Svijet se mijenja, načini rada i života podliježu ubrzanim transformacijama, a tim transformacijama podložni su i ljudi koji žive i rade na svijetu, jer “ne proizvodi svijest ljudi društveno biće, već obrnuto društveno biće proizvodi svijest”. To nikad nije bilo vidljivije nego danas, kad je način proizvodnje i način mišljenja iz prošlog stoljeća i milenija gotovo netragom nestao, a javili se novi oblici proizvodnje i života u globaliziranom i internetom umreženom svijetu, koji je doveo do nezamislive akceleracije komunikacija, trgovine i proizvodnje, reducirao ili gotovo sasvim izbacio manualni rad, izmjestio industrijske centre i umrtvio industrijske zone u predgrađima gradova, modernizirao prometnice, a izmijenio pravce kretanja. Svime time izmijenio je lice Europe i svijeta, pa prema tome i svijest ljudi. Preobrazbe su korjenite i nekadašnjih sustava mišljenja nema i ne može biti, pa i sami pojmovi su se stubokom promijenili. No da li se izmijenila potreba ljudi za slobodom i pravdom, za sigurnošću i zbrinutošću, za traganjem za srećom i ispunjenošću života? Vjerojatno nije, ali te riječi imaju danas sasvim drugi smisao nego prije pola vijeka pa i kojih dvadesetak, tridesetak godina.
Rad i radno mjesto
Pravo na rad je zagarantirano mnogim Ustavima, a talijanska Konstitucija u prvoj svojoj rečenici kaže kako je Italija zemlja zasnovana na radu. Međutim, rada odnosno posla je sve manje ne samo u Italiji, nego i u cijeloj Europi i u državama koje su prvo doživjele transformaciju iz real-socijalizma u kapitalizam ili iz samoupravnog socijalizma u ratnim vihorom donesen kapitalizam prvobitne akumulacije, s nepojmljivom brutalnošću i očitim arogantnim i nasilnim otimanjem.
Mase su sve to podnijele bez roptanja, jer je otimačina i pljačka naišla s ratnim stradanjiima i hura – nacionalističkim urnebesom, koji je pomeo socijalna prava, radnike pretvorio u prosjake ili bojovnike, mnoge skratio za glavu ili lišio svega što su posjedovali i protjerao sa rodne grude, da bi nekolicini nevaljalaca garantirao ogromno bogatstvo. Danas se uspostavlja da je to bogatstvo u najvećem broju slučajeva postignuto sistematskom pljačkom države odnosno društva, poneko se našao i na optuženičkoj klupi, ali to je sve samo vrh ledene sante, čiji najveći dio ostaje ispod površine vode, odnosno nevidljiv očima javnosti, a nastao je iz veza politike i mafije, štoviše lokalnih i bjelosvjetskih mafija i političkog ološa, koji je doveden navodno “demokratskim” putem na čelo zemalja, kako bi definitivno iskorijenio sve tragove socijalizma i načina mišljenja odnosno svijesti potekle iz “starog poretka”. No po staroj ruskoj poslovici “metar leda ne nastaje tokom jedne jedine noći”.
Tržišni raj
Pošto su mase uvjeravane i na kraju povjerovale kako su kapitalizam i društvo blagostanja sinonimi, počele su iščekivati obećano obilje užitaka i slobode bez ograničenja. Mase su bezpogovorno prihvatile nove društvene vrijednosti, hrpimice su pojurile u nove trgovačke centre, slile se na nove prometnice u novim na otplatu kupljenim automobilima te krenule na dotad neviđena mjesta, da probaju neiskušane užitke. No ubrzo im se stisnulo grlo, od onog malog što su okusile. Pokazalo da za nove primamljive užitke, koji se nude na svakom koraku, postoji nezaobilazan uvjet, a to je novac, stoga su se zadužile u stranim, tek otvorenim bankama. Tim istim bankama su bivši direktori poduzeća, a sada novopečeni vlasnici, prodali akcije odnosno dionice namjerno upropaštenih poduzeća u bescijenje, da se dokopaju čvrste valute.
