Ruski predsjednik Vladimir Putin se 18. ožujka u Kremlju obratio zastupnicima Državne Dume, članovima Vijeća Federacije, čelnicima ruskih regija, predstavnicima civilnog društva. Iako smo pravovremeno izvijestili o najvažnijim detaljima govora koji je trajao skoro sat vremena, budući da se radi o događaju koji će svakako obilježiti modernu povijest prenosimo vam kompletan govor objavljen na službenoj stranici predsjednika Ruske Federacije.
Izvršni ured predsjednika Ruske Federacije – Obraćanje ruskog predsjednika Vladimira Putina
Vladimir Putin: Članovi Vijeća Federacije i zastupnici Državne Dume, dobar dan. Predstavnici Republike Krima i Sevastopolja su tu, među nama, kao građani Rusije, stanovnici Krima i Sevastopolja!
Dragi prijatelji, okupili smo se danas ovdje u vezi s pitanjem koje je od vitalnog značaja, povijesnog za sve nas. Referendum koji je održan na Krimu 16. ožujka u potpunom skladu s demokratskim procedurama i međunarodnim normama.
Više od 82 posto biračkog tijela je sudjelovalo u glasovanju. Više od 96 posto njih izjasnilo se u prilog ponovnom ujedinjenju s Rusijom. Ove brojke govore same za sebe.
Da bi razumjeli razlog takvog izbora, dovoljno je znati povijest Krima i što su Rusija i Krim oduvijek značilo jedno drugome. Sve na Krimu govori o našoj zajedničkoj, ponosnoj povijesti. To je mjesto drevnog Hersona, gdje je kršten Princ Vladimir. Njegov duhovni podvig usvajanje pravoslavlja predodredio je cjelokupni temelj naše kulture, civilizacije i ljudskih vrijednosti koje ujedinjuju narode Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Grobovi ruskih vojnika čija je hrabrost Krim pripojila ruskom carstvu su također na Krimu. Tu je ujedno i Sevastopolj -legendarni grad sa izvanrednom povijesti, utvrda koja oduvijek služi kao matična luka ruske Crnomorske flote. Krim je i Balaklava i Kerch, Malakhov Kurgan i Sapun Ridge. Svako od tih mjesta je drago našim srcima, jer simboliziraju rusku vojnu slavu i iznimnu hrabrost.
Krim je jedinstvena mješavina različitih naroda, kultura i tradicija. To ga čini sličnim Rusiji kao cjelini, gdje se ni jedna etnička grupa nije izgubila više od jednog stoljeća. Rusi i Ukrajinci, krimski Tatari i ljudi iz drugih etničkih skupina su živjeli na Kimu zadržavajući svoj identitet, tradiciju, jezik i vjeru.
Usput, ukupan broj stanovnika Krimskog poluotoka danas je oko 2,2 milijuna ljudi, od čega su gotovo 1,5 milijuna Rusi, 350 000 su Ukrajinci, koji uglavnom smatraju ruski njihovim materinjim jezikom i oko 290 000 do 300 000 su krimski Tatari, koji su, kao što je referendum pokazao, također naklonjeni Rusiji.
Istina, bilo je vremena kada su krimski Tatari bili tretirani nepravedno, baš kao i niz drugih naroda u SSSR-u. Postoji samo jedna stvar koja se može reći ovdje, a to je da su i milijuni ljudi različitih nacionalnosti pretrpjeli tijekom tih represija, a prvenstveno Rusi.
Krimski Tatari su se vratili u domovinu. Vjerujem da bismo trebali napraviti sve potrebne političke i zakonodavne odluke da dovršimo obeštećenje krimskih Tatara. Vratiti im njihova prava i njihovo dobro ime.
Gajimo veliko poštovanje za sve ljude i etničke skupine koje žive na Krimu. To je njihov zajednički dom, njihova domovinu i to bi bilo u redu. Znam da lokalno stanovništvo to podržava i Krim će imati tri jednaka nacionalna jezika: ruski , ukrajinski i tatarski.
U srcima i glavama ljudi Krim je oduvijek bio neodvojivi dio Rusije. To čvrsto uvjerenje se temelji na istini i pravdi i prenosi se s koljena na koljeno, cijelo vrijeme i pod bilo kojim okolnostima, bez obzira na sve dramatične promjene kroz koje je naša zemlja prošla tijekom 20. stoljeća.
Nakon revolucije su boljševici, zbog niza razloga – možda im je Bog presudio – dodali velike dijelove povijesne južne Rusije Republici Ukrajini. To je učinjeno bez gledanja na etnički sastav stanovništva, a danas ta područja čine dio jugoistoka Ukrajine. Zatim, 1954. je donesena odluka o pripajanju Krimske regije Ukrajini, zajedno sa Sevastopoljem i to unatoč činjenici da je to bio savezni grad. To je bila osobna inicijativa čelnika Komunističke partije Nikite Hruščova. Što je stajalo iza ove njegove odluke? Želja za potporom ukrajinskog političkog establišmenta ili iskupljenje za masovne represije od ’30-ih godina u Ukrajini, to bi trebali znati povjesničari.
