Kad je nitko nije očekivao, četvorica ekonomista MMF-a najavila su nadolazeću krizu. Bilo je to u jesen 2007., a njihova je poruka bila pitijska, ali ipak dovoljno jasna. Na primjer, zemlje poput Hrvatske upozorili su na opasnost od rasprodaje banaka strancima. “Kad nastupi kriza”, rekli su oni, “svatko brani svoju kožu, pa će se čuvati centrale, a žrtvovati filijale u drugim zemljama.” Ključna riječ je, naravno, bila kriza.
Jedini koji je kod nas reagirao bio je tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić. Na velikom savjetovanju ekonomista u Opatiji on je upozorio na to upozorenje i rekao kako, doduše, nema hrabrosti da najavi krizu dok sve oko nas cvate i buja, ali da postoje znakovi zbog kojih se treba zabrinuti i ozbiljno pripremiti. Reagirao je jedino premijer Ivo Sanader, na svoj poznati lakomisleni način, tvrdnjom kako “to nije istina”, a da mi i tako o svemu vodimo računa. Gora od Sanaderove bila je, međutim, reakcija samih ekonomista. Oni su mirno čitali unaprijed pripremljene referate i mahali laserskim pokazivačima, a na upozorenja svojih kolega iz MMF-a, kao ni na riječi predsjednika Mesića, nije reagirao nitko. Opravdanje je bilo da to i tako ne kaže MMF, već neki ekonomisti. Ali zar je zaista netko očekivao da MMF otvoreno i izravno najavi krizu?
Sada se ponovno, na sličan pitijski i zamumuljen način, pojavila vrlo zanimljiva poruka iz MMF-a. U jednoj studiji analitičari te organizacije, piše Hido Biščević u “Jutarnjem listu”, dokazali su izravni utjecaj političkih polarizacija i političke nestabilnosti na rast bruto nacionalnog dohotka. Koliko su polarizacije veće, toliko je dohodak manji. Domaće političke podjele, dakle, krive su za loše ekonomske rezultate, pa poluga promjena nije u Bruxellesu, već u glavnim gradovima zemalja u kojima haraju zavade. Primjer je Ukrajina, ali i Hrvatska. Primjer su, točnije rečeno, sve zemlje Europe koje guši kriza.
Evidentno je da je riječ o domišljatoj alibi analizi, za koju je bio potreban samo intelektualni salto mortale. Po toj logici, nije ekonomska katastrofa u Grčkoj izvela na scenu Zlatnu zoru i Syrizu, dakle radikalnu desnicu a onda i ljevicu, nego je njihova pojava dovela do krize. Zašto su ekonomisti MMF-a našli za potrebno da tu grotesku čak i matematički dokazuju? Zato što MMF-u treba alibi za rezultate ekonomskog modela koji nije samo zagovarao, već i nametao zemljama koje sada grcaju u nevoljama. Na istom tragu bila je i Europska unija, kao i sve druge međunarodne organizacije koje služe krupnom kapitalu. Tako bismo sada trebali povjerovati kako su političko nejedinstvo i sporovi u svakoj pojedinoj zemlji krivi za njihove krupne deficite. Oni koji su od tih deficita vukli korist, kod kojih su se ti deficiti pretvarali u suficite i ekstraprofite, samo su se, u najboljoj namjeri, ponašali u skladu s okolnostima.
Politikom nerealnog tečaja (a to vrijedi i u eurozoni, gdje je tečaj prilagođen Njemačkoj, ali ne i Grčkoj produktivnosti) uništavala se domaća privreda i tako smanjivala konkurencija na tržištu, dok su sve zemlje u krizi postale ovisne o uvozu. Zahvaljujući zelenaškoj politici kamata i naknada, i banke su izvlačile golem novac, a devizna klauzula učinila je mogućim goleme prevare. Istodobno su MMF & comp. proglašavali ekonomski model koji je sve to omogućavao jedinim pravim putem, a pritisak da se prihvate posljedice i vlastitim životima plate računi za tuđe profite nužnim ekonomskim reformama. Do jučer, to je funkcioniralo kao švicarski sat. Sada, međutim, problemi u pojedinim zemljama postaju nerješivi, pa se u političkim podjelama i sporovima sve češće počinje postavljati pitanje krivca. Iskustvo koje smo stekli s načinom i izborom trenutka u kojem je prije šest godina najavljena kriza, daje razloga za pretpostavku da će se u dogledno vrijeme teškoće zaoštriti.
Ali bitna poruka MMF-a potpuno je točna. Poluga promjena nije u Bruxellesu, već u glavnim gradovima pogođenih zemalja. Koja je to poluga? Očito ona kojom se iz korijena mijenja sadašnje stanje. Tragikomični sporovi o zakonu o radu, koji potresaju niz zemalja, na tragu su “reformi” kojima se račun ispostavlja na naplatu domaćim ljudima. Na to se misli kad se kaže da je riječ o bolnim reformama. Ali koliko god one bile bolne, koliko god se smanjila potrošnja u zemlji, to nikad neće biti dovoljno. I u najboljem slučaju rezultati BDP-a mjere se decimalama, a i njih je sve teže postići jer postojeći model to jednostavno ne dozvoljava. Da bi se stanje počelo mijenjati, dugovi uredno servisirati i istovremeno zapošljavati ljudi, potreban je rast od barem pet do šest posto. To, iako između redaka, poručuje i rejting agencija Standard & Poor’s. Opasno je Hrvatskoj posuditi novac jer ona nema politiku koja vodi rastu proizvodnje i izvoza. Dakle, neće imati prihode za otplatu dugova. To može dovesti do novih polarizacija u društvu, a kako su izračunali stručnjaci MMF-a, čim su polarizacije veće, to je dohodak zemlje manji.
Jedino je rješenje da domaći političari shvate kako se moraju suprotstaviti pritisku snažnih interesa kojima odgovara status quo i da počnu mijenjati elemente ekonomskog modela koji iscrpljuje zemlju. Da se, grubo rečeno, prestanu ponašati kao kompradori, koji uvijek čekaju upute iz velikog svijeta. Pritom moraju računati na buru političkih i stručnih prigovora da se “to ne može” i ne smije. To se mora, a za realne probleme kojih će biti treba naći rješenja. Na primjer, prvo treba strogo zamrznuti sve monopolske cijene (tržišne su i tako pod kontrolom krize), ukinuti deviznu klauzulu i priznati samo realne devize, uspostaviti monetarni suverenitet, pa tek onda pomjerati tečaj. Ili prekinuti igru s mirovinskim stupovima, na kojoj dobro zarađuju banke i ostaviti samo dva stupa. Obavezni, s kojim banke ne smiju imati ništa, i dobrovoljni, kao što je to slučaj u Njemačkoj. To nije samo primjena stare poslovice da je košulja bliža od kaputa, već jedini način da se zaustavi daljnje propadanje zemlje, sa svim političkim podjelama i polarizacijama na koje sada upozorava i MMF.
Izvor: novosti