Instrumentaliziraš li medicinu, kako je to navodno učinio Ivica Babić, moraš biti spreman na to da medicina, primjerice, u liku Nikice Gabrića, instrumentalizira tebe; poigravaš li se s pravom, prolazeći kroz rupe u zakonu, moraš biti spreman na to da se pravo poigra s tobom i da te proguta crna rupa zakona.
Građanin Ivica Babić, s prebivalištem u Virovitici, uhvaćen je s prstima u pekmezu: sumnja se da je na prijevaru dobio status ratnog vojnog invalida te da je, na temelju toga, tokom godina i desetljeća, ostvario određene povlastice i konkretnu materijalnu dobit. Takoreći, ratni profiter. U Hrvatskoj ništa novo: ono što je građanin Babić navodno učinio – učinile su već tisuće građana Hrvatske koji su poželjeli biti ratni vojni invalidi ili tek hrvatski branitelji, jer u Hrvatskoj je lako biti general nakon bitke, a pogotovo obični vojnik ili sanitetlija. Međutim, oko slučaja Ivice Babića raskokodakali su se mediji, narajcale su se državne institucije, zapjenili su se ugledni pojedinci i nema čovjeka koji nema svoj stav o tome, skoro kao da je Ivica Babić neki Josip Perković. Nije baš da je Ivica Babić neki Ivo Sanader ili Nadan Vidošević, ali nije ni obični građanin Ivica Babić.
Ivica Babić, sindikalist s prstima u pekmezu (foto: ytb-prtsc)
Jer Ivica je Babić, osim što je građanin i liječnik sa specijalizacijom u pulmologiji, također predsjednik Hrvatskog liječničkog sindikata. A taj sindikat je, pak, glavni faktor u štrajku liječnika koji već mjesecima mori kako hrvatske pacijente, tako i Vladu Hrvatske te Rajka Ostojića.
Ne treba prepričavati detalje ovog slučaja, jer su oni, zahvaljujući kampanjskoj naravi naših medija, ispričani već stotinu puta u posljednjih nekoliko dana. Pisalo se, prepisivalo i preispisivalo sve što se uopće može doznati o Ivici Babiću i njegovom privatnom i profesionalnom životnom kurikulu. Ali ipak treba istaknuti – usprkos eventualnoj sućuti s Ivicom Babićem kao čovjekom i građaninom – par detalja o sindikalistu Ivici Babiću. A njih je, u kontekstu aktualnog liječničkog štrajka, sažela Nataša Škaričić, novinarka sa specijalizacijom u medicini i zdravstvenoj skrbi, kad ju je pitalo što misli o liječničkom štrajku i njegovom vođi. Škaričić je, naime, nakon što je objasnila zašto liječnički štrajk smatra nelegitimnim usprkos situaciji u zdravstvu koja zahtijeva brze i radikalne akcije, ustvrdila da je Babić “sindikalno nekompetentna osoba sklona zaobilaženju zakona”, da samo brani prava ili beneficije jedne privilegirane skupine te da je “otvoreni šovinist, koji se nedavno zgražao nad mogućnošću da Hrvatska uveze liječnike ‘preko Dunava i Save’ iz Bosne ili ‘preko Bosne’ iz Srbije, Makedonije i Albanije”. Babićev Hrvatski liječnički sindikat Škaričić je otvoreno nazvala “desničarskim sindikatom koji s HDZ-om potpisuje ugovore ispod stola, a štrajka kad je SDP na vlasti”. Nije, dakle, Ivica Babić nevinašce koje je nezasluženo zadesila zlosretna sudbina, nego je on ozbiljan igrač koji se, eto, malo pokliznuo, a njegov je pad, s obzirom na njegovufunkciju, izazvao potres nakon kojega valja konstatirati nastale štete, zbrojiti žrtve i vidjeti što i kako dalje.
Ipak, navedene tvrdnje o Babiću i njegovom sindikatu još uvijek ne znače da je pogrešna teza koju su ovih dana, što analitički, što intuitivno, iznijeli mnogi: slučaj Babić ne pojavljuje se slučajno baš sada. Kao što je rekao Babićev sindikalni kolega Ozren Matijašević: “Ne mogu se oteti dojmu da je rigidno postupanje policije prema Babiću vezano za djelovanje Hrvatskog liječničkog sindikata, s ciljem da se dodatno oteža sindikalno djelovanje u Hrvatskoj.”
