Tek kada ekonomske interese, institucije i djelovanja krenemo analizirati kao podtip društvenih interesa, institucija i djelovanja, možemo započeti analizu kapitalističkih poredaka. Time smo ušli u područje političke ekonomije, koja nam omogućava smislene rasprave o kapitalizmu.
Ako u medijima ne pratite samo sport nego se neoprezno upuštate u čitanje kolumni, vjerojatno se pitate: “Pa dobro gdje ja to živim?” Kako je moguće da jedan tvrdi da ovo što mi u Hrvatskoj imamo nije ni primirisalo kapitalizmu, a drugi jednako uvjereno tvrdi da je (neoliberalni!) kapitalizam izvor svih naših problema? Pojednostavljeno, jedna strana tvrdi kako je današnje društvo sve više podređeno tržištu: svjedočimo privatizaciji javnih usluga u zdravstvu i obrazovanju, javnih poduzeća u ključnim sektorima komunikacija, energije, prijevoza, zajedničkih dobara poput voda ili šuma. Tako čitavu infrastrukturu društva prepuštamo tržišnimmehanizmima, što rezultira rastom nejednakosti, nezaposlenošću i egzistencijalnom nesigurnošću koja razara društvo i podriva demokraciju.
Druga se pak strana glasno smije nad tvrdnjom da u našem društvu prevladavaju tržišni odnosi, tvrdeći kako se ono što mi imamo u najboljem slučaju može nazvati političkim kapitalizmom, nekakvom devijacijom gdje caruje korumpirana i neefikasna država, a ne slobodno tržište i zaštićena prava privatnih vlasnika. Kad bismo samo uklonili sveprisutno uplitanje države i ograničili njenu ulogu na stvaranje uvjeta za nesmetano funkcioniranje tržišta, nestali bi i gore navedeni problemi. Kad bismo oslobodili poriv svakog pojedinca za maksimizacijom dobiti, dobili bismo i superiorne društvene ishode: ekonomski razvoj i opći rast prosperiteta.
Da bismo znali trebamo li u Hrvatskoj više ili manje kapitalizma prvo se trebamo pitati – o čemu pričamo kad pričamo o kapitalizmu? Naši mainstream ekonomisti kapitalizam obično poistovjećuju sa slobodnim tržištem[i],sustavom objektivnih zakonitosti koje proizlaze iz agregacije racionalnih izbora koje pojedinci čine na temelju utvrdivih preferenci. Kao kod kakvih fizikalnih zakona, ukoliko se u mehanizam ne intervenira, on teži ekvilibriju, kako na razini individualnih sloboda tako i društvene dobrobiti. Istovremeno, svako političko uplitanje u taj visokokompleksni mehanizam agregacije individualnih preferenci nužno vodi u korupciju, neefikasno upravljanje resursima i potiranje inovativnog poduzetničkog impulsa koji stvara vrijednost.
Ako tako razumijemo kapitalizam, onda sva postojeća društva predstavljaju njegove devijantne inačice, budući da sve države osim pružanja pravnog okvira vrše i druge funkcije koje “ometaju” tržišni mehanizam u postizanju tih navodno optimalnih ishoda. Svaki konkretni kapitalistički poredak se zapravo nalazi negdje na kontinuumu u mjeri do koje države dekomodificiraju živote svojih građana te garantiraju njihova ekonomska i socijalna prava – što ovisi prvenstveno o ishodima političke borbe. Koristeći terminologiju koju je uveo Karl Polany, modernu povijest možemo sažeti kao borbu između zahtjeva za uspostavljanjem samoregulirajućih tržišta s jedne strane i otpora koji nastaju u pokušajima da se dobrobit društva podredi tržišnoj logici s druge.
Činjenica da teorijski opisani, zakonitostima obvezani tržišni mehanizam ni u jednom ljudskom društvu ne postoji trebala bi nam biti dovoljna da odbacimo takvu definiciju kapitalizma i potražimo neke korisnije. Usprkos tome, neki tu činjenicu koriste kako bi funkcioniranje stvarnih kapitalističkih sustava opisali kao devijantno, a opisane zakonitosti slobodnog tržišta uvijek iznova zazivaju kao utopiju koja nam je nadohvat ruke, samo da nismo takvi Apsurdistanci.
Umjesto toga, možda bismo se pomakli u razumijevanju svoje društvene zbilje ako utvrdimo da se kapitalizam nužno pojavljuje u povijesno specifičnim kombinacijama institucija koje oblikuju naše živote. Za to je potrebno odbaciti redukcionizam objektivnih zakonitosti gdje je društvo nekakva rezidualna kategorija, te u središte analize postaviti društvene odnose i aktere koji zajedno definiraju poredak u kojem živimo. Tek kada ekonomske interese, institucije i djelovanja krenemo analizirati kao podtip društvenih interesa, institucija i djelovanja[ii], možemo započeti analizu kapitalističkih poredaka u njihovim življenim oblicima. Tim korakom smo ušli u područje političke ekonomije, koja nam za razliku od ogoljenih ekonomskih modela omogućava smislene rasprave o kapitalizmu (bilo da u analizi krećemo od Adama Smitha ili Karla Marxa).