Ono što je bitno je to da su se tom odlukom jasno prekršile ustavne norme koje su bile čak i tada bile na snazi. Odluka je donesena iza kulisa. Naravno, u totalitarnoj državi se nitko nije potrudio pitati građane Krima i Sevastopolja što oni misle o tom. Oni su naprosto bili zatečeni učinjenim. Ljudi su se naravno pitali zašto je odjednom Krim postao dio Ukrajine? No, u cjelini – i mi tu moramo navesti jasno, jer svi to znamo – ova odluka je u neku ruku bila tretirana kao formalnost, jer je teritorij predan unutar granica jedne države. Tada je bilo nemoguće zamisliti da bi se Ukrajina i Rusija mogle razdvojiti i postati dvije zasebne države. Međutim, to se dogodilo.
Nažalost, ono što se činilo nemogućim postalo je stvarnost. Sovjetski Savez se raspao. Stvari su se odvijale tako brzo da je tek nekolicina ljudi razumjela koliko su doista dramatični ti događaji i kakve će biti njihove posljedice. Mnogi ljudi, u Rusiji i Ukrajini, kao i u drugim republikama su se nadali da će Zajednica neovisnih država koja je stvorena u to vrijeme postati novi oblik državnosti . Govorilo se da će postojati jedinstvena valuta, jedinstven ekonomski prostor, zajedničke oružane snage, međutim, sve su to bila prazna obećanja i te velike zemlje više nije bilo. Tek kad je Krim završio kao dio druge zemlje, Rusija je shvatila da je jednostavno opljačkana, pokradena.
U isto vrijeme, moramo priznati da je Rusija davanjem suvereniteta i sama pomogla u raspadu Sovjetskog Saveza. U vrijeme kada se taj udar legalizirao, svi su zaboravili na Krim i Sevastopolj – glavnu bazu Crnomorske flote. Milijuni ljudi su otišli u krevet u jednoj državi, a probudili se u drugoj i preko noći postali nacionalne manjine u bivšim republikama Saveza. Ruski narod je postao jedna od najvećih, ako ne i najveće etnička skupina u svijetu koju je trebalo podijeliti granicama.
Sada, mnogo godina kasnije, čujem od stanovnika Krima da su 1991. bili predani poput vreće krumpira. Teško se tim ne složiti. A što je s ruskom državom? Što je s Rusijom? Rusija je ponizno prihvatila tu situaciju. Tada je ova zemlja prolazila kroz takva teška vremena. Dakle, realno nije mogla zaštiti svoje interese. Međutim, ljudi se nisu mogli pomiriti s tom nečuvenom povijesnom nepravdom. Sve ove godine, građani i mnoge javne ličnosti su govorile u ovom pitanju, rekavši da je Krim povijesno ruski teritorij, a da je Sevastopolj ruski grad. Da, svi smo to znali u našim srcima i mislima, ali smo morali krenuti od postojeće stvarnosti i graditi naše dobrosusjedske odnose sa nezavisnom Ukrajinom na novoj osnovi. Naši odnosi s Ukrajinom, s bratskim ukrajinskim narodom, za nas su uvijek bili i ostat će od najveće važnosti.
“Milijuni ljudi su u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza otišli u krevet u jednoj državi, a probudili se u drugoj i preko noći postali nacionalne manjine. Rusija je ponizno prihvatila tu situaciju, jer je ova zemlja prolazila kroz teška vremena i realno nije mogla zaštiti svoje interese.”
Danas možemo govoriti o tome otvoreno i ja bih s vama podijelio neke detalje pregovora koji su se dogodili ranih 2000-ih. Tadašnji predsjednik Ukrajine g. Kuchma me pitao da se ubrza proces definiranja rusko-ukrajinske granice. U to vrijeme je taj proces praktički bio u mirovanju. Rusija je priznala Krim kao dio Ukrajine, ali nije bilo nikakvih pregovora o granicama. Unatoč složenosti situacije, odmah sam dao naputke ruskim državnim agencijama da ubrzaju svoj rad oko dokumentiranja granica i svi su jasno razumjeli da smo pristankom na razgraničenje de facto i de jure priznali da je Krim ukrajinski teritorij, čime se zatvara problem.
Ukrajina je bila na dobitku, ne samo u vezi Krima, nego i kompliciranih stvari kao pomorske granice u Azovskom moru i tjesnaca Kerch. Za nas je tada najvažnije bilo nastaviti dobre odnose s Ukrajinom i da ti odnosi ne postanu talac teritorijalnih sporova.
