Plinacro d.o.o., tvrtka u stopostotnom državnom vlasništvu, u posljednjem je desetljeću bilježila brojne nelogičnosti u svom radu, a o kojima se prilično malo pisalo. U serijalu tekstova koje vam Lupiga donosi, osvrnut ćemo se na dio tih Plinacroovih rabota, a kako bismo vam dočarali kako je, ah, lako razbacivati se novcem koji niste stekli radom vlastitih ruku dok nema nikoga da vas udari po prstima.
Pri tom vas nećemo suviše daviti već itekako poznatom aferom Fimi media u koju je Plinacro bio upleten do grla, ali ćemo na nju svakako podsjetiti. Kao što ćemo podsjetiti i na, kako se za sada pokazuje, najbesmisleniji Plinacroov projekt od svih – plinofikaciju Dalmacije, odnosno Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije, u koju je ulupano točno 278 milijuna kuna, a da je malo koji kubik plina u Dalmaciji prodan. Dalmatinski čovik, ta tri mjeseca koliko mu traje zima, grije se uglavnom na klimu ili na manje popularne „spirale“, a mudra strategija njegova možebitnog navlačenja na plin, svodi se na konstantno podizanje cijene tog energenta. U takvim uvjetima „skidanje“ Dalmatinca sa struje ravno je nemogućoj misiji, a dugoročna strategija za sada nam govori tek da smo te milijune bacili u vjetar.
Ništa bolje nije prošla ni plinofikacija Like ili Gorskog kotara gdje se ljudi griju na drva, a sličnosti s dalmatinskim slučajem pronalazimo i u Istri. Svakako, ambiciozni plan realizacije tako zahtjevnog infrastrukturnog projekta za sada se pokazuje kao teški fijasko (iako bismo vrlo rado da se stvari pokažu stubokom drugačijima) a onaj tko ga je smislio „bolovao“ je ili od prevelikog viška optimizma ili totalne izgubljenosti koja nas je i te kako skupo stajala.
Dugoročna strategija za sada nam govori da smo milijune bacili u vjetar (FOTO: Lupiga.Com)
Oni koji o ovoj temi znaju bolje od nas – energetski stručnjaci s kojima smo razgovarali – redom se slažu u jednom: Dalmaciji treba druga vrsta energije – solarna i energija vjetra. To bi se zvalo dugoročno isplativom investicijom.
O svemu navedenom, kako rekosmo, već se prosulo dovoljno riječi, zato vam donosimo neke druge priče iz Plinacroa, u nadi da će vam one dati još bolji uvid u način poslovanja te državne tvrtke. Priču počinjemo s Upravom Plinacroa kojom je presjedao Branko Radošević, u vrijeme prvog mandata premijera Ive Sanadera.
Ova nevjerojatna priča govori nam kako je prije gotovo desetljeća Plinacro platio oko šest milijuna kuna državnim službenicima da bi ubrzao proces izvlaštenja zemljišta koja se nalaze na trasi po kojoj je predviđena izgradnja plinovoda Lučko – Ivanja Reka, odnosno Pula – Karlovac. Plinacro, kojeg je zastupala članica Uprave Dragica Krpan, s državnim je službenicima u Ministarstvu pravosuđa, Gradu Zagrebu te Gradu Rijeci potpisivao ugovore o djelu u kojima ih je obvezao da za novčanu naknadu moraju izvan radnog vremena (od 16 do 20 sati, kako je svima određeno) raditi na predmetu izvlaštenja s ciljem ubrzavanja čitavog procesa. Neki su službenici za prekovremeni rad plaćani po spisu, neki po satnici, a neki i po spisu i po satnici.
Naredba za ove postupke stigla je od HDZ-ove Vlade na čelu s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, koja je na sjednici održanoj 26. listopada 2005. godine donijela zaključke kojima je utvrdila obveze i rokove izgradnje plinovoda Lučko – Ivanja Reka, odnosno Pula – Karlovac. Na istoj toj sjednici, kako piše u prvom članku svih ugovora o djelu koje imamo u posjedu, Vlada je zadužila sve investitore, nadležna ministarstva i lokalnu samoupravu za što promptniju realizaciju navedenih zaključaka.
