Povremeno mi se javljaju nepoznati ljudi koji tvrde da treba ukinuti fakultete. Jedan tvrdi da je na zgradi Pravnog fakulteta pisalo: ”Svo zlo došlo je odavde”. Ja se tog grafita ne sjećam, ali priča upozorava. To nije samo parola koja govori o dubokom podcjenjivanju i mržnji prema pravnicima. Shakespeare je bio i radikalniji: ”Ubijmo sve pravnike” (”The first thing to do/Let’s kill all the lawyers”, Henrik VI.). Španjolska kraljica je zabranila da se u Novi svijet prevoze pravnici jer će oni samo napraviti birokraciju, tražiti papire, uzimati takse, a neki i primati mito. Ništa nije pomoglo. Trik je u tome da se, kad nešto nije dobro u stvarnosti, može kriviti forma, zakoni, odluke i papirnati ugovori. Još je lakše tvrditi da nema ustavne odredbe i da su krivi stručnjaci koji su zakon pisali. Zakoni su pravila igre, ali ne mogu nadomjestiti volju i osobine ljudi. Pravila sportske igre ista su za sve, ali su utakmice, kvaliteta igrača i ishodi rezultat djelovanja ljudi, a ne samih pravila.
Poimenično glasovanje bilo je ceremonijalna lakrdija. Iako bi za slobodu mišljenja i odgovornost bilo bolje da je glasovanje bilo tajno, uostalom radilo se o pitanju povjerenja, ovdje su u prvi plan iskočili egoistični motivi, javne sumnje u kupnju glasova, lakrdije s potpisivanjem obećanja
Imali smo priliku naučiti ponešto od navedenog u aktualnoj ustavnoj krizi. Svi su imali svoje tumačenje Ustava, zlorabili struku i medije radi taktičkih političkih dobitaka. Kakva je drama napravljena oko supotpisa predsjednika Sabora za smjenu, kako je, jadan, tobože patio jer se nije mogao udaljiti s mjesta predsjednika. Supotpis je bio rutina parlamentarne procedure, a ne podjela ovlaštenja. Sasvim krivo povlačile su se usporedbe sa supotpisom u slučaju smjene ravnatelja obavještajne agencije, gdje premijer i predsjednica dijele ustavna ovlaštenja. Do karikature je dovedena saborska rasprava o povjerenju ministrima. Tumačenje po kojem on treba neprekidno sjediti za stolom predsjednika i ne može i ne smije prepustiti nekom od zamjenika da predsjeda (na stranu sva bijeda rasprava) dovela je do podsmijeha u jednoj sasvim ozbiljnoj situaciji. Poimenično glasovanje bilo je ceremonijalna lakrdija. Iako bi za slobodu mišljenja i odgovornost bilo bolje da je glasovanje bilo tajno, uostalom radilo se o pitanju povjerenja, ovdje su u prvi plan iskočili egoistični motivi, javne sumnje u kupnju glasova, lakrdije s potpisivanjem obećanja. Premjer ima pravo i mijenjati i predlagati ministre, no to nije samo njegovo pravo već i njegova obveza. On nije premjer krnje vlade i situacija smjene nije nikakva novost. Odjednom je u prvi plan došlo pitanje je li ministar došao na posao i kojim automobilom. Vlada koja u predstavničkom tijelu izgubi povjerenje i to se pokaže glasovanjem ili njenom ostavkom nastavlja obavljati poslove do izbora nove.
Da pojam razumnog roka nije jasan, tvrde oni koji ne vjeruju u razum. Opravdanje da nema većinu, da mu je zgodnije nakon lokalnih izbora, da je stanka rada Sabora ili da nije baš povoljna ekonomska situacija podjednako su neopravdane kao i odlazak na neki put ili sastanak. Uostalom, zašto stanka rada Sabora zbog lokalnih izbora? Što zastupnici imaju s tim?
