Glas Tomaža Pengova čuo si u kasno ljeto 1980. s kasete koju ti je snimio jedan danas bezimeni rođak. Bio je to album “Odpotovanja”, objavljen 1973, kao izdanje ljubljanskoga Študentskog kulturnog centra. Rođak ga je presnimio kod nekog prijatelja, tako što je uz gramofonski zvučnik prislonio mikrofon svoga kasetofona, pa se povremeno između i preko pjesama mogao čuti njihov šapat, zvuk automobilske sirene s ulice, šum života koji se odvijao u dnevnoj sobi… Album “Odpotovanja”, snimljen je u mono tehnici, u domu Tomaža Pengova, u njegovoj kupaonici, jer je tamo bilo tiho i akustično. Snimatelj Aco Razbornik je, kaže legenda, snimao sjedeći na zaklopljenoj zahodskoj školjci. Pengov nije htio drukčije raditi. Imao je tada dvadeset i četiri godine. Godinama, bila je to najrjeđa, a onda i najtraženija long plej ploča jugoslavenske muzike. Kada se krajem sedamdesetih u nas pojavio punk, a zatim i novi val, Pengov je postao kultna, ali posve nevidljiva figura, poput duha ili holografskog prikaza bestjelesne duše. On nije bio punker, niti su njegove pjesme imale utjecaja na slovensku punk scenu. Pjesme Tomaža Pengova nikada ni na što nisu utjecale. Tada, kao ni tridesetak godina kasnije, nitko nije mogao opisati, a ni usporediti njegovu umjetnost. U eseju “Pisac i novac”, što ga je diktirao dva dana uoči smrti, Witold Gombrowicz govori: “Kada na ulici sretnem umjetnika, prelazim na drugu stranu, jer je umjetnik dužan biti sam.” Tomaž Pengov je dosljedno bio taj Gombrowiczev umjetnik. Njegova umjetnost bila je privatna stvar. Nikoga u tim pjesmama i oko njih nije bilo osim njega koji svira i pjeva, i tebe koji slušaš. Već treći je proizvodio veliku, pretjeranu gužvu, uvredljivu po umjetnika i lošu za umjetnost.
Nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1981, objavljena su remasterirana “Odpotovanja”. Tako je mono postao stereo, a ploča je bila relativno dostupna. Naručio si je i čekao tjednima, prije nego što ju je na Sepetarevac donio poštar, u plitkoj kartonskoj kutiji, s tridesetak nalijepljenih modrikastih maraka na kojima je bio profil druga Tita. Iako je postojala tehnička razlika u odnosu na kasetu snimljenu diktafonom prislonjenim uz gramofonski zvučnik, suštinske razlike nije bilo. Godinama kasnije, prije nego što je walkman sažvakao magnetofonsku vrpcu, slušao si naizmjence dvije verzije “Odpotovanja”, jednu na gramofonu, drugu na kasetofonu. Druga te podsjećala na čudo prvoga slušanja, na konac augusta 1980, kada si prvi put čuo glas Tomaža Pengova. Bilo ti je četrnaest, i pred tobom su bile otvorene sve životne mogućnosti. Mogao si birati, i birao si po diktatu slučaja, ili vođen knjigama, pločama, filmovima… Samo prema toj vrsti sugestije nisi osjećao otpor. Savjete si odbijao, i postupao suprotno od onoga na što su te stariji i pametniji za tvoje dobro nastojali nagovoriti. Bio si sam, i možda si samo tada i nikada poslije bio umjetnik.
Sljedeću ploču snimio je 1988, sedam godina nakon što su reizdana “Odpotovanja”. Na albumu “Pripovedi” nije više svirao sam, pa se mogao osjetiti svojevrsni instrumentalni žamor, možda i višak tonova. “Rimsku cestu” objavio je 1992, i još jedan album 1995. To je bilo skoro sve. Ugled koji je stekao, pohvale rock kritičara i svi ti uglavnom nemušti pokušaji da usporedbama opiše njegova umjetnost, kao da nisu doprli do Tomaža Pengova. Kao da je njegov duh bio izoliran od svijeta, obložen pamukom i olovom, neosjetljiv na vanjske podražaje, savršen lirski subjekt do kojeg nije dopiralo ništa osim lirske teme i muzike sfera.
Svirao je klasičnu i dvanaestžičanu gitaru, te lutnju. Pjevao je kao da će svakog trena zašutjeti, glasom opraštajućeg i odlazećeg čovjeka. Tomaž Pengov pjevao je glasom tišine. Taj oksimoron odnosi se samo na njega, i nijednoga drugog pjevača. Slušajući ga prvi put, slušao si nešto što nećeš čuti više nikada i što će, zauvijek, ostati izvan svake usporedbe. Tako kako je pjevao kao dvadesetčetverogodišnjak, ili tridesetak godina kasnije, kad su ga nagovorili i na jedan koncertni album, Pengov je mogao pjevati u dvadeset prvom ili u sedamnaestom stoljeću, kao što su i teme njegovih pjesama bile posve bezvremenske. U toj čistoj, pastoralnoj lirici, u pjesmama blagosti i blagih osjećaja, tuge i radosti, ublaženih sramom i nekom gotovo anđeoskom snebljivošću, pribivao je univerzum, onako kako univerzum biva u stablu tisućgodišnje masline, ne objašnjavajući pritom ni sebe ni maslinu.