Međutim, očekivali smo da će Ukrajina ostati naš dobar susjed i nadali smo se da će ruski građani i oni koji u ukrajini govore ruskim jezikom, a posebno na jugoistoku i Krimu, živjeti u prijateljskoj, demokratskoj i civiliziranoj državi koja će štititi njihova prava u skladu s međunarodnim pravom.
Situacija se nije tako razvijala. Cijelo vrijeme se Ruse pokušavalo lišiti njihove povijesne memorije, čak i njihovog jezika i prisiljavalo ih se na asimilaciju. Osim toga Rusi, baš i drugi građani Ukrajine, trpe stalnu političku i državnu krize koja Ukrajinu potresa više od 20 godina .
Ja razumijem zašto je ukrajinski narod želio promjenu. Oni su tijekom ukrajinske neovisnosti imali previše ljudi na vlasti. Predsjednici, premijeri i zastupnici u parlamentu su se mijenjali, ali je njihov odnos prema zemlji i narodu uvijek ostao isti.
Oni su samo muzli tu zemlju, borili se međusobno za vlast, imovinu i novčane tokove i nije ih puno briga za obične ljude. Nisu se nikad zapitali zašto milijuni građana Ukrajine ne vide nikakvih izgleda u domovini i odlaze u druge zemlje da rade kao nadničari. Želio bih naglasiti ovo: oni su jednostavno pobjegli, ali ne u nekakav Silicon Valley, nego da budu radnici na jedan dan.
Samo prošle godine gotovo 3 milijuna ljudi takve poslove trži u Rusiji . Prema nekim izvorima, 2013. je njihova zarada u Rusiji iznosila više od 20 milijardi dolara, što je oko 12 % od ukrajinskog BDP-a.
Želio bih ponoviti kako razumijem one koji su na Maidan došli mirno prosvjedovati protiv korupcije, neučinkovite državne uprave i siromaštva. Pravo na mirni prosvjed, demokratske procedure i izbori postoje isključivo u svrhu smjene vlasti kojom ljudi nisu zadovoljni. Međutim, oni koji su stajali iza najnovijih zbivanja u Ukrajini imali su drugačiji dnevni red: oni su se pripremali i htjeli preuzeti vlast i nisu prezali ni od čega.
Oni su posezali za terorom, ubojstvima i nemirima. Nacionalisti, neonacisti, rusofobi i antisemiti su izvršili ovaj udar i oni i dalje vode glavnu riječ u Ukrajini.
Takozvane nove vlasti su počele uvođenjem nacrta zakona za reviziju jezične politike, što je izravno kršenje prava nacionalnih manjina. Međutim, ti takozvani političari su odmah ‘disciplinirani’ od strane svojih inozemnih sponzora. Mora se priznati da su mentori tih sadašnjih vlasti pametni i dobro znaju do čega u Ukrajini mogu dovesti takvi pokušaji. Nacrt zakona je maknut s dnevnog reda, ali je očito rezerviran za budućnost. Sada im je to teško provesti u djelo, ali vjerojatno računaju da ljudi imaju kratko pamćenje. Ipak, svi mi jasno vidimo namjere tih ideoloških sljedbenika Stepana Bandere, Hitlerovog suradnika tijekom Drugog svjetskog rata .
“Ja razumijem ljude s Maidana koji su se pobunili protiv korupcije, neučinkovite države i siromaštva. Međutim, oni koji su stajali iza svega su imali drugačiji dnevni red i na vlast su došli nacionalisti, neonacisti, rusofobi i antisemiti. Svi mi jasno vidimo namjere tih ideoloških sljedbenika Stepana Bandere, Hitlerovog suradnika tijekom Drugog svjetskog rata.”
Također je očito kako sada u Ukrajini ne postoji legitimna izvršna vlast i nema se s kim razgovarati. Mnoge vladine agencije su preuzeli varalice, ali oni nemaju nikakvu kontrolu u zemlji, dok su oni sami – i ja bih ovo želio naglasiti – često pod kontrolom radikalnih skupina. U nekim slučajevima, da bi se susreli s nekim ministrima sadašnje vlade, morate imati posebnu dozvolu od militanata s Maidana. Ovo nije šala – to je stvarnost.
Onima koji su se protivili udaru prijetilo se represijom. Naravno, prvi na redu ovdje je bio Krim. S obzirom na to, stanovnici Krima i Sevastopolja su od Rusije tražili pomoć u obrani svojih prava i života, u sprečavanju takvog scenarija i događaja koji su još uvijek u tijeku u Kijevu, Donjecku, Harkovu i drugim ukrajinskim gradovima.