Izbori se, zar smo to zaboravili?, mogu odgađati koji mjesec i taktizirati s datumom, ali to je loše, pristrano i politički ne naročito mudro. Vlada je, što valjda pamti samo Orešković, ostajala raditi jer nije razumno imati izbore kad se ljudi odmaraju i kupaju, a dužnosnici na račun države posjećuju ljetne priredbe i proštenja. Ministri moraju imati povjerenje premijera, jer on ih predlaže i odgovara za njih i ukupnu politiku vlade. Može im otkazati povjerenje, ali iz tog proizlazi i obveza da predloži nove. Ne treba pisati rok od 30 dana, do četvrtka ili ponedjeljka, imendana ili sveca. Ne može ih, premda bi bilo dobro, predložiti odmah. Da pojam razumnog roka nije jasan, tvrde oni koji ne vjeruju u razum. Opravdanje da nema većinu, da mu je zgodnije nakon lokalnih izbora, da je stanka rada Sabora ili da nije baš povoljna ekonomska situacija podjednako su neopravdane kao i odlazak na neki put ili sastanak. Uostalom, zašto stanka rada Sabora zbog lokalnih izbora? Što zastupnici imaju s tim? Zar je smjena četiri ministra jedna mala rutinska stvar? Zar se Sabor ne može sastati, zar ne može izmijeniti svoju odluku? Sabor se sastajao i ljeti, na brzinu sazvan kada se radilo o arbitražnom sporu sa Slovenijom. I svi su došli, podržali Vladu. A sada kao da je važnije podržati svoje partije i stranačke drugove, jesti kobasice i grah, janjetinu i srdelice, biti na misama i utakmicama, otvarati ceste i tvornice. Što je njihov poziv i posao? Zar je agitiranje rad s narodom, konzultiranje baze? Ili se možda radi o tome da su i oni kandidati, pa samo prikrivaju nenaravnu vezu dviju funkcija koje imaju?
Što je njihov poziv i posao? Zar je agitiranje rad s narodom, konzultiranje baze? Ili se možda radi o tome da su i oni kandidati, pa samo prikrivaju nenaravnu vezu dviju funkcija koje imaju?
Premijeru, suprotno praksi i ustavnom običaju, dozvolio bih i razumio odluku o suspendiranju ovlasti smijenjenih ministara. Nisu sve životne situacije takve da dozvoljavaju da ministri kao tehnički ministri nastave rad. Malo je vjerojatno da će ministar istući vlastitu ženu ili da će ministar policije skriviti nesreću, a to su situacije u kojima ne bi svoju funkciju mogli obavljati ni u tehničkom smislu. No kad bi se takva situacija i pojavila, premijer, kojem nitko ne osporava njegovo pravo, imao bi dužnost obrazložiti zašto je donio takvu odluku, što se ne svodi na običnu frazu o gubitku povjerenja. Ovako je obrazloženje izostalo, ministri su, uostalom, podnijeli ostavke, no kad su i došli na posao, to je bilo bez dogovora i na granici incidenta. Umjesto svega toga odabrana je sasvim sporna mogućnost da državni službenici postaju otpravnici ministrovih zaduženja i ovlasti. Funkcija državnih tajnika nije u tome da mijenjaju ministra. Državni tajnici se imenuju, nisu birani u Saboru, niti ih izravno ili posredno biraju građani. Trebaju biti jamstvo profesionalnosti i kontinuiteta u ministarstvima. Oni nisu prvenstveno politička funkcija, premda se u hrvatskoj praksi na ta mjesta imenuju osobe prema dogovorenim stranačkim ključevima. Pa i sama činjenica da su mnogi smijenjeni po kratkom postupku nakon raspada Vlade poricanje je njihove uloge. Državni tajnici nisu otpravnici poslova, osobe koje u veleposlanstvima preuzimaju funkciju, pa čak nemaju ni puna prava i ovlasti veleposlanika.
Da postavim stvari jasno: nije se radilo o bitnim nedostacima Ustava niti o sporu pravnih stručnjaka, već o proglašenju (samo)volje pitanjem tehničkog savršenstva teksta i pravnog nedostatka. Sitno fiškalsko pripetavanje
Ovako sve je proglašeno mogućim. Kaže se – ne piše u Ustavu, pa onda kao da je slobodno tumačiti kako hoćeš, pri čemu se od sitnice i tehničkog detalja ne vidi cjelina i smisao. Nikad se ne slijedi pravilo, stvoreni običaj, zdrav razum i logika, već perverzno čitanje između redaka, maštovito pronalaženje praznina. Ustav se gradi i brani. Nije literatura za čitanje uz more. Oni koji misle da u njemu sve treba doslovno pisati izbjegavaju odgovornost za svoje odluke i stavove. Ne žele misliti i biti odgovorni. Sad će izbori bez promjena načina obavljanja vlasti, bez reformi i više kao politički obračun drugim sredstvima. Da postavim stvari jasno: nije se radilo o bitnim nedostacima Ustava niti o sporu pravnih stručnjaka, već o proglašenju (samo)volje pitanjem tehničkog savršenstva teksta i pravnog nedostatka. Sitno fiškalsko pripetavanje. Demokracija treba demokrate, demokratski stav i volju. Ali mraz je trajao dugo, pa pupoljci nisu dali plod. Constitutions have to be written on hearts, not just paper (Margaret Thatcher). autograf