“Nemamo za cigare, ali vatre imamo!”, poruka je sarajevskog grafita koja najbolje opisuje raspoloženje prosvjednika na aktualnim prosvjedima protiv političke nomenklature u Bosni i Hercegovini.
BiH je država koja u mnogo čemu posjeduje posebne modele, u recentnoj literaturi njihov politički model naziva se “demokracija u nastajanju”. Analitičari govore o posebnom modelu društvenog uređenja u kojemu je država u službi političke kaste. Uostalom, sama opstojnost države nakon krvavih sukoba devedeseth osigurana je posebnim modelom – Daytonskim sporazumom.
Upravo je zbog toga zazvučao kao pucanj u prazno današnji poziv Zorana Milanovića i Vesne Pusić o nekom posebnom modelu kako pristupanja Uniji tako i rješenja aktualnih nemira. Nisam siguran govori li to iz naših političkih upravljača strah od širenja nemira na našu zemlju, to je ipak neka druga tema, ali ono u što sam siguran, vidljivo je iz poruka prosvjednika u Tuzli, Sarajevu, Bihaću i drugdje, narodu je dosta posebnih modela kojima je uređena ta država. U svakom slučaju, reakcije hrvatskog i srbijanskog vodstva jasno pokazuju da i Srbija i Hrvatska nisu ni u kojem slučaju miljama daleko od scenarija kojeg ovih dana gledamo u BiH.
Razina gnjeva građana, poglavito iz redova Bošnjaka više je nego razumljiva, jer dok druga dva konstitutivna naroda popravljaju svoju ekonomsku situaciju kakvim-takvim doznakama iz zemalja “matica”, depozitaricama Daytonskog sporazuma, čini se da se upravo na Bošnjake, pogotovo nakon ulaska u svojevrsnu političko-ekonomsku krizu Erdoganove Turske, srušio najveći teret krize u BiH. Vrlo visoka nezaposlenost, slab rast industrije, besperspektivnost, javna uprava kao jedini generator dohotka te korumpirana politička kasta bez doticaja sa stvarnošću glavni su problem koji muči prosvjednike te traže hitne promjene idući sa borbom do kraja.
Daju ostavke župani, kantonalni političari, parlamenti se evakuiraju, policija na nekim mjestima baca ljude u Miljacku, na drugima se pridružuje prosvjednicima, puni su mediji usporedbi s Ukrajinom, Sirijom, Libijom, Egiptom, Grčkom….Pojavile su se teorije zavjera, analize koje pokušavaju pojednostaviti priču do fundamenta. Ali niti je čovjeka moguće svesti na fundamentalne misli, niti je Bosna i Hercegovina jednodimenzionalna zemlja.
Nevolja je u tome što se ovo puknuće građanskog strpljenja dogodilo gotovo neposredno nakon popisa stanovništva koji je pokazao veliki rast udjela Bošnjaka u stanovništvu kako na razni cijele države tako i na razini Republike Srpske. Udio je porastao na gotovo 50 posto, a Srba je u ukupnom broju stanovnika RS-a preko 83 posto. Dodatna je to voda na mlin stalnoj želji za redefinicijom Daytona koju zagovaraju svi, svatko sa svojim računom. Pripadnicima političkih krugova većinskoga naroda u prvome je redu stalo do ukidanja kantona i ukidanja RS. RS-u je u interesu ojačati autonomiju unutar države, a Hrvati sanjaju svoj etnitet ili minimum zadržavanja dosadašnjeg kantonalnog ustroja koji koliko-toliko čuva konstitutivnost triju naroda.
Za redefiniciju Daytona zalaže se i bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, o tome, doduše stidljivo, govori i Ivo Josipović, iz druge depozitarice sporazuma, Srbije, stižu slični tonovi, a o tome je govorio i Tonino Picula kada je u našim medijima prenosio volju vanjske politike SAD-a za angažmanom u BiH ove godine. Nisu stoga potpuno u krivu oni koji vide opasnost instrumentaliziranja prosvjeda u svrhu nekih “većih igara”.
Između redaka, njihovu prisutnost u aktualnim prosvjedima neki pokazuju u suradnji neformalne grupe Udar, koja predvodi prosvjede, i američko-britanske agencije za odnose s javnošću McCann Erickson čiji potpis je vidljv i u prosvjedovanjima na nekim drugim globalnim lokacijama. U Ukrajini je Zapad u pat poziciji te traži bolju poziciju na šahovskoj ploči, dao je ovh dana naslutiti V. Cvrtila.
U svakom slučaju, povezanost gladnih prosvjednika i grupa s ne baš čistim motivima ne bi bilo ništa novo. Uvijek postoje političke grupe koje su spremne doći do svojih interesa građanima kao valutom. Obzirom na rezultate popisa stanovništva moglo bi doći do dva scenarija. Fundamentalno islamskoga, koji je ipak u ovome trenutku malo vjerojatan i građanskoga, inzistiranja na principu “jedan čovjek jedan glas”. Bi li to bio konačni poraz Tuđmanove i Miloševićeve politike prema BiH, teško je reći.
Ipak, za bilo kakav uspjeh, prosvjednici će morati početi djelovati i institucionalno, metoda dugotrajne nestabilnosti vjerojatno nikome ne bi odgovarala jer aktualne ostavke i paljenje kantonalnih središta više podsjećaju na žrtvovanje sitnog srednjevjekovnog plemstva radi spasa krune, nego nekom stremljenju za realnim promjenama koje na svojem popisu prosvjednici i imaju.
Opasnost politike “jedan čovjek, jedan glas” postala je razvidna posljednji puta kada je SAD igrao na tu kartu u višenacionalnoj Jugoslaviji. Konstitutivnost naroda jamstvo je stabilnost u BiH, suglasni su realniji analitičari. SAD-u i dijelu Zapada, koji polako ali sigurno želi instrumentalizirati prosvjede za neke svoje geostrateške interese, kada su već Daytonskim sporazumom preuzeli obvezu brinuti oko sudbine BiH, bilo bi mnogo bolje umjesto u paraobavještajne operacije uložiti kapital u pomaganje otvaranja novih radnih mjesta na teritoriju cijele susjedne države. Jer, glad i nije najbolja podloga za racionalno razmišljanje i realne političke dogovore.
Izvor: seebiz