Naravno, nismo se mogli oglušiti na tu molbu i ostaviti Krim i njegove stanovnike u nevolji. To bi s naše strane bila izdaja.
Prvo, odlučili smo pomoći i stvoriti uvjete da stanovnici Krima prvi put u povijesti mogu mirno izraziti svoju slobodnu volju u pogledu vlastite budućnosti. Međutim, što čujemo od naših kolega u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi? Kažu da kršimo norme međunarodnog prava. Kao prvo, to je dobra stvar. Napokon su se i oni sjetili da postoji nešto što se zove ‘međunarodno pravo’. Bolje ikad nego nikad.
Drugo, i što je najvažnije – što mi to točno kršimo? Istina, predsjednik Ruske Federacije je dobio dozvolu Gornjeg doma parlamenta za korištenje Oružanih snaga u Ukrajini. Međutim, strogo govoreći, nitko još nije djelovao na temelju te odluke. Ruske oružane snage nikada nisu ušle u Krim, jer su one tamo već u skladu s međunarodnim ugovorom. Istina, morali smo pojačati snage tamo, no – to je nešto što bih želio da svi čuju i znaju – naše Oružane snage na Krimu nisu prešle dozvoljenu kadrovsku granicu koji je postavljen na 25 000 ljudi; nije bilo potrebe za takvo što.
Slijedeće. Vrhovno vijeće Krima je prema odredbi Povelje Ujedinjenih naroda koje govori o pravu naroda na samoodređenje proglasilo neovisnost i odlučilo raspisati referendum. Usput, htio bih vas podsjetiti da kada se Ukrajina odcijepila od SSSR-a, učinila je istu stvar, gotovo od riječi do riječi. Ukrajina koristi to pravo, ali stanovnici Krima ne smiju. Zašto je to tako?
Štoviše, krimske vlasti imaju i poznati kosovski presedan – presedan kojeg su naši zapadni kolege vlastitim rukama stvorili u vrlo sličnoj situaciji, kada su se dogovorili da jednostrano odcijepe Kosovo od Srbije. Ovo što sada radi Krim je legitimna odluka i ne zahtjeva nikakvu dozvolu od središnjih vlasti. Na temelju članka 2. Poglavlja 1. Povelje Ujedinjenih naroda, Međunarodni sud UN-a složio se s tim pristupom i napravio sljedeći komentar u svojoj odluci od 22. srpnja 2010., citirati ću: ” Ne postoji opća zabrana koja bi se mogla zaključiti iz prakse Vijeće sigurnosti u vezi s izjavama o neovisnosti” i “Generalno, međunarodno pravo ne sadrži zabranu na deklaracije o neovisnosti ” Kristalno jasno, kako oni kažu.
Ne volim koristiti citate, ali u ovom slučaju si ne mogu pomoći. Ovdje je citat iz drugog službenog dokumenta, a to je pisana izjava Sjedinjenih Američkih Država od 17. travnja 2009. podnesena Međunarodnom sudu UN-a u vezi s rasprave o Kosovu. Opet, citiram : “Deklaracije o nezavisnosti može i često krši domaće zakonodavstvo. Međutim, to ne znači da je to i povreda međunarodnog prava .” Kraj citata. Oni su to napisali i govorili po cijelom svijetu. Svi su bili suglasni i sada su ogorčeni. Zbog čega? Ono što čini krimski narod se u potpunosti slaže sa svim ovim.
Iz nekog razloga su kosovski Albanci, prema kojima imamo puno poštovanje, mogli činiti neke stvari, a Rusima, Ukrajincima i krimskim Tatarima na Krimu te iste nisu dopuštene. Opet se pitamo zašto?
Slušamo od SAD-a i zapadne Europe kako je Kosovo neki poseban slučaj. Što ga čini tako posebnim u očima naših kolega? Ispada da je to sukob koji je na Kosovu odnio mnogo ljudskih žrtava. Je li to pravni argument? Presuda Međunarodnog suda ne govori ništa o tome. To čak nisu ni dvostruki standardi, nego – nevjerojatni, primitivni i tupi cinizam.
“Meni je drago da su se naši zapadni partneri sjetili međunarodnog prava. Bolje ikad, nego nikad, ali zašto je nekim narodima dozvoljeno pravo na samoodređenje, a narodu Krima ne? To čak nisu ni dvostruki standardi, nego – nevjerojatni i primitivni cinizam.”
Istu stvar koja je njima u interesu danas nazivaju bijelom, a i sutra je crna. Prema toj logici, moramo prvo učiniti da svaki sukob dovede do ljudskih gubitaka.