I tako su se svi našli u dužničkom ropstvu, domaće proizvodnje su propale, mase bačene u nezaposlenost i bijedu, a u novim mladim državama izbile na čelo polugangsterske političke elite, manje ili više tijesno povezane s mafijaškim ili političkim podzemljem Europe, kojoj su dužni političko priznanje ili novac ili i jedno i drugo. Zato su te navodne elite, a ustvari priličan ološ, spremne vjerno služiti strane gospodare, vlasnike kapitala i ližu im pete kao pas Kastor u Kranjčevićevoj pjesmi, jer drugog izlaza nema.
Dobijanje radnog mjesta na neodređeno vrijeme postajalo je sve teže, a danas je pojam stalan posao gotovo nedostižan mladoj i najmlađoj generaciji. U međuvremenu je nastupila kriza, pa su propale i firme za koje se računalo da su bogate i stabilne ili su “prestrukturirale proizvodnju”, što znači izbacile radnike na cestu – jer se roba ne prodaje i jer nove strojeve sve više istiskuju ljudski rad, jer su se javile zemlje u kojima je rad neizmjerno jeftin, a one su neizmjerno udaljene, a radni uvjeti u njima neizmjerno nehumani. O tome se ne govori osim u rijetkim prilikama. Proizvodi su tako jeftiniji, a tržište, koji je ne samo vrhovni arbiter nego i smisao postojanja svijeta s opisanim proizvodnim i društvenim odnosima, to uopće ne zanima.
Kupac, koji je kupio po nižoj cijeni ne mari da li je roba proizvedena u Rumunjskoj, Indiji ili na Madagaskaru, ni da li su je proizvela djeca ili žene svedene na robinje, koje rade i osamnaest sati dnevno. Kupca eventualno zanima da se radi o kvalitetnoj i neškodljivoj po zdravlje robi, u što će ga uvjeriti reklama, (često falsificirane) robne marke i vrlo sitnim slovima napisani podaci o sastojcima i zemlji porijekla. Istinitost navedenog morale bi jamčiti lokalne kontrolne službe, a one i kad nisu potkupljene, nisu u stanju kontrolirati tako ogromno tržište roba i masu proizvoda koji stižu kopnenim, morskim i zračnim putevima.
Usluge
Manjak radnih mjesta izazvan propadanjem odnosno izmještanjem proizvodnje trebao bi nadomjestiti sektor usluga, koji nudi kupcima i potrošačima sve što im srce zaželi: robe, sredstava za poboljšanje fizičke kondicije i zdravlja, za psihička opuštanja, za uživanja u ugostiteljsko-turističkim uslogama do lascivnih provoda i užitaka u skabroznom i nepriličnom. Sve se to može dobiti jednostavnim udaranjem po tipkovnici računala: robu isporučuju na kućnu adresu, a užici u kontaktima i slikama dio su korisničke usluge mreže, koja učas virtualno – po plaćanju određene svote novca – pretvara u realno.
Ujedno je globalizacijom i političkim ujedinjenjima nestalo nekadašnjih granica, a neka sumnjiva ograničenja prenosi još jedino tradicinalna svijest, na koju se mlađa generacija sve manje obazire. Usporedo, s nestankom tradicionalnih granica i drugačijom ulogom geografskih limesa te izmijenjenom ulogom države nestaje i mijenja se njena zaštitnička, odnosno socijalna uloga.
