Nakon što je je moj prijatelj Teofil Pančić napadnut metalnim šipkama, u gradskom autobusu broj 83, na stanici na Trgu Branka Radičevića u Zemunu, telefonom mu se javio predsjednik Republike Srbije Boris Tadić. Čovjeku je, naime, bilo neugodno da se Teofilu takvo što dogodilo u zemlji u kojoj je on, Tadić, najodgovornija osoba. Ako su u njegovoj zemlji pisca metalnim šipkama tukli nepoznati počinitelji, tada ga je, dok god počinitelji ne budu otkriveni, metalnim šipkama tukao lično on. Predsjednik. Malo zatim, mom prijatelju Teofilu Pančiću javio se i ministar kulture Republike Srbije Predrag Marković. Nekako se pretučenim osjeća i ministar kulture, kojemu tuku pisca. Potom su mu telefonirali gradonačelnik Beograda i još neki ministri, zaboravio sam već koji, sve se nešto izvinjavajući, snebivajući i izražavajući svoju solidarnost. Jesu li Teofilu svi oni tada pomalo i dosadili? Nisu. Kako to da nisu? Pa tako što je čovjek pomalo i ganut kada mu tako telefoniraju oni u čijoj se zemlji i gradu više baš i ne osjeća dobro. Osim toga, njihovi pozivi su, na kraju krajeva, i javna stvar. Da nisu nazivali, značilo bi da su solidarni s napadačima. Da nisu nazivali, moj bi se prijatelj Teofil Pančić i drugi put osjetio pretučenim. Od Tadića, Markovića i ostalih, jer se zna da je uvijek i svugdje loša vladavina proizvodila metalne šipke po leđima pisca. Ali ti ljudi su telefonirali, i to je bilo važno. A još važnije je da je beogradska policija uhitila počinitelje, beogradski sud ih je osudio.
Mom drugom prijatelju Anti Tomiću nepoznati je počinitelj na Narodnom trgu u Splitu po glavi izlio kantu govana. Večernji list, t-portal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, e da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom, da Boris Tadić i Predrag Marković nisu telefonirali…
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe. Sa stanovišta hrvatske države, napada na pisca Antu Tomića nije, dakle, ni bilo. Na Hrvatskoj televiziji nije objavljena ni vijest. Gradonačelnik Baldasar greškom se na kraju javio na poziv novinara Jutarnjeg lista, te je promrsio kako se ono što se dogodilo “našem sugrađaninu Tomiću” moglo “dogoditi svakom”. Za razliku od genijalnog, osjećajnog, visoko moralnog i šarmantnog profesora Baltazara, Baldasar je sve suprotno od toga. Eto što učine slovo-dva u prezimenu.
Ministarstvu kulture još se i može oprostiti. Glasno je u krčmi u Runjaninovoj 2, muzika svira, lome se čaše, društvo je u nešto veselijem stanju, pa možda nisu ni čuli za napad na Antu Tomića. Ali kako objasniti činjenicu da su taj napad prešutjeli ili napadače podržali mediji koje profesorica Zlatar i njezin savjetnik Živković u potpunosti financiraju, zarad hrvatskoga kulturnog bogatstva i borbe protiv korporativnog i korporacijskog novinarstva. Evo kako napad na pisca Antu Tomića komentira jedan od Zlataričinih povlaštenih medija, kojemu ime ne spominjemo da ne bismo umakali pero u kantu s govnima: “hehe, pa nije to nasilje nego zajebancija koju je Tomić sam tražio svojim provociranjem.”