Jednom kada smo zakoračili na teritorij komparativne političke ekonomije, iza sebe ostavljamo naivnu poziciju prema kojoj postoje “pravi” i “krivi” kapitalizam, te počinjemo raspravu o raznolikim inačicama kapitalizma u kojima ljudi zapravo žive. Najdinamičnija suvremena grana komparativne političke ekonomije bavi se upravo analizom inačica kapitalizma – izvorima njihove različitosti i specifičnosti, te učincima u smislu međunarodne konkurentnosti s jedne strane, te uspješnosti u postizanju društvenog prosperiteta s druge. Temelje ovoj raspravi postavio je 2001.g. harvardsko-oxfordski tim Petera Halla i Davida Soskicea[iii], formuliravši dva idealna tipa suvremenog kapitalizma – liberalni i koordinirani. Nakon toga su uslijedile nebrojene analize i empirijska istraživanja koja postojeće inačice kapitalizma analiziraju s obzirom na navedene idealtipske kategorije[iv].
No, ima li to veze s ovime što mi imamo u Hrvatskoj, ili je nama draže našu inačicu i dalje zvati političkim kapitalizmom ili nekim jednako beskorisnim nazivom? Politički ekonomisti zapravo već neko vrijeme teže odrediti inačice kapitalizma koje su nastale raspadom socijalističkih ekonomija Istočne Europe[v]. Uz nužna pojednostavljenja radi jasnoće ovog teksta, te analize možemo sažeti u glavni nalaz prema kojem se u postkomunističkim zemljama istočne Europe razvila nova inačica -liberalni ovisni kapitalizam.
Ovisan jer je ekonomsko restrukturiranje tijekom devedesetih izvedeno velikim dijelom oslanjajući se na strane investitore kao izvor kapitala i transfera tehnologija, a liberalan jer je taj proces ekonomske transformacije bio praćen deindustrijalizacijom i visokom nezaposlenošću, što je spustilo cijenu rada i trajno oslabilo radničku pregovaračku poziciju. Kombinacija niskih troškova rada s relativno razvijenim vještinama smatrala se komparativnom prednošću ove inačice, koja je tako privlačila strane investitore[vi].
Inicijalne analize pokazivale su na primjerima Poljske ili Mađarske tijekom 2000-tih godina da ova inačica uspješno generira ekonomski rast, ali su upozoravale da su ta društva ovisna o investicijskim strategijama multinacionalnih kompanija i ulagačkim odlukama stranih banaka. Neke su analize[vii] izražavale zabrinutost nad činjenicom da je u širokoj paleti postkomunističkih zemalja od Baltika do Rumunjske prisutan isti trend: pad ukupne razine javnog ulaganja u socijalnu zaštitu, pad rashoda za mirovine i obrazovanje, te pad udjela zaposlenika u javnom sektoru. Na istom tragu, ova su društva bilježila rast nejednakosti prihoda i rizika siromaštva, kao i uporno visoke razine nezaposlenosti.
Sva su ta upozorenja postala urgentna s dolaskom ekonomske krize 2008. godine, koja je razgolitila strukturne slabosti ovisne inačice kapitalizma. Prema recentnoj studiji konzultantske firme McKinsey[viii], ekonomski rast u ovoj je inačici počivao na potrošnji, koja je u razdoblju 2005.-2008.iznosila 80 posto BDP-a. Građani su se za osobnu potrošnju oslanjali na kredite, koji su rasli 26 posto godišnje u usporedbi s štednjom koja je rasla 13 posto godišnje. No, ključni je problem nastao time što su presušile strane investicije, 80 posto kojih je dolazilo iz zapadne Europe, dok je istovremeno naglo pala potražnja za izvoznim proizvodima ovih zemalja, 60 posto kojih je prije krize odlazilo također u zemlje zapadne Europe.
Dok se u periodu ekonomskog rasta sredinom 2000-tih godina ovisna inačica kapitalizma još nekako mogla smatrati stabilnim oblikom koji ima svoje konkurentske prednosti, danas se čini očitim da je oslanjanje na strane investicije do razine da su čitavi sektori ekonomije u stranom vlasništvu (poput banaka, sektora telekomunikacija i energije) izložilo društvo toliko snažnom utjecaju vanjskih aktera da domaće političke institucije više nemaju kontrolu nad razvojnom putanjom svoje zemlje. Kao što naglašavaju Bohle i Greskovits (2013)[ix], temeljni je problem ovisnih inačica kapitalizma, u koju ubrajamo Hrvatsku, njihova nespremnost da aktivno posreduju utjecaj vanjskih aktera na domaću političku ekonomiju – od EU-a i međunarodnih financijskih institucija do transnacionalnih korporacija koje su vlasnice domaćih firmi.