No, Ivica Babić je u ovom filmu gotovo sporedan lik. Glavnu ulogu igra Nikica Gabrić, nova zvijezda hrvatskih političkih sapunica. Gabrić, kao liječnik, biznismen i političar, bio je u najmanju ruku katalizator “slučaja Babić”, koji ne možemo ne čitati u kontekstu recentnih sindikalnih akcija, a Gabrićev “hrabri potez” razotkrivanja Ivice Babića kao lašca i ratnog profitera pokrenuo je lavinu dirljivih ispovijesti onih koji su dvadesetak godina, kao i sam Gabrić, znali sve o Babiću, ali su šutjeli, da bi, eto, baš sad progovorili. Ti tihi zviždači, koji su zazviždali tek kad je s fanfarama započela orkestrirana političko-medijska simfonija, možda skrivaju još mnogo takvih (javnih) tajni, ali za njih očito još uvijek nije kucnuo pravi čas. Pitajući se “zašto su šutjeli svi oni koji su znali da je Babić lažni invalid”, Nikica Gabrić nekom logičko-epistemološko-moralnom vratolomijom isključuje samoga sebe iz “svih onih koji su znali” ali su do danas šutjeli. Kad kaže: “Napokon je pravna država počela djelovati”, Gabrić vjerojatno misli “Država – to sam ja”. I, zapravo, uopće nije u krivu, jer ono što je država naumila, Gabrić je, u čast države, a zasigurno i za vlastiti ćar, odmah napravio. Car, tj. Ivica Babić je gol. Nije toliko čudno, premda je znakovito, da Gabrić baš ove 2014. godine otkriva nešto što je znao i prije dva desetljeća; nagledali smo se takvih heroja. Čudno je to što neugodnu istinu o jednom čovjeku i jednoj javnoj ličnosti otkriva Nikica Gabrić, koji također spada među one hrvatske nudiste koji se eksihibicionistički kreću hrvatskom javnošću, iako je njihova golotinja odavno prepoznata u svojoj besramnosti.
Dodjeljujući glavnu ulogu Gabriću, Država se ipak malo zaletjela. Iako je potpisala scenarij, režiju je zapravo prepustila Kapitalu s kojim je glavni glumac u vrlo prisnim odnosima. On jest napravio ono što je scenarijem predviđeno, ali je uz redateljsku pomoć razvio i unaprijedio svoj lik, očekujući s pravom odgovarajuću slavu i honorar. Sporednog lika se, kako to već biva, scenarističko-redateljskom odlukom može ubiti i na početku filma, jer takvih ima mnogo.
Alegorije na stranu, zavrtjela se priča oko Ivice Babića, ali kako je već rečeno, nije on sam toliko važan. Važan je njegov primjer, odnosno primjer koji je, Babićevim procesuiranjem, država ponudila svima drugima. Možete do mile volje javno brbljati podržavajući iluziju demokracije, možete se u nekom vladinom uredu ponašati kao protivnik vlade, možete oligarsima prijetiti izvođenjem narodnih masa na ulice, ali ne baš beskonačno dugo i ne baš ozbiljno. Kad se ozbiljno ispriječite na putu interesima države i kapitala – o čemu će, dakako, odlučiti trenutni obnašatelji funkcija države i kapitala – mora vas se i može vas se već nekako maknuti; uvijek su tu državni odvjetnik, tajne službe ili Jutarnji list. Netko ima ljubavnicu, netko ima psihičkih smetnji, netko je krivotvorio neke dokumente, netko je primio mito, netko je nešto privatizirao za siću… Svakome se nešto može pronaći. Pitanje je samo kada, za čiju korist i kojim sredstvima. À propos sredstava, medicina i pravo uvijek su pri ruci.
Jedna prastara crtica iz hrvatske političke povijesti u tom je smislu vrlo ilustrativna i instruktivna. Miloš Krpan (1862.-1931.), učitelj, politički aktivist, novinar i pisac – kojeg je od potpunog zaborava spasilo DAF-ovo izdanje njegovih Izabranih spisa – 
predstavljao je u svoje vrijeme veliku smetnju vlastima, kao i svi drugi osviješteni i za revolucionarnu akciju spremni pojedinci, osobito oni koji su se, poput Krpana, kretali lijevom stranom lijevoga političkog spektra, od socijalizma preko komunizma do anarhizma. Austrougarske vlasti nisu više znale kako stati na kraj ovom slavonskom buntovniku, jer pravo, zakoni, sudovi i zatvori nisu pomagali, pa su se dosjetile medicine, točnije – psihijatrije. Krpanov dosje iz Psihijatrijske bolnice Vrapče (u to vrijeme “Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu”) još uvijek čuva dijagnozu i temeljit izvještaj o Milošu Krpanu. Jedna socijalno-kritički i revolucionarno orijentirana osoba, jedan dugogodišnji politički angažman, pa i životna misija koja je zahtijevala velike žrtve – ovdje se tumače u medicinsko-psihijatrijskom ključu, kao duševni poremećaj, bolest. Najprije se kaže: “Ne ćemo uztvrditi da je on ludjak kako si ga obično lajci predstavljaju, već mislimo pod imenom paranoika čovjeka koji već od djetinjstva goji na jednoj strani progonstvene misli a na drugoj misli precjenjivanja svoje osobe.” A zatim slijedi komentar, čudnovat za jedan medicinski spis, koji se više ne tiče samo Krpana, nego daje jednu općenitiju političku ocjenu, izriče jedan politički stav – u obliku dijagnoze: “Duševni abnormalitet takovog čovjeka netreba biti napadan njegovoj okolici, dapače taj čovjek može biti radi svojih ideja i nazora smatran vrlo učenim i genialnim čovjekoljubom i boriocem za poboljšanje ljudskih prilika. Ovakovi paranoici bili su mnogi proroci, vodje revolucionarnih preokreta, utemeljitelji novih religioznih sekta, vodje seljačkih buna, itd. Ovakovi ljudi osjećaju se već od svoje mladosti pozvanimi da postanu nešto velikoga. Najprije promatraju narav i odnošaje ljudske, uče i čitaju vrlo mnogo, postaju nezadovoljni sa postojećima odnošajima, svojima i drugih ljudi, te hoće da svojim izvanrednim požrtvovnim radom i plamtećim govorom poboljšaju stanje ljudsko u smislu svojih novih ideja. Radu ovakovih ljudi suprotstavljaju se uvijek pravi i umišljeni neprijatelji koji je proganjaju te ih hoće uništiti. Usljed ovakovih neprilika postaju oni mučenici novih ideja, te bivaju obožavani i uzveličavani. Da postignu takozvanu popularnost moraju se pokazati nesebičnim i mukotrpnim, jer drugačije nemogu steći ljubavi u nižjih slojevih na koje se oslanjaju i u kojih svoje obožavatelje nalaze.”
