Prema zadnjim informacijama, ukupno 96,77% je na jučerašnjem referendumu na Krimu glasalo ‘ZA’ odvajanje od Ukrajine i pripojenje Rusiji. Izlaznost je bila 83,1%. Kada se uz ove podatke pridoda i činjenica da je glasanje proteklo bez nepravilnosti, pod budnim okom promatrača iz Europe, bez obzira što mislili o pojačanoj ruskoj vojnoj prisutnosti na Krimu, nitko danas ne bi smio osporiti neosporivo – jučerašnji referendum pokazao je volju naroda.Ta volja naroda može se dočekati jednostranim interpretacijama međunarodnog prava, javnim iskazivanjem nezadovoljstva razvojem situacije, kritiziranjem situacije pod kojom je referendum proveden – no, da je narod jučer rekao što misli i da je to učinio na demokratski način, to se ne može osporiti.
Stanovnici Krima jasno su poručili što žele. Ići kontra toliko ogromnog postotka znači ići kontra temeljnih uvjerenja da stanovnici imaju pravo odlučivati o svojoj sudbini. Bilo bi suludo tvrditi da je 96,77% biralo odvajanje od Ukrajine samo zato jer su ruske trupe stigle na poluotok.
Dakako, Rusija jest odigrala ključnu ulogu u razvoju ove situacije, svojom vojnom prisutnošću dali su mogućnost lokalnim političarima da uopće posegnu za ovakvim referendumom. Arsenij Jatsenjuk, koji obnaša funkciju pučističke vlade u Kijevu, zaprijetio je istima da će biti uhićeni i osuđeni, da će “gorjeti tlo pod njihovim nogama”. Taj komentar jasno govori kako bi svaki separatizam na Krimu bio brzo slomljen da se Rusija nije odlučila na dramatičan potez.
O tom ruskom potezu možemo misliti što želimo, za neke će to predstavljati kršenje međunarodnog zakona i invaziju, za druge briljantan taktički potez Kremlja u situaciji koja je događajima u Kijevu krenula jako loše po njih. No, kako god gledali na to, nemamo pravo osporiti da su stanovnici Krima jučer rekli što žele.
Već nakon prvih jučerašnjih rezultata oglasio se Washington kako bi poručili Rusiji da mogu očekivati sankcije svakog trenutka te da referendum u potpunosti odbacuju. Ako SAD želi novi Hladni rat, može krenuti tim putem, ali apsolutnim odbacivanjem jučerašnjeg referenduma nepovratno će izgubiti još jedan dio svog kredibiliteta. “Ovaj referendum je protivan ukrajinskom Ustavu. Međunarodna zajednica neće priznati glasanje pod prijetnjama nasiljem i zastrašivanjem od strane ruske vojne intervencije koja je prekršila međunarodni zakon”, poručuju iz Bijele kuće.
Narodu Krima nitko nije prijetio, bar ne s ruske strane, jedine prijetnje, i to jako eksplicitne i zastrašujuće, stizale su od strane radikalnih skupina koje su preuzele dominantne funkcije u sigurnosnom aparatu vlasti u Kijevu.
Ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao je američkog predsjednika Baracka Obamu te mu poručio, nakon što je velika većina stanovnika na Krimu glasala za pripajanje Rusiji, kako je referendum bio potpuno u skladu s međunarodnim zakonom i UN Poveljom. Obama je pak istaknuo potpuno drugačije viđenje stvari te najavio sankcije.
Velike napetosti mogle bi tek uslijediti, no jučer je narod Krima ispisao važnu stranicu povijesti koja se više neće moći ignorirati. Sraz između Rusije i SAD-a, jer Ukrajinska kriza postala je epizoda u toj seriji već pri samom početku, će se nastaviti i odnosi će vjerojatno biti sve napetiji.
No, pomalo je ironično da je danas 17. ožujak i da na taj 17. ožujak SAD, uz prijetnju sankcijama, zapravo bespomoćno gleda kako situacija u Ukrajini ne ide više baš na njihovu ruku, dok Rusija privodi uspješno kraju jednu izuzetno riskantnu operaciju. Naime, upravo na današnji dan prije 3 godine, 17. ožujka 2011., u UN Vijeću Sigurnosti, na noćnoj sjednici, usvojena je zločinačka rezolucija pod brojem 1973. – rezolucija o “zoni zabrane leta” iznad Libije, kojom je počela američka i NATO vojna agresija na tu zemlju.
Američki predsjednik i njegovi europski saveznici, Sarkozy i Cameron, iskoristili su tu rezoluciju da bi se igrali Bogova, onih koji odlučuju o životu i smrti naroda jedne zemlje. Libija je postala “poligon” za zračne napade savezničkih snaga, a mnogi stanovnici “kolateralna žrtva”. Zanimljivo da isti oni akteri koji su se toliko zalagali za invaziju na Libiju, ne bi imali ništa protiv da danas i Ukrajina postane poprište takve strašne tragedije (vidi: John McCain se vratio u Kijev i doveo još 7 senatora – poziva predsjednika Obamu da odmah pošalje vojnu pomoć u Ukrajinu: “Moramo pokazati kako smo i dalje lider u svijetu”).
I to su činjenice koje su bile jasne mnogima na Krimu i u Moskvi, sve to je zajedno dovelo do gotovo neizbježne odluke o jučerašnjem referendumu. Važne činjenice se često zaboravljaju, a jedna od važnijih dogodila se prije četvrt stoljeća – zadnji sovjetski lider, Mihajil Gorbačov, bio je spreman na ujedinjenje dvije Njemačke uz garanciju da se NATO pakt nikada neće širiti dalje na istok. To obećanje je i dobio, da bi ono bilo potpuno prekršeno u narednim godinama.
Sada NATO već kuca na ruske granice, kao i u slučaju Gruzije, tako danas i u slučaju Ukrajine. Dali joj to za pravo ili ne, Rusija će braniti svoje nacionalne interese, a sprječavanje daljnjeg puzanja ove hladnoratovske vojne alijanse jest i biti će najveći ruski prioritet.