Drugim riječima, država ne pruža gotovo više nikakve socijalne usluge. Čak i sistem mirovina bit će stubokom izmijenjen i nestat će s današnjim umirovljenicima. Usluge zdravstvenog sistema nisu više besplatne, kao ni boravak u bolnici, a za teška oboljenja i komplicirane operacije potrebna su velika novčana sredstava. Zaštita majke i djeteta, koju tvrdoglavo forsiraju države s niskim natalitetom, to se više krešu, što je manje sredstava: općinske dječje jaslice za djecu zaposlenih majki pružaju usluge problematične kvalitete. (Na jednu njegovateljicu u ovim krajevima dolazi više od dvadeset jednogodišnjih švrća, dok jedna socijalna radnica brine ne za 50, kako je zapisano, već ponegdje i za 100 problematičnih porodica. Jasno je,da se radi o daleko pregolemim brojkama za uspješan rad. Kad je riječ o tako velikim brojkama nikakvo njegovanje djece ni rad s problematičnim osobama ni u teoriji ne dolaze u obzir, a kamo li praćenje i moguće ispravljanje devijantnih pojava i ponašanja. Radi se samo o pukoj evidenciji.)
Tako da je državnih odnosno društvenih usluga i servisa sve manje, a problema, zbog krize i nezapopslenosti sve više, te je odnos tih pojava obrnuto proporcionalan. Naravno, usluge privatnog sektora, za one koji ih mogu platiti, na zavidnoj su visini.
Isto je i s kulturom i s umjetnošću, koje su pretvorene u robu i sredstva zarađivanja, pa ukoliko to nisu, nemaju mnogo šansi da postoje i opstoje. Odnosno stranke na vlasti služe se i jednom i drugom isključivo u propagandne svrhe, odnosno cilj im je nametanje izvjesnog stila života i životnih shvaćanja. to jest stvaranje njima odgovarajuće svijesti te su oni kulturni i umjetnički sadržaji, koji ne idu niz dlaku vladajućeg sistema istisnuti na marginu i ne dobivaju zasluženi publicitet ni priznanje. Njihovo postojanje i rad poznato je isključivo malobrojnim stručnjacima “iz faha”. Opisano nije karakteristika samo ovog prostora, već se može uzeti za globalnu pojavu.
Tko je najveći revolucionar?
Revolucionarne ideje i ljevičarski pokreti i partije propale su svugdje u Europi ili tavore na niskim granama, malobrojne i bez sljedbenika. Italija, domovina nekad najmoćnije u Europi komunističke partije, nije nikakav izuzetak, pa je netko sarkastički kazao, da je u Italiji danas najljeviji papa Bergoglio, koji je kao papsko ime ponosno uzeo naziv sveca, što se na najupečatljiviji način odrekao bogatstva, Francesca. San Francesco, sin bogatog trgovca iz Assisija, nakon učešća u svjetovnom životu i ratovima svoga vremena, javno je skinuo sa sebe raskošno ruho i sa sljedbenicom, svetom Klarom, otišao živjeti s najbjednijima, pod vedrim nebom, u prisnoj komunikaciji s biljkama, životinjama i prirodom: sunce je nazivao bratom, a mjeseca –lunu- sestrom. Papa Bergoglio izazvao je izvjesnu revoluciju u Vatikanu, iako neki vatikanisti prvim gestom desakralizacije Vatikana smatraju povlačenje u “mirovinu” pape Ratzingera, jer slučaj odbacivanja papske časti historija nije zabilježila već punih sedam stotina godina.
Bergoglio je međutim sjeo na papsku stolicu u burnom času, a jedno apokrifno proročanstvo kaže, da je došao u znaku Petrus reventus, što će reći Petar se vratio i da će on biti posljednji papa. Petar lat. Petrus znači stijenu, kamen i gospod je navodno kazao Petru – na tebi ću, kao na stijeni, podignuti crkvu svoju. Petar je rimski biskup i svaki papa je ustvari to isto i kao takav poglavar svete rimske crkve. Bergoglio je odbio svaku raskoš i papske insignije od zlata i dragulja. Grimizni ogrtač optočen hermelinom, crvene cipele od najfinijeg safijana, pastirski zlatni štap i zlatni križ skupocjeno ukrašen ostali su netaknuti za neku drugu priliku. Papa hoda u istrošenim postolama, što još pamte prašinu Argentine, sam nosi svoju putnu torbu, ne trpi protokol ni počasti, pokazuje antipatiju prema ceremonijalu i pompi, a čim ugleda dijete, bolesnika ili izobličenog bogalja cjelovima i grljenju nema kraja.