Ja ću jasno reći: da krimska lokalna samouprava i obrambene jedinice nisu uzeli situaciju pod svoju kontrolu, moglo je biti žrtava. Na sreću to se nije dogodilo. Nije bilo nijednog oružanog sukoba na Krimu i sve je prošlo bez žrtava. Što mislite zašto je to bilo tako? Odgovor je jednostavan: zato što je vrlo teško, gotovo nemoguće, boriti se protiv volje naroda. Ovdje bih želio zahvaliti ukrajinskoj vojsci – a to je 22 000 potpuno naoružanih vojnika. Želio bih se zahvaliti onima ukrajinskim časnicima koji su se suzdržali od krvoprolića i nisu htjeli krvlju uprljati svoje uniforme.
Ostale misli mi padaju na pamet u vezi s tim. Stalno govore o nekoj ruskoj intervenciji na Krimu, nekoj vrsti agresije. Čudno je to slušati. Ne sjećam se niti jednog slučaja u povijesti vojnih intervencija bez ijednog ispaljenog hica i bez ljudskih žrtava .Kolege, situacija u Ukrajini je ogledalo onoga što se u svijetu događa u posljednjih nekoliko desetljeća. Nakon raspada bipolarnosti u svijetu nije više bilo stabilnosti. Ključne međunarodne institucije su u mnogim slučajevima favorizirale jače, što je nažalost ponižavajuće . Naši zapadni partneri, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, ne žele voditi praktičnu politiku koja će poštovati međunarodno pravo, nego pravo oružja. Oni su počeli vjerovati u svoju ekskluzivnost i posebnost i da mogu odlučivati o sudbini svijeta, te da samo oni nikad ne mogu biti u krivu. Tu i tamo se ponašaju kao da nešto mole, ali oni koriste silu protiv suverenih država, a njihovo građenje koalicija se temelji na principu “ako niste s nama, vi ste protiv nas”. Kako bi te agresije izgledale legitimno, oni na silu ishode potrebne odluke međunarodnih organizacija, a ako iz nekog razloga to ne urade, oni jednostavno ignoriraju Vijeće sigurnosti UN-a i Ujedinjene narode u cijelosti.
To se dogodilo u Jugoslaviji. Sjećamo se vrlo dobro 1999. Bilo je teško povjerovati, čak i gledati svojim očima, da je na kraju 20. stoljeća jedna od europskih metropola, Beograd, bila pod raketnim napadom nekoliko tjedana, a onda je uslijedila prava intervencija. Je li bilo rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o tom pitanju i za tu akciju? Ništa od toga nije bilo. A onda su napali Afganistan, Irak i otvoreno prekršili rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o Libiji, kada su umjesto nametanja tzv. ‘zone zabrane leta’ počeli bombardirati cijelu zemlju.
Tu je i čitav niz kontroliranih ‘Obojenih revolucija’. Jasno, ljudi u tim zemljama u kojima se to događalo su bili su umorni od tiranije i siromaštva, njihove besperspektivnosti. Oni su te njihove osjećaje cinično iskoristili. Standardi koji su nametnuti tim narodima ni na koji način ne odgovaraju njihovom načinu života, tradiciji i kulturi. Kao rezultat toga, umjesto demokracije i slobode, dobili su kaos, nasilje i niz prevrata. Arapsko proljeće se pretvorilo u arapsku zimu.
Slična situacija se odvijala i u Ukrajini. 2004. su progurali svog kandidata na predsjedničkim izborima na način da su izmislili nekakav treći krug koje nije propisan zakonom. To je bio apsurd i ruganje s ustavom. I sada, oni su se odlučili na organiziranu i dobro opremljenu vojsku militanata.
Mi razumijemo što se događa i razumijemo da su te akcije bile usmjerene protiv Ukrajine i Rusije i protiv euroazijske integracije. I sve to dok se Rusija zalagala da se uključi u dijalog s našim kolegama sa Zapada. Mi stalno predlažemo suradnju o svim ključnim pitanjima, želimo ojačati našu razinu povjerenja i da naše odnosi budu jednaki, otvoreni i pošteni. No, vidjeli smo nema recipročnog odgovora s njihove strane.
Naprotiv, oni su nam slagali mnogo puta, donosili odluke iza naših leđa i stavljali nas pred svršen čin. To se dogodilo sa širenjem NATO saveza na istok, kao i raspoređivanju vojne infrastrukture na našim granicama. Uvijek su nam govorili ‘kako to nije bitno i nije usmjereno protiv nas’. To je lako reći.
To se dogodilo s raspoređivanjem sustava proturaketne obrane. Unatoč svim našim strahovanjima, taj njihov projekt ide dalje. To se dogodilo s beskrajnim odugovlačenjem u pregovorima o viznom režimu, obećanjima o fer konkurenciji i slobodnom pristupu globalnim tržištima.