Kakve pouke možemo izvući iz ovih analiza? Prva bi bila da napustimo iluziju prema kojoj ovo kod nas nije “pravi” kapitalizam, koji mi kao nismo u stanju izgraditi jer smo korumpirani i nesposobni. Ako je Hrvatska prirodno stanište Apsurdistana, kako objašnjavamo činjenicu da su karakteristike naše ekonomije tako blisko podudarne s onima drugih postkomunističkih zemalja istočne Europe, kao što pokazuje McKinsey studija? Ako smo mi jedinstveno zarobljeni u državnom kapitalizmu, zašto se Hrvatska tako dobro uklapa u trend rastuće ekonomske divergencije između zemalja centra i periferije Europske unije[x]? Sljedeći put kad vam netko kaže da ovo što mi imamo nije kapitalizam, ne dajte mu da pobjegne u teoreme o tržištu i primorajte ga da vam na zemljopisnoj karti pokaže gdje taj “pravi” kapitalizam obitava.
Drugo, nakon što prihvatimo da ovo što živimo jest inačica kapitalističkog poretka, trebamo se dobro zamisliti nad njenim slabostima. Stavimo sad na stranu činjenicu da hrvatska vlada izrađuje industrijsku strategiju tek kad to od nje traži Europska unija (do sad se takve prijedloge prozivalo vraćanjem u plansku ekonomiju); ono što nam analize inačica kapitalizma pokazuju jest da sad kad tu industrijsku strategiju promišljamo, nije dovoljno usredotočiti se na “stvaranje stabilnog investicijskog okruženja”[xi], što i nije puno više od učenog oblika zazivanja stranog investitora kao spasitelja. Iako su mnoga istraživanja pokazala da je razvojni iskorak moguć jedino uz koordinirano korištenje svih raspoloživih zakonskih poluga i potpora države, što je truizam današnjih najrazvijenijih ekonomija od SAD-a do Švedske[xii], hrvatska se vlada uporno trsi ubaciti nas u globalnu trku prema dnu smanjivanjem cijene rada i stvaranjem povoljne klime. Dok je u periodu ekonomskog rasta nekome to možda zvučalo i plauzibilno, višegodišnja kriza koja pogađa periferiju Europe izložila je kliničkom preciznošću svu bijedu tog “razvojnog modela”.
[i] Vidi na primjer Katarina Ott, “Tko se boji neoliberalnog kapitalizma?”
[ii] Streeck, W. (2010)“Taking Capitalism Seriously: Toward an Institutionalist Approach to Contemporary Political Economy”
[iii]Hall, A.P. i Soskice, D. (2001) Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage
[iv] Oxford University Press je uredio dva značajna zbornika tih analiza: Beyond Varieties of Capitalism (2007) i Debating Varieties of Capitalism(2009). U međuvremenu su se inačice kapitalizma počele proučavati i iz perspektive kritičke političke ekonomije. Vidi npr. tematsko izdanje Socioeconomic Reviewa iz 2011.g. te friško tematsko izdanje Capital&Class iz veljače 2014.g.
[v] Vidi npr. King, L.P. (2007) “Central European Capitalism in Comparative Perspective”, Nölke, A. i Vliegenthart, A. (2009) “Enlarging the Varieties of Capitalism: The Emergence of Dependent Market Economies in East Central Europe”, Feldmann, M. (2013), “Varieties of capitalism and the Estonian economy: Institutions, growth and crisis in a liberal market economy”.
[vi] Nölke, A. i Vliegenthart, A.(2009)
[vii] Bohle, D. i Greskovits, B. (2013)Capitalist Diversity on Europe’s Periphery
[viii] McKinsey (2013) A new dawn: Reigniting growth in Central and Eastern Europe
[ix]Bohle, D. i Greskovits, B. (2013).
[x] Kao što pokazuje recentni izvještaj Europske komisije (2013), dok se stope nezaposlenosti u Austriji i Njemačkoj kreću oko 5%, Hrvatska se nalazi u društvu perifernih europskih ekonomija gdje su te stope iznad 16%.
[xi]Industrijska strategija Republike Hrvatske 2014 – 2020
[xii] Vidi npr. Ha-Joon Chang (2002) Kicking Away the Ladder: Development Strategy in Historical Perspective
Izvor: h-alter