-knjižara koji su zbog dvostrukog statusa imali povlašteni položaj spram konkurencije. Konačni udarac bio je drastičan pad prodaje knjiga. Male knjižare su odumrle, a velike su pokušale nadoknaditi pad prihoda prvo širenjem, pa spajanjem (Algoritam, Profil i Mozaik knjiga), a naposljetku i predstečajnom nagodbom 2015. Sve redom vatrogasna rješenja za kupovanje vremena i odgodu neminovne propasti. Sad je Algoritam blokiran i duguje desetke milijuna kuna koje nikad neće moći platiti. I što sada? Po svemu sudeći, slijede nove vatrogasne mjere.

Zajednica nakladnika i knjižara pregovara s nekoliko velikih firmi da preuzmu Algoritmove knjižare i zaposlenike, navodno su zainteresirani Školska knjiga, Znanje, VBZ i Menart. Ministarstvo kulture najavilo je da će se uključiti u rješenje problema, a sam premijer Andrej Plenković najavio je mogućnost državnog otkupa knjiga od Algoritma. Paralelno s tim, u medijima su izašli navodi da je Neven Antičević, direktor Algoritma, bio bahat i neodgovoran upravitelj. Međutim, što nam garantira da će navedene knjižare (ujedno i izdavačke kuće) biti odgovornije i pravednije u poslovanju? I da neće istim širenjem povećati rashode do mjere da također puknu? Ništa. Zašto država uvijek misli na male vjerovnike tako što spašava njihove velike dužnike? I što nam garantira da bi spašeni mastodont radio drugačije? Ništa.

Dakle, izgleda da će se mnogo energije i novca uložiti da bi se očuvao privid sistema kakav je bio dosad, pri čemu je jedini mogući benefit određena količina vremena (par mjeseci ili godina) prije iduće krize. Kupovanje vremena je razumljiva mjera da bi se održao sustav koji hrani ljude, ali vrijeme je u ovom slučaju postalo preskupo, a sustav se održava baš na trošak tih ljudi koje se ‘spašava’. Upravo predstečajnom nagodbom vjerovnici su se odrekli većeg dijela svojih potraživanja, a Algoritam dobio još dvije godine da napravi nove dugove koje neće vratiti. Nakon ove krize, pitanje je hoće li postojati izdavači koji bi se mogli opet zadužiti.

Umjesto dodatnog vremena, koje će ionako proći u daljnjem guranju glave u pijesak i povećanju problema, vrijeme je da vidimo što je uopće dovelo do ovog stanja i što se može napraviti drugačije.

Dovođenje knjige do čitatelja je nevidljivi, prljavi posao književnog polja, a opet nužan da bi knjige završile u rukama čitatelja i novci u džepu proizvođača. Tu funkciju u Hrvatskoj vrše knjižnice i knjižare. Knjižnice su javne institucije čiji rad financiraju grad i lokalne samouprave, a prihod od članarina je minoran, dok su knjižare privatne institucije koje najam i sve ostale troškove plaćaju isključivo vlastitim prihodima.

Problem je što u praksi to ne funkcionira. Knjižare nisu samo usmjerene na profit, niti mogu biti. Knjižare trebaju pokriti komercijalni najam prostora i režije, plaće zaposlenika, knjige (ako nisu u komisiji), računovodstvo i vođenje goleme papirologije s nekoliko stotina izdavača. Sve to treba pokriti od rabata na prodaju knjiga (od 30 do 50%). Knjižare pritom najveće prihode ostvaruju od prodaje udžbenika – no ako država ili lokalna samouprava građanima odluče dijeliti besplatne udžbenike, kupuju ih direktno od izdavača.

Ako tome dodamo i da niska prodaja knjiga u Hrvatskoj postaje sve niža, jasno je da rad knjižara trenutno nije održiv. Stoga nije čudo što velike knjižare drže upravo veliki izdavači: oni na svojim izdanjima mogu ostvariti čistu zaradu, novac mogu prelijevati iz obje djelatnosti, štede na distribuciji knjiga (jer u Hrvatskoj ne postoji distributer knjiga od izdavača do knjižara, nego taj posao i trošak uglavnom padaju na izdavača), izdavačkoj konkurenciji mogu diktirati nepovoljne uvjete prodaje, a manju knjižarsku konkurenciju mogu ugroziti nižim cijenama knjiga. Riječima Nevena Antičevića, izdavač Algoritam je 1993. i otvorio knjižaru jer se nije mogao naplatiti od knjižara. Cinično gledano, to nije potez lošeg menadžera, nego dobrog biznismena koji zauzima najbolju moguću poziciju u sustavu, ujedno i jedinu koja omogućuje opstanak – pa makar po cijenu uništenja ostalih. Pitanje je stoga zašto imamo takav sustav čija je logika dovela do toga da se prodaja knjiga koncentrirala u Zagrebu, u rukama nekoliko velikih izdavača-knjižara, dok se manji izdavači i knjižare ne mogu održati.

