Ubojstvo željeznice u režiji Hajdaša Dončića

Mogu zamisliti nekog Marka iz, recimo, Moravica kako se iz čistog gušta ukrcava na vlak za Rijeku, ne bi li se malo provozao. Iz čistog se gušta vozeći na recimo Uskršnji ponedjeljak tek toliko da zadovolji svoju ljubav. Kao da je željeznica primarno ljubav, a ne potreba…”Ne spomeni se uzalud Austo-Ugarske monarhije”, trebala bi pak glasiti prva i osnovna zapovijed za hrvatske političare. Spominjući se rentabilnosti pruga u vrijeme ove države oni, zabavljeni kovanjem imbecilnih dosjetki, zaboravljaju kako je rentabilnost pruga u Austro-Ugarskoj monarhiji proizlazila iz njihove spremnosti za investicije u nove dionice. Nisu to radili zbog matoševskih novela koje imaju scenu u kakvom kupeu, nego zbog kapilarnog povezivanja industrije teretnim prometom te jeftinoga putničkog prijevoza.Svuda u svijetu, bruje o tomu već nekoliko desetljeća, željeznica proizvodi gubitke, pogotovo putnički promet, a teretni promet, ako je kvalitetan, mora nadomjestiti te gubnitke putničkom sektoru. Tako je to na svim meridijanima, bile pojedine dionice željeznice u koncesiji ili ne bile.

Kad smo već počinili grijeh koji vapije u političko nebo i zazvali Austo-Ugarsku, mogli bismo povući neke paralele. Naime, genijalni hrvatski politički upravljači i od njih postavljeni željeznički veleumovi nikako da shvate kako je kapilarna povezanost te države bila među tada najmodernijima na svijetu. Danas, na svim prugama u ovoj zemlji, mahom napravljenima u vrijeme te zajednice država, zbroj moguće postignutih brzina jedva da premašuje moguću brzinu na dionici od austrijske granice do Beča.

Zajednica država u koju smo nedavno ušli također se trudi što bolje povezati nacionalne željeznice kao dio ostvarenja veće mobilnosti stanovništva. U tom cilju fondovi investiraju velik novac u modernizaciju pruga. Za razvoj industrije, što nam je najčešća mantra i mobilnosti građanstva, što nam je europsko naslijeđe, željeznica je uz brodski promet najjeftinije prijevozno sredstvo i zato pametne vlade pokušavaju imati utjecaja na željeznički promet, mahom kroz subvencije ili osiguranje sredstava iz europskih fondova.

S druge strane, Milanovićeva vlada u maniri kakvog seoskog nadriekonomista zbog duga u vrijednosti dva buta ubija cijelu kravu, ne bi li namirila pola toga duga. Naime, umjesto da nađe kakvog ozbiljnog strateškog partnera i modernizira pruge kako bi u budućnosti donosile više profita, potom raspiše tender za koncesiju željezničkih usluga naši genijalni vlastodršci su počeli ukidati pojedine dionice. Možda se tada na natječaje ne bi javljali kojekakvi kriminalci iz tzv. novih zemalja Unije?

Sada kad sam stvari nazvao pravim imenom, osvrnimo se na to kako nam je vlada to prikazala. HŽ Putnički prijevoz je u dugovima, zato će HŽ Infrastruktura raspisati natječaj za koncesije prometovanja po našim državnim prugama. Prodali bi oni i njih, samo da za to imaju dvotrećinsku većinu u Saboru. Prije toga će suspendirati (čitaj ukinuti) pojedine dionice, neke od njih samo vikendom i praznikom za putnički promet. Teretni će promet postojati.

Time će, suglasni su analitičari, umanjiti vrijednost hrvatskog željezničkog prometa i pogodovati onom skupljem, cestarskom. Kada tako isprazne od stanovništva (jer tko bi htio živjeti u mjestu koje je prometno izolirano?) pojedina mjesta i teritorije te kada ubiju kravu radi vrijednosti dva buta, više neće imati tereta na svojim leđima. Koraci koje poduzima ministar prometa i veza te pripadajući upravljaći u ovoj javnoj tvrtki, koraci su prema rješavanju tereta osiguranja prometovanja te koraci prema pretvaranju čitavih županijskih područja u pustinje.

Nakon reformi provedenih u tom smjeru ostat će im upravljati tek nekolicinom stanovnika naseljenih uz autocestu i zaposlenih na uslužnim djelatnostima na njoj. Pusta sela i mjesta uz nju moći će prikazivati kao zgodna etno-sela, a zemlju dati u dugoročnu koncesiju poljoprivrednim korporacijama. Idealan plan za bezbrižno eurobirokratiziranje.

Izvor: seebiz