Papa govori jezikom običnog čovjeka, naglašava da je blizak onima koji pate, tvrdi da je siromaštvo vrlina, a bogatstvo skandal, a za crkvu grijeh, osuđuje ravnodušnost prema nevoljnima, osporava lobije, shrvan je zbog nesretnika koji se na bijegu iz afričkih ratova dave u Sredozemnom moru i sve poziva na skrušenost, molitvu i ljubav u Kristu. Zapitan kako sudi homoseksualne veze, odgovorio je: “A tko sam ja da sudim”?
Bergoglio je kolosalan komunikator: s telefonom u ruci javlja se pogođenima bolešću ili nesrećom, tješi porodice poginulih u Afganistanu. Uveo je i nove oblike komunikacije, komunicira i putem twittera i facebooka.
No papa nije ljevičar, ni revolucionar u onom smislu kako se to banalno misli. Sin piemontskih emigranata, nije rođen ni u malom poljskom ni talijanskom selu, već u velikom gradu s ogromnim razlikama klasa i sa sijaset rasa i religija – on je dijete suvremene južnoameričke metropole i s njom je u Vatikan donio prekomorske vjerske običaje. U Rimu i u Vatikanu ponaša se upravo onako kako se ponašao kao argentinski biskup: vozio se javnim prometnim sredstvima i preferirao neposredne kontakte sa svojom pastvom, osjećajući se blizak siromašnim i jednostavnima, jer nije li i Isus nazvao sebe ribarom te među ribarima tražio učenike i sljedbenike?
U velikom gradu i u zemlji, gdje se više kultura slilo zajedno, katolička crkva mora se poonašati tako, jer je jedino tako mogla opstati pred prodorom protestantizma i njegovih agresivnih varijanti, suočena s Indiosima, kod kojih je izvjesno paganstvo neiskorjenjivo kao i tamna boja kože te pred naletom šarene mase stanovništva svih postojećih rasa, svih vjera sa svih kontinenata.
Globalizacija papstva
Vatikanisti kažu: ovaj je papa došao iz Južne Amerike, a sljedeći će biti iz Afrike ili Azije. Znači da je crkva opstala punih dvije hiljade i četrnaest godina, jer se, iako naizgled konzervativna, neprekidno mijenjala, prilagođavala te i danas budno prati promjene u svijetu. Katolička crkva – Petrov kamen – nije nimalo petrificirana, već se stalno usklađuje sa svjetskim kretanjima. Umije ih pratiti daleko bolje od socioloških stručnjaka ili političkih partija, koje propadaju, jer su nesposobne da se promijene i prilagode novom vremenu. Crkva konzervira tradiciju, ali mijenja ponašanja i prilagođava se svemu: od Videlline diktature u Argentini do univerzalnog naturanja liberizma kao ideje vodilje, uz usvajanje elektronskih tehnika komunikacije. No suština uvijek ostaje ista: crkva stoji i opstoji uz vlast i moćnike, danas kao i jučer, ona ih ne sudi, već ljubi i oprašta, a uz to pomaže nevoljne, a sreću i pravdu obećava na onom, a ne na ovom svijetu. Ova je svijet dolina suza i sve je u rukama božjim. Sudbina ljudi određena je u odnosu na vječnost, jer rajsko naselje nije od ovoga svijeta. To su aduti crkve u odnosu na revolucionare – na sve koji su pokušavali juriš na nebo odnosno nastojali vlastitom voljom i djelovanjem učiniti svijet boljim. Revolucije i revolucionari propadaju, dok crkva ostaje. Nikad nije iznevjerila: njena se obećanja odnose na – vječnost
Papa Bergoglio, u vremenu u kojima mediji i moć sinergijski djeluju, pokazuje izvanrednu sposobnost da se njima koristi. Ljubitelj siromašnih i osporavatelj bogatstva, papa Bergoglio nije ni ljevičar ni marksist, niti je pristalica i zagovornik onih na suprotnoj strani. On je pastir katoličkog stada svete rimske crkve i kao takav on je papa i jednih i drugih, i desnih i lijevih, i bogatih i siromašnih. Božja milost obuhvaća sve, a papa je njen predstavnik i on je dijeli i grešnima i nevinima i onima koji vjeruju i onima koji poriču. To potvrđuje njegova izjava – nisam ni za marksiste, niti za njihove protivnike.