To stanje nije nastalo preko noći i posljedice već osjećamo. Knjiga je u Hrvatskoj već sada elitni, skupi proizvod dostupan samo stanovnicima većih gradova. A glavni izvor prihoda već su postale knjižnice, sada ne tek kao socijalne institucije, nego i kao najpoželjniji kupci knjiga. To je opasno jer cijena knjiga raste i povećava se pritisak izdavača na knjižnice (i na Ministarstvo kulture koje odlučuje o otkupu knjiga za knjižnice). Istovremeno se javna potpora knjižnicama smanjuje, dok nam iz Europe stiže trend liberalizacije sustava knjižnica.

Gašenjem Algoritmovih knjižara, velik dio izdavača izgubit će značajan iznos koji im je knjižara dugovala, kao i prodajna mjesta na kojima mogu prodavati proizvode. Čak i ukoliko neki knjižar preuzme Algoritmovu mrežu, izvjesno je da će se zatvoriti knjižare u manjim mjestima. Ako i u sektoru knjižnica bude ozbiljnih rezova, ako knjižnice ostanu bez sredstava za nabavu knjiga i njihovo održavanje, doživjet ćemo da u 21. stoljeću ne možemo proizvoditi knjige, doći do njih, niti ih očuvati.

Pojavili su se komentari da je propast Algoritma simptom zastarjelog poslovnog modela. Već se govori da je knjiga mrtva, da je vrijeme tiskovina prošlo, a Radoslav Dejanović s Monitora tvrdi da se knjižare trebaju otvoriti novom digitalnom dobu da bi opstale. No, nije da u digitalnom biznisu cvjetaju ruže. Distribucija e-knjiga u Hrvatskoj je mrtva, što nije ni čudo jer su prihodi bitno manji, a veći dio navedenih troškova izdavača i knjižara ne može se otpisati prelaskom na digitalni format knjige. Prodaja tekstualnih sadržaja preko Interneta nikoga nije spasila: ni strani proizvođači nisu pronašli adekvatan model naplate pristupa svom sadržaju, a prihodi od marketinga bitno su manji nego u tisku. Pa ni u drugim umjetnostima u Hrvatskoj, recimo u filmu, situacija nije mnogo drugačija po pitanju komercijalne distribucije.

Na kraju krajeva, čak ni komercijalna prodaja općih dobara danas ne uspijeva prehraniti ni korisnike ni proizvođače ni posrednike. Količina proizvedene hrane na svjetskoj razini dostatna je da nahrani cjelokupno stanovništvo, a ipak gladuje oko 800 milijuna ljudi. Najmoćniji hrvatski prodavač hrane neslavno je propao. Zar je potražnja za hranom u Hrvatskoj toliko mala? Ili su i samoposluge u digitalno doba postale passé? I tko će preuzeti funkciju distributora hrane ako Agrokor propadne? Komercijalni subjekti neće.

Naprosto, tržišna razmjena ne uspijeva ispuniti funkciju distribucije javnih dobara jer se privatni interes za profitom i javni interes za širokom raspodjelom dobara tragično ne poklapaju. To pogotovo vrijedi u slučaju malenog i zapuštenog hrvatskog književnog tržišta. Stoga, ako smatramo da je književnost javna vrijednost, ona ne može imati status komercijalne robe. Društvu se isplati potaknuti veću potražnju knjiga, ne tek zbog ekonomskih razloga, nego jer znamo da čitanje knjiga odgaja, obrazuje i zabavlja. Isplati nam se imati veću i povoljnu ponudu knjiga, opet ne zbog profita, nego zato da knjige bude dostupne svim građanima, neovisno o geografskom položaju i financijskom stanju. Naposljetku, svima nam treba književno polje koje plaća sve djelatnike u lancu – da bi ljudi mogli živjeti i raditi profesionalan posao u profesionalnim uvjetima. Zato ponuda knjiga ne smije biti određena načelom komercijalne potražnje, nego javne potrebe.

Ministarstvo kulture prošli je tjedan predstavilo Prijedlog Nacionalne strategije poticanja čitanja, a ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je da “pitanje distribucije moramo strukturno riješiti i u razgovorima s lokalnim samoupravama koje bi trebale prepoznati potporu da se manjim knjižarama osigura adekvatan prostor i pod drugačijim uvjetima.” Trenutno nije pitanje trebaju li država i lokalne samouprave trošiti novac na sustav knjižara jer će ga sigurno trošiti – samo je pitanje hoće li ga uložiti u spašavanje sadašnjeg stanja ili u izgradnju novog sustava. Ministarstvo kulture nalazi se pred velikim ispitom.