Sa simpatijama smo primili ovu Dusparinu pobunu protiv ustaljenosti, protiv nametnutih ruta na putu prema nazoviautentičnosti, protiv očekivanog stava „mirno“ dok ga uzvikuju talibanski niži časnici za vezu s velikim stožerom za nacionalnokulturnu ispravnost.
Mirko Duspara, gradonačelnik Slavonskog Broda, nije otišao poslušati Ethno Croatia on the Road, nego se odlučio za Šidske trubače. Ovo gradonačelnikovo aktivno ignoriranje novotabuiranja pojava, ljudi, nacija, glazbe i svega što nije „naše“, od strane samoproglašenih brodskih pasdarana („čuvara revolucije“) u mjesnoj kulturi i mjesnim medijima, primljeno je s konsternacijom i s jetkošću. Mrtvoozbiljni i, od ranije dokazani čuvari hrvatskog političko-kulturnog katekizma, doživjeli su izbor prvog čovjeka Grada kao njegov grijeh, slabost, izdaju nacionalnih sidara, nepristojnost i zanemarivanje „pravih vrijednosti“. Nabijajući Duspari osjećaj krivnje kao da je riječ o javnoj sablazni, ravnoj javnom masturbiranju, lijepeći mu etikete primitivca koji skrnavi sveto tlo Festunga, pomalo mu prijeteći da će ga raskrinkati pred onima koji su ga izabrali – pasdarani su pokazali svu svoju netolerantnost, upravo ono što su mu najviše zamjerili.
Što se može ubuduće očekivati od brodskih europejaca s jakim osjećajem za uskonacionalno? Možda aktivno kompromitiranje i harangu protiv ćevapa i luka, jer su ovi kao narodska delicija došli s Istoka? Pisanje lauda o štruklama kao izrazu nacionalne samosvijesti? Objelodanjivanje registracija svih vozila iz kojih trešti narodnjačka glazba umjesto Bacha?
Vratimo se Dusparinom činu javnog neposluha. Dakle, čovjek je, otišavši poslušati meraklijsku muziku Šidskih trubača, a što mu se zbilo jednom u 365 dana u godini tijekom kojih prisustvuje raznim događanjima (inače prisustvuje i nasluša se dječjih zborova, tamburaša, koncerata obiljne glazbe…), automatski razočarao izopačene higijeničare, pripadnike dragovoljačke garde na predziđu čistog hrvatstva i europejstva. A otišao je zato što on, pa to je općepoznato, ima veoma jak osjećaj za socijalne situacije, što je tijekom osam godina pod prismotrom i slijeva i zdesna, shvatio da se ne kupuje od onoga pred kojim se mora stajati sa šeširom u ruci.
Sa simpatijama smo primili ovu Dusparinu pobunu protiv ustaljenosti, protiv nametnutih ruta na putu prema nazoviautentičnosti, protiv očekivanog stava „mirno“ dok ga uzvikuju talibanski niži časnici za vezu s velikim stožerom za nacionalnokulturnu ispravnost. Duspara je, i to je općepoznato, trgovac, ali, sasvim je jasno, od one vrste kojoj se ne mogu podvaliti bijela jaja pod crvene bubrege. A druga je priča što upravo isto on pokatkad pokušava učiniti drugima.