Tješeći zadnje crkva ne gubi korak s prvima i sa vlašću, jer raj nije obećan na ovom, već na onom svijetu i svi smo braća u Kristu, a bogu božje, a caru carevo…Tako Papa Francesco, mada je odbio da živi u sjajnim odajama Vatikana te stanuje u skromnom pansionu Svete Marte i mada o vratu nosi običan križ kao i drugi svećenici, mada se služi telefonom i internetom kao svaki suvremeni čovjek, i mada suosjeća sa siromaštvom i opominje bahate i bogate, u biti pristaje uz svjetovnu vlast i moć, kako je to uvijek kroz historiju činila katolička crkva i kako su se uvijek vladale pape.
Pape su nekad bile daleko moćnije nego danas, pa im se imperator svetog rimskog carstva Henrik IV morao pokloniti u Canossi 1077, a potom su zaplivali u bogatstvu i crkva i Rim prodajom indulgencija, što je navelo Martina Luthera 1517 do poziva na reformaciju u Wittenbergu, a katoličku crkvu na Koncil u Trentu, koji je zapalio lomače i vatru rata i vjerske netrpeljivosti u Europi i svijetu. Katolička crkva na oskudnost i siromaštvo, koje zagovara Luther, odgovara opulencijom baroka i beskrajnom multiplikacijom ukrasnih formi. No to je pored sveg vanjskog sjaja kraj moći i bogatstva bez premca. Stvari se za katoličku crkvu mijenjaju i otkrićem Novog svijeta. Rimska crkva prestaje biti svemoćna i ne može više biti ni najvelikodušniji mecena umjetnika u historiji, kao nekada, dok je Sredozemlje bilo najvažniji morski bazen, a propovjednici siromaštva i skromnosti, sve do pretjeranih kvekera, stvaraju na novom kontinentu novi vrli svijet u kojem je novac najveći autoritet, a njegova moć neprikosnovena. Ipak, sjeverni dio novog kontinenta, gdje je trka za stjecanjem bogatstva i moći postala bestidna, drugačiji je od južnog i tužnog, gdje još ima prilično Indiosa, gdje su se rase izmiješale i gdje treba očuvati shvaćanja života, vjere i kulture nasljednika Rimskog carstva.
Promijeniti sve, da se ne promijeni ništa
Bergogliova kuknjava nad skandalom siromaštva nije poziv za mijenjanjem niti, sačuvaj bože, za rušenjem današnjeg svijeta odnosno društva. Bergoglio je prisan prijatelj pape Ratzingera, koji je u duši konzervativac i pobornik tradicionalnog tumačenja vjerskih propisa. I jednog i drugog prestrašila je provalija koja je sve dublja između proklamirane etike i stvarnog stanja u crkvi i svijetu, u kojem više nema stalnosti, čak ni u odnosu na sakramente. Zato će Bergoglio mijenjati ono što Ratzinger nije uspio, za što mu je uzmanjkalo snage. A kada se o promjenama radi, mora se uvijek početi od sama sebe, to jest od crkve. Bergoglio, tako prijazan i skroman, on koji tako lijepo umije da sluša i tako i jednostavno da govori, kao poglavar vatikanske nacionalne države – jer i Vatikan se takvim osjeća -, bespogovorni je apsolutist. Sasluša svakoga, pa tako i kardinalski kolegijum, koji je sveo na svega osam kardinala s obzirom na broj kontinenata, ali odluke donosi sam. Dosadašnje vatikanske moćnike otpremio je u udaljene dijeceze. U Rimu je izazvao pravi skandal, kad je odbio primiti predstavnike najraširenije talijanske katoličke organizacije, kojoj udvaraju i političari, Comunione e liberazione. U odnosu na državnu strukturu Vatikana pokazuje se kao neumorni reformator, koji je mnoštvo vatikanskih ministarstava potresao do samog dna, ukinuo mnoge funkcije, rastjerao birokraciju, strogo zaprijetio JOR-u, vatikanskoj banci, i doveo joj novog revizora iz Australije, a neumorno radi još na sijaset promjena, kao što su osnivanje ministarstva (dicastera) za laike, ukidanje mnoštva institucija te umirovljenje i premještanje kardinala, biskupa i nadbiskupa, onom brzinom i taktikom, kako se to u Rimu radi, uz sklopljene ruke na molitvu i u dubokom muku, iz kojeg ipak dopiru neki ozlojeđeni tonovi.