Tomaž Pengov bio je jedan od najvećih slovenskih pjesnika svoga doba. Star i drevan kao Alojz Gradnik, zauvijek mlad poput Boštjana Seliškara. Za razliku od srpske i hrvatske poezije koje su, i jedna i druga, a potom i zajedno, združene iskustvom zajedničkog jezika, bile opržene, katkad i spržene ranim avangardističkim težnjama i potrebom mijenjanja svijeta prije nego što smo ga i upoznali, za razliku od njih koje su uvijek više držale do vlastite suvremenosti nego do ljepote, slovenski su se pjesnici, još od Kosovela, avangardom koristili da bi spašavali i produžavali svoju lirsku temu. Pengovljeva lirika djelovala je kao sinteza slovenskoga pjesništva dvadesetog stoljeća. Nije to bila njegova nakana – a i kako bi, zaboga, bila? – nego posljedica pjesničkog postupka. Pengov je pisao pjesme koje će i otpjevati, ali ih nikada nije modelirao na način rock poezije, niti je pokušavao pjevati nepjevljivo, kao što su to činili mnogi naši šansonjeri i kantautori. Bio je sasvim izvan slovenske kantautorske tradicije, od Andreja Šifrera i Tomaža Domicelja do ludog Janija Kovačiča, Marka Brecelja, Vlade Kreslina… Bliži slovenskoj pjesničkoj tradiciji, ili sasvim integriran u nju (premda se ni u Sloveniji o Pengovu na taj način nije pisalo…), čak i ako toga nije bio svjestan, niti ga je bilo briga, nego alternativnoj glazbenoj sceni koja ga je prihvatila i slavila, i koja ga je godinama i desetljećima pokušavala adoptirati i nagovoriti na sudjelovanje u njezinoj socijalnoj i kreativnoj dinamici. Ali ga nisu nagovorili. Ostao je sam, kao da su svi prelazili na drugu stranu ulice kad bi naišao.
Bila je to 1988. ili 1989, kada si u Odjeku, sarajevskim novinama za kulturu, objavio svoj prepjev pjesama s albuma “Odpotovanja”. Dugo si na tome radio, i bio je to prvi, a bit će i posljednji tvoj ozbiljan pokušaj pjesničkog prevođenja. U ratu i u životnom neredu rasula se tvoja dokumentacija, pogubili su se novinski izresci, indigo kopije pjesničkih, i ranih proznih rukopisa, nestalo je skoro sve što nije ugrađeno u knjige, a napisano je prije prelaska s pisaćeg stroja na kompjuter. Tako više nema ni prepjeva Tomaža Pengova. Mogao bi ih naći kada bi ih zaista tražio: ukoričeni primjerci Odjeka čuvaju se u nekoj sarajevskoj arhivi, vjerojatno bi ih se našlo i u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, kažu da sve naše novine i časopisi žive u depoima one gigantske nacionalne biblioteke u Washingtonu… Ali bolje je da te pjesme ostanu tamo gdje jesu, u prošlosti i u predvirtualnom dobu, kao i većina onoga što si tada pisao i o čemu si razmišljao. Još uvijek su pred tobom bile otvorene različite životne mogućnosti. Mogao si izabrati i boju svoga budućeg pasoša, svoje buduće putnice, koju će jedan nepismeni komunistički general i ustaški revizionist rogobatno prozvati putovnicom. Da je danas na tvom pasošu grb s Triglavom, razlozi za to bili bi u rodoslovima, ali i u pjesmama Tomaža Pengova. U njima je i danas opisano ono na što pomisliš, što vidiš, čuješ i osjetiš nakon što je izgovorena riječ Slovenija.
Vijest o smrti Tomaža Pengova objavljena je sredinom veljače 2014. u svim važnim novinama zemalja bivše Jugoslavije. Nikada se nije toliko pisalo o njemu. I nikada se pisci od Ljubljane do Soluna nisu tako trudili da objasne tko je taj čovjek. Uzalud bilo, izmicao je kao fatamorgana. Prije nekoliko godina Založba Sanje objavila je Tomažu knjigu sabranih pjesama. Ti si kod te založbe objavio Srdu, tamo su ti prijatelji, pa bi mogao iskoristiti tu privilegiju i zamoliti ih da ti pošalju to izdanje. Ali nisi im telefonirao, bilo ti je neugodno, mučno ti je komunicirati, razmjenjivati bespotrebne fraze, samo da u pristojnoj formi nekako izgovoriš ono zbog čega si zvao. I tako je Tomaž Pengov umro, a da još nisi vidio njegovu jedinu knjigu. Njezin naslov je “Drevo in zvezda”. Pjesnik Milan Dekleva napisao je popratni tekst. A neki dan je, na vijest o smrti, rekao: “Bio je stablo, sada je zvijezda.”
Izvor: jergovic