Danas nam se prijeti sankcijama, ali mi smo već doživjeli mnogo ograničenja i to vrlo značajnih za nas, naše gospodarstvo i naš narod. Na primjer, još od vremena Hladnog rata je u Americi, a kasnije i drugim zemljama, na snazi veliki popis ograničenja za uvoz tehnologija i opreme iz SSSR-a. Danas je to samo formalno ukinuto, a u stvarnosti su mnoga ograničenja još uvijek na snazi .
Ukratko, imamo razloga za pretpostaviti da se sramotna politika proteklih stoljeća nastavlja i danas. Budući da imamo nezavisnu politiku, oni nas stalno pokušavaju stjerati u kut. To čine i stoga jer mi zovemo stvari pravim imenom, onakve kakve jesu i ne želimo sudjelovati u licemjerju. Ali postoji granica za sve. A s Ukrajinom su naši zapadni partneri prešli crtu. Igrali su neodgovorno i neprofesionalno.
Uostalom, oni su bili potpuno svjesni da u Ukrajini postoje milijuni Rusa koji tamo žive i na Krimu. Mora da im je stvarno nedostajalo političkog instinkta i zdravog razuma, ako nisu mogli predvidjeti posljedice svojih djela . Rusija se našla u poziciji da se ne može povući i ako dozvolimo da nam izbiju na granice, teško ćemo se vratiti natrag. Uvijek to morate zapamtiti .
Danas je imperativ okončati ovu histeriju, prekinuti retoriku Hladnog rata i prihvatiti očitu činjenicu: Rusija je neovisna, aktivno sudjeluje u međunarodnim odnosima, kao i druge zemlje, ima svoje nacionalne interese koji trebaju biti uzeti u obzir i mora ih se poštivati.
“Jugoslavija, Afganistan, Irak Libija, Obojene revolucije, Arapska proljeća, proturaketni štit, zabrana pristupa tržištima…Godinama nas pokušavaju stjerati u kut, ali postoji granica za sve. S Ukrajinom su naši zapadni partneri prešli crtu i sad moraju prihvatiti činjenicu da je Rusija neovisna, aktivno sudjeluje u međunarodnim odnosima, ima svoje nacionalne interese koji se moraju poštivati.”
Istovremeno, zahvalni smo svima onima koji su shvatili naše akcije na Krimu, zahvalni smo narodu Kine čiji su čelnici uvijek smatrali da za situaciju u Ukrajini i na Krimu treba uzeti u obzir cijeli povijesni i politički kontekst i uvelike cijenim indijsku suzdržanost i objektivnost.
Danas bih se želio obratiti narodu Sjedinjenih Američkih Država, narodu koji je od osnutka svoje nacije i usvajanja Deklaracije o nezavisnosti bio ponosan na svoju dočekanu slobodu iznad svega. Nema li želja stanovnika Krima da slobodno odlučuju o svojoj sudbini isto takvu vrijednost? Ja ih molim da razumiju i nas.
Vjerujem da će nas Europljani, prije svega Nijemci, također razumjeti. Dopustite mi da vas podsjetim da u tijeku političkih konzultacija o ujedinjenju Istočne i Zapadne Njemačke u stručnim, ali i na vrlo visokoj razini, neki narodi koji su bili tada i sada su njemački saveznici nisu podržali ideju o njemačkom ujedinjenju. Međutim, naša nacija je nedvosmisleno podržala iskrenu nezaustavljivu želju Nijemaca za nacionalnim jedinstvom. Uvjeren sam da oni to nisu zaboravili i očekujem da će građani Njemačke također podržati težnje Rusa da se vrate u ujedinjenu povijesnu Rusiju.
Također želim nešto reći narodu Ukrajine, jer iskreno želim da nas razumiju. Ne želimo vas povrijediti ni na koji način ili povrijediti vaše nacionalne osjećaje. Mi smo uvijek poštovali teritorijalni integritet ukrajinske države, za razliku od onih koji su ukrajinsko jedinstvo žrtvovali za svoje političke ambicije. Oni se razmeću parolama o ukrajinskoj veličini, ali oni su ti koji su učinili sve da podijele naciju. Današnji položaj društva je u potpunosti na njihovoj savjesti. Želim da me čuju, dragi moji prijatelji. Ne vjerujem onima koji žele da se Ukrajinci boje Rusije, urlajući da će nakon Krima na red doći druge regije. Mi ne želimo podijeliti Ukrajinu i nama to ne treba. Kao što je Krim bio, on će i ostati: ruska, ukrajinska i zemlja krimskih Tatara.
Ponavljam, baš kao što je već stoljećima, to će biti dom za sve narode koji žive tamo. Ono što nikada neće biti, to je da neće ići stopama Stepana Bandere!