Kod talijanskog klera postoji uvjerenje da su omrznuti od međunarodnog klera, što netalijanski pripadnici istog odlučno negiraju, jer neizmjerno je njihovo poštovanje Rima, Svete stolice i njezine historije. Ta njena je historija ujedno i historija svijeta, budući da bez nje ne bi bilo ni njih sa drugih kontinenata (zar pokrštavanje nije dolazilo nakon ognja i mača?), a sad su ti pokršteni pagani, ti nekadašnji prezirani urođenici i njihovi duhovnici, europski emigranti bijedom natjerani među divljake Novog svijeta, postali moćniji od ostarjele i onemoćale Europe, koja sve manje znači i sve manje odlučuje i stvara, dok će sudbinu svijeta u godinama i vjekovima koji nadolaze, stvarati oni, što su prije smatrani za sinove nižeg boga.
A sad se potomci pokrštenih i preobraćenih na Kristovu vjeru javljaju kao gospodari usred Vatikana i usred Rima baš kao i rimski carevi, koji su nakon propasti gens Julija, poticali iz udaljenih i paganskih krajeva.
Reforme izvedene od pape porijeklom Talijana držalo se da će predstavljati manje gorku pilulu za Vatikan, ali izvjesni rezovi nisu u toj državici neznatnog teritorija, ali ogromnog naroda, mogli proći bez jauka. No do promjena je moralo doći i to je postalo jasno svima koji borave u Vatikanu ili se bave njim, pa iako se krenulo drastično, ipak se radi o staroj i prokušanoj metodi, koju je već naveo Tommaso Lampedusa u knjizi “Gattopardo” (Gepardu): “Promijeniti sve, da se ne promijeni ništa!”
Umjesto zaključka
U današnjoj globalnoj navali prefabriciranih izmišljotina i trajne laži o slobodi i demokraciji, iza koje se krije globalno izrabljivanje i uništavanje ljudskih i prirodnih resursa, crkva se mora mijenjati i osuvremenjivati. Treba mnogo toga teško zamislivog dopustiti i podnijeti, kako bi se spasila suština.
Za predsjednika najmoćnije kapitalističke zemlje na svijetu izabran je mlad i naočit crnac, da bi se dokazala demokratičnost države, koja svima nameće svoje vrijednosti i interese, neprekidno ratuje, ucjenjuje i prijeti, zahtijevajući bespogovornu poslušnost.
Papa koji ljubi siromašne i odbija raskoš, iznad svega ljubi katoličku crkvu i njezine tradicionalne vrijednostii. Mijenjajući Vatikan, on te vrijednosti nastoji sačuvati. Dižući galamu protiv postojećeg skandaloznog stanja stvari, papa Bergoglio čini crkvu omiljenijom.
Obama se brine kako da najmoćniju zemlju svijeta učini što popularnijom. Nobelovu nagradu za mir dobio je zbog boje vlastite kože prije no zbog vlastite politike.
Prodavači šerpi, rajngli i kuhinjskog posuđa dižu galamu, pretjeruju i lažu i tako prodaju svoje lonce.
“Ne dajte da vas zavedu!” napisao je Bertolt Brecht.
Izvor: advance