Što je radio profesor Josipović te nedjelje kada je napadnut Ante Tomić? Uvečer je viđen u kinu, novine su objavile njegov široki Zirodent osmijeh, dok je zobao kokice iz krila ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Gospođa Pusić, također, nije reagirala na napad na Antu Tomića, iako je u posljednje vrijeme prilično aktivna u promoviranju hrvatske književnosti po Europi i Svijetu. U ponedjeljak, kada profesor Josipović nije reagirao na kantu govana po glavi pisca u državi kojom upravlja, valjda zato što je tog dana imao primanje za oca i sina Kostelića, čijim se uspjesima divi, pročitali smo na istim onim portalima koji se rugaju piscu Tomiću da će profesorica Pusić putovati u Leipzig, na tamošnji sajam knjiga, u delegaciji hrvatskih pisaca i organizaciji profesorice Bremer, da u ulozi ministrice vanjskih poslova govori o hrvatskoj kulturi u Europi? Hoće li to biti još jedno sranje po hrvatskoj književnosti? Hoće, ukoliko profesorica Pusić ne progovori o tome kako se u njezinoj zemlji progone pisci, kako im se prijeti smrću (Anti Tomiću, na portalu Večernjeg lista, prije nekoliko mjeseci), kako ih se progoni i, na kraju, kako se, uz tiho asistiranje državne vlasti i svojevrsnu podršku gradonačelnika Splita Baldasara (jer ako se to svakom moglo dogoditi, tada se radi o svojevrsnoj elementarnoj nepogodi, o specifičnoj splitskoj meteorologiji, o sranju neba nad ovim hrvatskim gradom, koji se kandidira za europsku prijestolnicu kulture…), piscu Anti Tomiću od strane nepoznatog počinitelja na glavu izlila kanta govana. Leipzig je idealno mjesto da profesorica Pusić o tome govori i da objasni zašto njezine vlasti svojom aktivnom pasivnošću ili pasivnom aktivnošću skrivaju progone pisaca i novinara u svojoj zemlji.
Hoće li biti otkriven i osuđen “nepoznati počinitelj”, taj splitski govnar kojemu se dive čitatelji hrvatskih informativnih portala i medija koje financira Ministarstvo kulture? Hoće, ukoliko ga policija bude morala otkriti. Ako splitska policija bude odlučivala po vlastitim uvjerenjima, pobudama, željama, počinitelj će zauvijek ostati nepoznat. A možda je i bolje tako, jer počinitelj bi pred splitskim sudom mogao biti osuđen za napad na Antu Tomića opet i samo ukoliko ga sud bude morao osuditi. Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”. Kao da se profesor Josipović kandidira za predsjednika HDZ-a. I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu? Hrvatska je slobodna zemlja, tu vlada “nova pravednost”. Ona pravednost kakvu je u Srbiji zastupao predsjednik Boris Tadić, kada je telefonirao i izražavao solidarnost s napadnutim piscem, za Josipovića je neka već vrlo stara i zastarjela pravednost. Njegovi zubi su čisti od onoga što je popadalo po Tomićevoj glavi, u zemlji kojom on upravlja.
Moj prijatelj Teofil Pančić nema djece. To je dobro, jer ne valja rađati djecu koja će gledati kako njihova oca u autobusu napadaju metalnim šipkama. Ne valja rađati djecu u Srbiji. Moj prijatelj Ante Tomić ima dvoje dobre i pametne djece, koja su rano naučila kako je biti sin i kći velikoga pisca, novinara i humorista. Kako je biti dijete pisca, u gradu i zemlji koji su tako ponosni na svoja govna. Lijepo je i poučno biti dijete Ante Tomića. Kao da si dijete Roberta Benignija u filmu “Život je lijep”. To veselje i ta zajebancija, taj cirkus sa ćaćom, dok su svud okolo ljudi lica zgrčenih u grimasu mržnje, onako baš kao da im se jako sere, u tom vječno razigranom, mediteranskom gradu Splitu, u tom gradu Smoje i Uvodića, Hajduka i Marulića, lijepo je svakoga dana i svake nedjelje biti dijete Ante Tomića. I znati da je nama lako, a njima je teško. Da im nije teško, ne bi bili takvi.
Zemljak mog prijatelja Ante Tomića, hrvatski pisac kojega je 1997, uz povike “Živio Ante Pavelić”, pokušao ubiti odlikovani Tuđmanov gardist Tomislav Brzović zvani Beba, i taj su napad podržali isti oni koje danas toliko vesele govna po Tomićevoj glavi, zvao se Vlado Gotovac. Šest godina ranije, u govoru pred zgradom komande neprijateljske vojske, sam sa svojim prčevitim ljudskim i pjesničkim dostojanstvom, zastupajući, dosljedno kao i Ante Tomić, one koji su u tom trenutku slabiji i koje nitko ne uzima u zaštitu, Gotovac se zapitao imaju li generali djecu? Još mi je njegov glas u ušima, iako, kažu, da najprije zaboravljamo glasove pokojnika, i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana.
Izvor: jergovic