Zašto se Zapad danas ponaša tako, kako se ponaša, a ponaša se hladnoratovski? Da li zato, što je podlegao gluposti arogancije? Jer, vjerovati da se može sve, bilo kada i bilo gdje, da se toj samovolji nema tko oduprijeti, rugati se Rusiji, proglašavajući je tek regionalnom silom koja može terorizirati samo male susjede, što vjerojatno mobilizira i posljednjeg Rusa na strani Putina, govoriti o međunarodnoj izolaciji Rusije u svijetu s više od 180 suverenih država, dok je na strani sankcija njih tridesetak, sve to može biti samo i jedino odraz gluposti što proizlazi iz arogancije. No, možda je posrijedi i arogancija gluposti.
Putin je realan političar. On ne sanja o vraćanju Sovjetskog Saveza, ali sasvim sigurno sanja o Rusiji kao o velikoj sili koja će, na neki način poput SSSR-a nekada, imati što reći na međunarodnoj sceni. I čija će se riječ slušati i respektirati. Putin zna da se vrijeme bipolarnog svijeta neće vratiti. Ali, on zna i to da je sve više zemalja širom svijeta nezadovoljno, pa i uplašeno današnjim unipolarnim svijetom i držanjem jedine aktualne super-sile. On je svjestan toga da se svijet nezaustavljivo kreće prema multipolarizmu i . . . on želi da u tom multipolarnom svijetu sutrašnjice Rusija bude jedan od potpornih stupova. To nije nerealna želja, a nije ni neostvariva. No, upravo to i jest ono, zbog čega određeni krugovi na Zapadu na Putina gledaju sa sve većom sumnjičavošću. On, naime, prijeti da će im uzeti (ne preoteti) monopol odlučivanja o tome što i kako valja raditi u svijetu, a osobito u kriznim područjima svijeta . . . U godinama što dolaze ni jedna zemlja, ni velika, ni mala, ne bi trebala biti do te mjere kratkovidna, da – ako pogleda prema Istoku – ne vidi diva koji se polako, ali sigurno vraća.
Ako bi netko pomislio, kako je prethodni odlomak sažetak analize svega što posljednjih mjeseci pratimo u kontekstu nasilnih demonstracija u Ukrajini, promjene vlade u toj zemlji, referenduma (doduše nepriznatog) o pripojenju poluotoka Krima Rusiji i reagiranja Zapada na to, uključujući i vidno pogoršavanje američko-ruskih odnosa, grdno bi se prevario. Ne, autor je tih procjena pisac ovih redaka, a objavio ih je – udahnite duboko – prije punog jednog desetljeća u dnevniku Slobodna Dalmacija. Ono što je tada bilo jasno jednom vanjsko-političkom novinaru s iskustvom od gotovo trideset godina u novinarstvu i nepune tri godine na položaju savjetnika za vanjsku politiku predsjednika Republike Hrvatske, što je – također već tada – naprosto moralo biti jasno svakome tko je htio gledati i vidjeti, to očito ni danas još nije jasno upravo onima kojima bi trebalo biti; prije svih drugih. Zašto? Pa zato, što je prevladalo ono što se malo grubo, ali ne i manje točno može nazvati glupošću arogancije, ili – u samo prividno blažem obliku – arogancijom gluposti.
Kraj hladnoga rata, globalni slom sustava što je bio poznat pod imenom socijalistički (s izuzetkom, mada također primijenjenim i promijenjenim, Kine, Kube, Sjeverne Koreje i Vijetnama), centri moći na Zapadu shvatili su kao definitivnu pobjedu nad svime što je za njih simbolizirao Istok. I krenuli su u operaciju preuzimanja kontrole nad Istokom. Nesputani izvoz potrošačkog društva i uvođenje tzv. Hyde park demokracije (dakle, nekažnjeno se javno može govoriti protiv vlasti) u svim tranzicijskim zemljama prikrili su u prvome trenutku sve ono što je zajedno s time išlo “u paketu”: drastično smanjivanje socijalnih prava, povećavanje broja nezaposlenih, nesigurnost radnoga mjesta, osiromašivanje sve većega broja ljudi, obrazovanje i zdravstvena zaštita izravno ovisni o financijskim mogućnostima bolesnika, odnosno onoga koji se školuje. Kada su ljudi shvatili, bilo je već kasno. A mnogi nisu ni do danas shvatili i uporno se “tješe” time da sada žive u slobodi, odbijajući shvatiti kako se ona često svodi na to da gladan čovjek bez posla i bez krova nad glavom ima pravo reći da njegova vlada ništa ne valja. I – izaći na višestranačke izbore.