Nije slučajno to što državne i društvene interese u sferi medicine u posljednje vrijeme na sav glas brani baš Nikica Gabrić, zdravstveni privatnik čiji je interes razdržavljenje i razdruštvljenje zdravstvene skrbi. (foto: ytb-prtsc)
Naravno, nije naš Ivica Babić neki Miloš Krpan, niti je postao predmetom temeljitih medicinsko-političkih obrada kao onaj stari hrvatski revolucionar. Nije slučaj Ivice Babića, kao ni po čemu posebnog suvremenog hrvatskog sindikalista, drastičan kao Krpanov slučaj, ali spremnost vlasti da u danome momentu zloupotrijebi pravo ili medicinu, kako bi se postigli neki (dnevno)politički ciljevi, nije se promijenila. Suština instrumentalizacije prava i medicine od strane sistema koji se prikazuje kao da djeluje na dobrobit naroda ili građana (bilo da je to “dobri car” Franjo Josip ili današnja “demokratski izabrana vlast”) – ista je i u Krpanovo vrijeme i u naše današnje.
No, iako postoji određena sličnost između one i ove instrumentalizacije, mutni lik Ivice Babića ipak se u jednoj bitnoj stvari razlikuje od tragičnog lika Miloša Krpana. Naime, Babić je, postoje indicije, sam instrumentalizirao nešto opće (medicinu i pravo), kako bi ostvario nešto sasvim privatno (lukrativan status ratnog vojnog invalida). Osim toga, Babić je, ako je vjerovati prethodno navedenim informacijama, instrumentalizirao i sindikat i sindikalizam, uprežući ih u kola “visoke politike” kojoj bi oni, per definitionem, trebali biti suprotstavljeni.
Iz toga slijedi poučak: instrumentaliziraš li medicinu, kako je to navodno učinio Ivica Babić, moraš biti spreman na to da medicina, primjerice, u liku Nikice Gabrića, instrumentalizira tebe; poigravaš li se s pravom, prolazeći kroz rupe u zakonu, moraš biti spreman na to da se pravo poigra s tobom i da te proguta crna rupa zakona. Ali to vrijedi ne samo za nekog Ivicu Babića, nego i za državu, hrvatsku i općenito. Instrumentaliziranjem medicine – nasitno (u slučajevima poput Babićevog) ili nakrupno (gdje je sistem zdravstvene skrbi poligon za neoliberalne eksperimente) – država se Hrvatska izložila instrumentalizaciji od strane jednog medicinskog eksperta koji se u karnevalsko vrijeme prerušio u političara kako bi prikrio svoju poduzetničku narav. Poigravajući se pak s pravom, država je dospjela u opasnost da bude razotkrivena kao krivotvoriteljica prava, odnosno da postane delegitimirana ili čak ilegalna. Nije slučajno to što državne i društvene interese u sferi medicine u posljednje vrijeme na sav glas brani baš Nikica Gabrić, zdravstveni privatnik čiji je interes razdržavljenje i razdruštvljenje zdravstvene skrbi. Car i cijela dvorska svita su goli: socijalna država i pravna država samo su atributi Države kao anonimne, ali nezaustavljive i nesmiljene korporativne moći, a ta je država samo atribut Kapitala. Nešto je trulo u državi, dakle.
Međutim, još će mnogo država proteći prije nego što Hrvati shvate da zlatno tele države – kojemu su se klanjali u svom tisućljetnom državotvornom snu i u ovih dvadesetak godina državne jave – uopće nije od zlata. Sve i kad se jeftina pozlata ošteti, političari i poduzetnici je u kvazidemokratskim bljeskovima i zakonodavnim olujama brže-bolje poprave, prije nego što narod shvati prijevaru, uništi lažnog idola te od ostataka pozlaćene teletine počne graditi društvo kao primjeren dom za zlostavljane pojedince i zajednicu.
Izvor: h-alter