Povod da se i na portalu SBPeriskop progovori o nekim aspektima odnosa suvremene znanstvene medicine i alternativnih medicinskih metoda i nadriliječništva prisjećanje je na davnašnje prosvjedno pismo koje je Zbor liječnika Slavonskog Broda svojevremeno uputio odgovornima u lokalnim medijima (HRT-u Slavonski Brod i Radio-Brodu) zbog toga što se Špiri Vladisaviću na radio-valovima Radio-Broda dopuštalo učestalo i nesmetano reklamiranja njegove alternativne liječničke prakse.
Kao potencijalnu provokaciju spomenimo samo to da su se, prema privatnim informacijama, pojedini renomirani predstavnici liječničke struke, a o županijskim i gradskim uglednicima da i ne govorimo, obratili i da se još uvijek obraćaju upravo takvima koji svoja znanja i sposobnosti nose od rođenja u sebi, ili onima koji mogu pomoći, a nisu studirali niti specijalizirali medicinu.
O ZDRAVLJU SE ČESTO RAZMIŠLJA PREKASNO
O svom zdravlju većina ljudi počne razmišljati zapravo prekasno, kada se život pretvori u “pepeo nekadašnjeg žara”, kada se stiša “životna obijest i njegova divlja punina”. Tada, kako kaže jedan filozof, zdravlje nadmašuje sva izvanjska dobra tako znatno da je zdrav prosjak zaista sretniji od bolesna kralja. Životnu snagu, tu jedinstvenu vezu između našeg duha i tijela, kidaju bolesti-neugodne prethodnice smrti-neumoljivog kosca koji sve nas, prije ili kasnije, briše s livade života. Biti zdrav, jednostavno rečeno, znači ne imati bolesti, znači biti bestjelesan u smislu odsustva boli koja ih prati. Zdravlje je stoga i preduvijet lakšeg upravljanja vlastitom egzistencijom. I nije onda čudno kad ljudi poduzimaju ama baš sve kako bi se izliječili, dopuštajući da njihovo tijelo bude poligon za eksperimente i liječnika i nadriliječnika.
LIJEČENJE LJUDI – SAMOZAŠTITNA FUNKCIJA DRUŠTVA
Biti zdrav isto tako znači biti društveno koristan, radno sposoban odnosno iskoristiv. Zato organiziranje liječenja bolesti, i u cjelini, zdravstvenu zaštitu, preuzima društvo kao jednu od svojih samozaštitnih funkcija, a službena, znanstvena medicina je skup znanstvenih spoznaja i praktičnih radnji s ciljem spriječavanja, liječenja i ublažavanja bolesti, povreda i nemoći čovjeka u suradnji sa suvremenom znanošću i u ukviru propisa koje određuje društvo i država.
Prihvaćanje, ali i nametanje znanosti, pa i medicine, kao sveobuhvatnog sredstva za rješavanje svih naših problema vodi u njeno ideologiziranje odnosno scijentizam. Takvo redukcionističko poimanje strukture svijeta i čovjeka u njemu potire tradiciju, izbljeđuje humanizam, umanjuje značaj savijesti, sterilizira kritiku, degradira spiritualni razvoj čovjeka…Vjerovati samo u znanost i njen ritam osvajanja istine svojevrsno je sujevjerje, kao što je svima znano sujevjerje vjerovati samo u moć volje i sudbine.
PRIHVAĆA SE I POMOĆ ŠARLATANA
Izgleda da samo bolesnici i oni koji im mimo utabanih službeno-znanstvenih puteva nude spas jedini vjeruju da je svijet veći od utvrđenih dimenzija koje je nametnula nauka. Problem je jedino u tome što ljudi pomoć prihvaćaju i od šarlatana, eksploatatora ljudske patnje, samoreklamera bez pokrića, varalica i intuitivnih zlonamjernih psihologa, s obzirom da je difuzno razgraničenje između efikasne pomoći i pružanja pokušaja od kojih često bude po zdravlje više štete no koristi. Oni bacaju negativno svjetlo na plemenite pokušaje i uspjehe mudrih narodnih travara, vještih kiropraktičara, nadarenih rašljara, čudesnih bioenergetičara i bioterapeuta, sugestivnih učitelja meditivnih tehnika, jogija, ayurvede, dijagnostičara iz kapi krvi i urina…Oni beskrupulozno naplaćuju svoje nadri-pokušaje mrcvareći onemoćala tijela koja bespogovorno plaćaju za svaki svoj dah. Posebno su osjetljivi roditelji. Za zdravlje svoje djece spremni su potrošiti bogatstvo i dati sve što imaju. Navodna pomoć samozvanih terapeuta često je, u stvari, subverzivnog karaktera, jer, nakon velikih obećanja obično dolaze velika razočarenja.
Pružanje i prihvaćanje pomoći izvan medicinskih institucija česta je pojava. Nastaje kao rezultat spoznaje o ograničenju metoda službene medicine i, uopće, njene nemoći, razočarenja u efekte terapije, katkada zbog sukoba s liječnicima, ali i kao posljedica težnje za manjom patnjom, bržim izlječenjem, zaobilaženjem birokratsk-socijalno-zdravstvenih zapreka; nastaje i zbog cjelovitijeg odnosa s osobom koja pruža pomoć za zdravstveno poboljšanje. Obično alternativni terapeuti zastupaju uglavnom jedan alternativni medicinski sustav s odgovarajućim tehnikama.