U isto je vrijeme pobjednički Zapad koji je sebe uporno takvim vidio i doživljavao, počeo nemilosrdno krojiti svijet po svojoj mjeri, instalirajući vazalne režime i preuzimajući nadzor nad ključnim energentima. Ono što su u vrijeme dok su postojala ipak koliko-toliko čvrsta pravila ponašanja u međudržavnim odnosima bili tek incidenti, ili povremene krize, pretvorilo se u obrazac ponašanja. Tranzicijske zemlje redom se najprije primalo u NATO, relikt hladnoga rata koji, usprkos raspuštanja istočnoga pandana, Varšavskog ugovora, nije nestao s njegovim završetkom, nego je uporno tražio svoje mjesto i ulogu u promijenjenim uvjetima. Tek potom, a poslije pregovora koji to nisu bili, novim bi se “drugovima po oružju” – kao nagrada – otvarala vrata Evropske unije. Uniju se time slabilo i razjedinjavalo (nismo valjda zaboravili američkog potpredsjednika Dicka Cheneya i njegovu krilaticu o “staroj i novoj Evropi”). Izravna posljedica toga jest nemogućnost Unije da formulira zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (osim kada – kao trenutno – poslušno slijedi politiku, zapravo: diktat Washingtona), ali i ekonomsko slabljenje Unije koja teško odolijeva udarima gospodarsko-financijske krize uvezene iz Sjedinjenih Država i sve se teže može othrvati socijalnim nemirima što su izravni odgovor na bespogovornu poslušnost u gašenju krize dolijevanjem ulja na vatru, naime strogom štednjom koja neminovno rezultira smanjivanjem potrošnje i proizvodnje i sve većim brojem nezaposlenih.
No, to kao da one koji “vuku konce” uopće ne brine. Banke i dalje dobro posluju, građani su, doduše, sve siromašniji, a perspektiva im je sve bezizglednija, mediji (navodno slobodni) sustavno zaglupljuju gledatelje, čitatelje i slušatelje, rušeći u informativom sektoru sve norme profesionalne etike (uz vrlo rijetke iznimke), a internet nas bombardira gomilom podataka i “podataka”, stvarajući privid informiranosti, a prikrivajući stvarnu neinformiranost, pa i otvorene manipulacije (čega ljudi u pravilu nisu svjesni). Na planu međunarodnih odnosa inaugurirana je kategorija humanitarnih intervencija, oružje se poteže s blagoslovom Ujedinjenih naroda, a kada ga nema – i bez njega. Svjetska se organizacija gura na marginu. U ime demokracije i ljudskih prava, često s onima koji su danas saveznici, a sutra postaju protivnici, ruši se “nepodobne režime”, razara se, ubija i uvodi anarhija (Libija, Egipat, Sirija, Irak, Afganistan), dok se “prijateljskim režimima” mirno dopušta sve to zbog čega se bespogovorno skida one koji samoproglašenim gospodarima svijeta nisu po volji. U tome kontekstu može se, ali i mora promatrati i procjenjivati i sve što se događa u Ukrajini i oko nje.
I tu dolazimo do ključnoga pitanja: zašto se Zapad danas ponaša tako, kako se ponaša, a ponaša se hladnoratovski? Da li zato, što je podlegao gluposti arogancije? Jer, vjerovati da se može sve, bilo kada i bilo gdje, da se toj samovolji nema tko oduprijeti, rugati se Rusiji, proglašavajući je tek regionalnom silom koja može terorizirati samo male susjede, što vjerojatno mobilizira i posljednjeg Rusa na strani Putina, govoriti o međunarodnoj izolaciji Rusije u svijetu s više od 180 suverenih država, dok je na strani sankcija njih tridesetak, sve to može biti samo i jedino odraz gluposti što proizlazi iz arogancije. No, možda je posrijedi i arogancija gluposti. Ako je tako, moramo se upitati imaju li zapadni politički krugovi i oni što stoje iza njih na raspolaganju znanstvene institute, eksperte, psihologe, geopolitičare i geostratege, imaju li ikoga tko bi bio u stanju s jedne strane razumjeti Rusiju, Putina i njihov kut gledanja, a s druge – jasno procijeniti situaciju i posljedice poteza koje povlači Amerika, vukući za sobom i Evropu? Imaju li nekoga tko bi mogao logično razmišljati i zaključivati? Odgovor je i da, i ne. Naravno da imaju cijeli taj “servis”, no on je očito do te mjere ideološki obojen, zarobljenik (i danas još, ili danas ponovo) hladnoratovskog načina razmišljanja, a time i onemogućen da stvari sagleda takvima, kakve objektivno jesu, da se ponaša s arogancijom svojstvenom samo glupanima. Opasno je i jedno, i drugo, i glupost arogancije, i arogancija gluposti. I opasno je vrijeme u kojemu živimo. Ima, međutim, i mudrih i iskusnih ljudi na Zapadu koji ne pristaju na propagandom nametano “jedinstveno stanovište”. Od brojnih primjera navodimo samo dva, i to iz iste zemlje, ali itekako važne. Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt otvoreno je nazvao sankcije Rusiji glupošću, rekao da bi njihovo dalje zaoštravanje nužno pogodilo i Zapad, dodajući kako savršeno može razumjeti ponašanje Putina. A doajen njemačkog novinarstva Peter Scholl-Latour jasno je osudio primjenu dvostrukih mjerila i licemjerje kojim se odlikuje politika Washingtona. No, u košmaru arogancije i gluposti, čuje li ih itko, želi li ih čuti? A ako netko jednoga dana i shvati što su govorili, neće li biti prekasno?
Dakle: glupost arogancije ili arogancija gluposti, pitanje je sada. Odgovora nema. Barem ne od onih koji bi ga trebali dati. A vrijeme istječe.
Izvor: tacno