“Mi nećemo posezati za drugim regijama. Krim će sada biti dom za sve narode koji žive tamo. Ono što nikada neće biti, to je da neće ići stopama Stepana Bandere!”
Krim je naše zajedničke povijesno nasljeđe i vrlo važan faktor u regionalnoj stabilnosti. Ovaj strateški važan teritorij bi trebao biti dio snažne i stabilne suverenosti, koja danas ne može biti samo ruska. Inače, dragi prijatelji – obraćam se ovdje Ukrajini i Rusiji – tu bi suverenost i Rusi i Ukrajinci mogli izgubiti na Krimu i to u potpunosti. Upravo to bi se moglo dogoditi u bliskoj povijesnoj perspektivi. Molim vas da razmislite o tome .
Dopustite mi da kažem nešto o izjavama koje smo već čuli iz Kijeva i da je Ukrajina na pragu ulaska u NATO savez. Što bi to u budućnosti značilo za Krim i Sevastopolj? To bi značilo da će mornarica NATO saveza biti upravo u ovom gradu ruske vojne slave, a to ne bi više bila iluzorna, nego savršeno stvarna prijetnja cijeloj južnoj Rusiji. To su stvari koje su se mogle obistiniti da nije bilo izbora naroda Krima i ja im se zbog toga želim zahvaliti.
Predsjednik Vrhovnog vijeća Krima Vladimir Konstantinov, premijer Krima Sergei Aksyonov i gradonačelnik Sevastopolja Alexei Chalyi
No, dopustite mi da kažem kako se mi ne protivimo suradnji s NATO savezom i to svakako nije slučaj. Za sve interne procese unutar organizacije, NATO je i dalje vojni savez, a mi smo protiv toga da se kao vojni savez širi u našem susjedstvu ili našem povijesnom teritoriju. Ja jednostavno ne mogu zamisliti da ćemo putujući u Sevastopolju gledati NATO mornare. Naravno, većina njih su divni ljudi, ali da bi bilo bolje da oni dođu i posjete nas kao gosti, a ne obrnuto.
Moram reći kako nas iskreno boli u srcima kad gledamo što se u ovom trenutku događa u Ukrajini. Gledati patnju naroda i nesigurnost, te da ne znaju što ih čeka sutra. Naša zabrinutost je razumljiva, jer mi nismo samo bliski susjedi, nego, kao što sam već mnogo puta rekao, mi smo jedan narod. Kijev je majka svih ruskih gradova. Drevna Rusija je naš zajednički izvor i mi ne možemo živjeti jedno bez drugog.
Dopustite mi da kažem još jednu stvar. Milijuni Rusa i Ukrajinci ruskog govornog područja ljudi će to nastaviti činiti. Rusija će uvijek braniti njihove interese koristeći se političkim, diplomatskim i pravnim sredstvima. No, to bi prije svega trebao biti u vlastitom interesu Ukrajine, kako bi se osiguralo da prava i interesi tih ljudi budu potpuno zaštićeni. To je jamstvo ukrajinske državne stabilnosti i teritorijalne cjelovitosti .
Mi želimo biti prijatelji s Ukrajinom i želimo Ukrajinu vidjeti kao jaku, suverenu i samodostatnu zemlju. Nakon svega, Ukrajina je jedan od naših najvećih partnera. Mi imamo mnogo zajedničkih projekata, a ja vjerujem u njihov uspjeh bez obzira na trenutne poteškoće. Ono što je najvažnije, mi želimo mir i sklad koji bi kraljevao u Ukrajini i spremni smo raditi zajedno s drugim zemljama kako bi učinili sve što je moguće da bi se to ostvarilo. No, kao što sam rekao, samo ukrajinski narod može dovesti svoju kuću u red.
Stanovnici Krima i grada Sevastopolja, cijela Rusija se divi vašoj hrabrosti i dostojanstvu. Zbog vas i vaše odluke o krimskoj budućnosti bili smo bliže nego ikad tijekom proteklih dana, podržavajući jedni druge i to su bili iskreni osjećaji solidarnosti. Ovo su povijesne prekretnice na kojima narod demonstrira svoju zrelost i snagu duha. Ruski narod je pokazao tu zrelost i snagu kroz složnu podršku koju je dao svojim sunarodnjacima.
Među ostalima – Ruski premijer Dmitriy Medvedev, predsjednik Vrhovnog vijeća Krima Vladimir Konstantinov, premijer Krima Sergei Aksyonov, gradonačelnik Sevastopolja Alexei Chalyi i predsjednica Gornjeg doma ruskog parlamenta Valentina Matviyenko
Ruska vanjska politika po tom pitanju je crpila svoju snagu iz volje milijuna naših ljudi, našeg nacionalnog jedinstva i potpore glavnih političkih i društvenih snaga naše zemlje. Želim zahvaliti svima na ovom domoljubnom duhu. Svima i bez iznimke. Sada moramo ustrajati i zadržati ovu vrstu konsolidacije kako bi riješili zadatke s kojima se naša zemlja na svom putu prema naprijed suočava.