OPUŠTANJE I LIJEČNICI DIJETA, TIŠINA I RADOST
Spomenimo upravo ovdje da poznati “alternativac” Drago Plečko drži da nema “prave” i “alternativne” medicine, jer “nešto jest ili nije medicina samo utoliko što pomaže ili ne pomaže oboljelom čovjeku”. No, istaknimo da pod “pravom” medicinom mislimo na zapadnjačku medicinu koja oduvijek gotovo s prezirom odnosi spram nenaučne pučke i istočnjačke tradicionalne medicine. Interesnatno je usput spomenuti da kada je riječ o medicini i znanosti općenito, onda im na jukstapoziciji kao alternativa stoji tradicija- od magije do tibetanske i kineske medicine, a kada je riječ o suvremenoj kontestativnim pokretima ili o umjetnosti onda se pod alternativnim najčešće podrazumijeva ultramoderno, utopističko čak, što govori o relativnosti jezičnih i pojmovnih kategorija.
Prema zakonima službene medicine liječenje se po svojim oblicima može podijeliti na opće i specifično (protiv simptoma-simptomatološko i protiv uzroka bolesti-kauzalno). Prema porijeklu terapija ide od farmakoterapije pa do kirurške terapije. Zapadnjačku medicinu karakterizira parcijalnost u pristupu. Bolest se u bolnicama tretira, zamjeraju alternativci, odvojeno od stanja cijelog organizma. većina takozvanih alternativnih medicinskih sustava bolestima pristupa holistički odnosno ne promatra se samo oboljeli organ izvan čitavog organizma. Na bolest se gleda kao na poremećaj ravnoteže u cijelom organizmu što se manifestira kroz određene simptome određenog dijela tijela ili tjelesnog sustava. Bolest se sagledava u najširem kontestu. Istovremeno se liječi duša i tijelo. Nanovo se odgovarajućim metodama pobuđivanja pokušava uspostaviti dinamička ravnoteža fizioloških i psiholoških funkcija u organizma kako bi se ponovno uspostavio neometani energetski protok. Holistički pristup zdravlju drži do preventive, jer je čovjek odgovoran za svoje zdravlje. S obzirom da psihosomatsku harmoniju najviše narušavaju stresne situacije osnova je svake preventive opuštanje, ističe Plečko u svojoj izvanrednoj knjizi “Zdravlje Bioenergija Joga”. Joge vježbe, autogeni trening, tehnike disanja predstavljaju najdjelotvorniji način opuštanja i vraćanja izgubljene energije. Uz doktorice Dijetu, Tišinu i Radost, kako veli Swift, zdravlje je osigurano.
MEDICINE SE MORAJU UJEDINITI
Budućnost čovjekove zdravstvene harmonije i uspješnosti izlječenja, sudeći prema dometima i rezultatima pučke, tradicionalne medicine i istočnog i zapadnog pristupa zdravlju, ovisit će, kao što predviđaju svi oni koji nisu isključivi i zadrti predstavnici “svog načina”, o tome da li će se ove uspjeti nenasilno i kvalitetno integrirati. Jer, alternativna medicina nije simetrična antiteza znanstvenoj, službenoj medicini. Vjerujemo da bi taj poželjan kompromis po mjeri čovjekovih potreba doprinjeo uzdizanju čovjekove životne snage i samopoštovanja. I tu onda ne bi bilo prostora za varalice.
ISCJELJITELJSKA MOĆ SLAVKA STOLNIKA
Jedan od najpoznatijih “alternativaca” svojevremeno je bio tragično preminuli Slavko Stolnik, “učenjak, slikar i kipar”. U svojoj Donjoj Voći pored Varaždina, u kući koja je nosila broj 126, ta legenda hrvatske naive, nakon iznenadnog prosvjetljenja koje mu je donijelo i omogućilo iscjeljiteljsku moć, primao je beskrajne kolone bolesnih koji su hodočastili iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije.
I majka potpisnika ovih redova posjetila je, nakon mnogih drugih pokušaja, Stolnika 1987. godine, zbog užasavajući bolne neuralgije trigeminus. Osim općih savjeta o zdravom životu, dobila je od njega, kao i svi ostali, za novčanu naknadu koju je sama mogla odrediti, uredno otkucane recepte koji su, zapravo, bili namjenjeni za sve moguće bolesti. “Što prije”, pisalo je u receptima, trebalo je nabaviti, na primjer, kod travara na zagrebačkom Dolcu ili Kvaternikovom trgu, ili biljnim apotekama u Palmotićevoj ulici, kod kina “Mosor”-poriluk, češnjak, crveni luk, čestoslavicu, primorski vrijesak, kamilicu, neven, cvijet bazge. Primjerice, za obloge koje je Stolnik propisivao moralo se tri vrste sirovog luka očistiti drvenim nožem, izgnječiti, izmješati i staviti u vrećicu gaze i s tim obaviti bolno mjesto. Oblog je po propisu trebalo držati “tri dana i tri noći”. Majka je izdržala oblog na licu, a mi ukućani njegov miris. Prilagao je Stolnik i recepte za pripremu čajeva, a savjetovao je, s puno rezona, u pismenom obliku što se smije, a što ne smije jesti.
Pomoć je taj učenjak, kipar i slikar doslovce davao do iznemoglosti. Usred seansi bi i zaspao, a molitelji pomoći strpljivo su čekali da se trgne iz sna i nastavi dijeliti savjete i recepte. Ljudi su mu vjerovali. Je li to dio tajne? Vjera kao vlat trave koju takvi iscjelitelji nude za povratak iz vrtloga bolesti na koliko toliko sigurne obale svijeta zdravih?