Jasno će da ćemo naići na vanjski otpor, ali to je odluka koju moramo napraviti za sebe. Jesmo li spremni dosljedno braniti naše nacionalne interese ili ćemo zauvijek popuštati, povlačiti se tko zna gdje? Neki zapadni političari su nam već prijetili ne samo sankcijama, nego i velikim problemima na domaćem planu. Želio bih znati što je to što su točno odlučili?
Misle li aktivirati petu kolonu, onu nespojivu hrpu “nacionalnih izdajnika” ili se nadaju da će nas gurnuti u goru socijalnu i gospodarsku situaciju kako bi izazvali nezadovoljstvo javnosti? Smatramo da su takve izjave neodgovorne i imaju jasan agresivan u ton, a mi ćemo u skladu s njima i odgovoriti. U isto vrijeme, nikada nećemo tražiti sučeljavanje s našim partnerima, bilo na Istoku ili na Zapadu, već naprotiv, učinit ćemo sve što možemo kako bi izgradili civilizirane i dobrosusjedske odnose, kao što i treba biti u suvremenom svijetu .
Kolege, razumijem narod Krima koji je odgovorio na pitanje na referendumu: Krim bi trebao biti s Ukrajinom ili s Rusijom? Možemo biti sigurni u tvrdnji da su vlasti na Krimu i u Sevastopolju, zakonodavne vlasti, kada su formulirali pitanje stavili na stranu političke interese i vodili se temeljnim interesom naroda i time su postavili kamen temeljac za budući rad. Povijesne, demografske, političke i gospodarske prilike na Krimu su takve da bi bilo koja druga opcija bila privremena i krhka i neizbježno bi došlo do daljnjeg pogoršanja situacije što bi imalo katastrofalne posljedice na živote ljudi koji tamo žive. Narodi Krima su odlučili odgovoriti na pitanje čvrsto i beskompromisno, bez sivih zona. Referendum je bio fer i transparentan, a narod Krima je jasno i uvjerljivo izrazilo svoju volju i izjavio da želi biti s Rusijom.
Rusija će danas također morati donijeti tešku odluku, uzimajući u obzir razne unutarnje i vanjske okolnosti. Što ljudi ovdje u Rusiji misle? Kao što je normalno u jednoj demokratskoj zemlji, ljudi imaju različita stajališta, ali želim reći kako apsolutna većina naših građana podržava ono što se događa.
“Neki zapadni političari su nam već prijetili ne samo sankcijama, nego i velikim problemima na domaćem planu. Misle li aktivirati petu kolonu, onu nespojivu hrpu “nacionalnih izdajnika” ili se nadaju da će nas gurnuti u goru socijalnu i gospodarsku situaciju kako bi izazvali nezadovoljstvo javnosti? Takve izjave su neodgovorne i imaju jasan agresivan u ton, a mi ćemo u skladu s njima i odgovoriti.”
Najnovija istraživanja javnog mnijenja ovdje u Rusiji pokazuju da 95 posto ljudi smatra kako Rusija treba štititi interese Rusa i pripadnika drugih etničkih skupina koje žive na Krimu – 95 posto naših građana. Više od 83 posto misli da Rusija treba to učiniti čak i ako će to komplicirati naše odnose s nekim drugim zemljama. Ukupno 86 posto naših ljudi na Krim gleda kao na još uvijek ruski teritorij i dio teritorija naše zemlje. I jedan posebno važan podatak, koji odgovara upravo rezultatu krimskom referendumu: gotovo 92 posto naših ljudi podržavaju ponovno ujedinjenje Krima s Rusijom.
Tako vidimo da velika većina ljudi na Krimu i apsolutna većina u Ruskoj Federaciji podržava ujedinjenje Republike Krim i grada Sevastopolaj s Rusijom.
Sada je to pitanje ruske političke odluke, a svaka odluka ovdje može se temeljiti samo na volji naroda, jer narod je krajnji izvor sve vlasti.
Članovi Vijeća Federacije, zastupnici Džavne Dume, građani Rusije, stanovnici Krima i Sevastopolja, danas sam u skladu s voljom naroda Saveznoj skupštini podnio zahtjev da se razmotri Ustavni zakon o stvaranju dva nova konstitutivna naroda unutar Ruske Federacije: Republike Krim i Grada Sevastopolja i da se ratificira sporazum o priznanju Ruske Federacije Krima i Sevastopolja, koji je već spreman za potpisivanje. Uvjeren sam i siguran u vašu podršku.
Izvor: advance