Zbog ubrzanja procesa dobre je zarade bilo za mnoge (FOTO: novilist.hr)
Državni su se službenici odmah nakon naredbe Vlade bacili na posao, a za dodatni posao neki su od njih, kako rekosmo, bili dvostruko honorirani. Primjerice, viši upravni savjetnici u Upravi za građansko pravo u Ministarstvu pravosuđa dobivali su 200 kuna (svi iznosi u ovom članku su neto) po satu (!) za rješavanje spisa, ali su isto tako, kada bi neki spis bio gotov, dobivali novi bonus u iznosu od 200 kuna. Posebno honorirana za svaki riješeni spis bila je i načelnica Odjela za posebne imovinsko-pravne poslove u Upravi za građansko pravo u Ministarstvu pravosuđa. Iako je njezin posao bio tek nadgledati i koordinirati što njezini podređeni rade, načelnica je bila lijepo plaćena 100 kuna po svakom riješenom spisu. Loše nije prošla ni administratorica u Upravi za građansko pravo u Ministarstvu pravosuđa koja je samo za prijepis (!) prijedloga mišljenja i prijepis nacrta odluka dobivala 70 kuna po satu.
Dodatni posao dobro je došao i službenicima Grada Zagreba. Tako su samostalni upravni referenti, upravni savjetnici i načelnik Odjela za upravno-pravne poslove dobivali 160 kuna po satu, a istu tu svotu dobivao je i pomoćnik pročelnice zagrebačkoga Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, kao i šefica četvrtoga područnog odsjeka u istom tom uredu. Nije zaboravljena ni daktilografkinja: ona je za administrativne poslove bila honorirana sa 70 kuna po satu.
No, bez obzira na lijepe honorare, službenici Grada Zagreba, zbog obima posla, kako je navedeno u aneksu ugovora, nisu bili u stanju ispoštovati rokove navedene od 1. ožujka do 1. svibnja 2006. godine, pa je Plinacro s njima potpisao anekse ugovora u kojima ih je obvezao na nove rokove (od 1. rujna do 31. listopada 2006.). Naravno, kako je vidljivo iz ugovora, cijelo se ljeto nije radilo, iako je, podsjetimo, Plinacro ulupao nešto manje od šest milijuna kuna poreznih obveznika kako bi ubrzao cijeli proces.
Međutim, s druge strane ova je državna tvrtka sa službenicima Grada Rijeke potpisivala nešto drugačije ugovore nego s njihovim kolegama iz Grada Zagreba i Ministarstva pravosuđa. Oni su za svoj cjelokupni posao bili honorirani s 5.000 kuna te nisu plaćani po riješenom spisu ili satnici. Riječani su bili i prvi javni službenici s kojima je Plinacro potpisao ugovore o djelu. Datum s tih ugovora je 2. prosinac 2005. godine.
Ipak u ovoj priči nije problem u radu izvan radnog vremena i primanju naknade za to. Pa što je onda sporno i gdje su ti elementi nezakonitosti i moguće korupcije?
Vesna Škare Ožbolt svojedobno je bez razmišljanja ocijenila da je ovdje riječ o čistoj korupciji (FOTO: vesna.com)
Prema članku 33. Zakona o državnim službenicima, državni službenik može raditi izvan redovitoga radnog vremena pod uvjetom da nad tom djelatnošću državno tijelo u kojem je u službi ne obavlja nadzor, da takav rad nije zabranjen posebnim zakonom, da ne predstavlja sukob interesa ili prepreku za uredno obavljanje redovitih zadataka, niti da šteti ugledu državne službe.
Međutim, problem ovoga slučaja upravo je sukob interesa. Zašto? Jednostavno: Vlada naređuje državnoj tvrtki da preko državnih službenika ubrza postupak izvlaštenja zemljišta od građana. Kome će se građanin žaliti ako se ne slaže s načinom izvlaštenja? Pa naravno Državi. A kako će Država riješiti spor u kojem se građanin žali protiv Države? Naravno, u svoju korist zato jer je i sama Država (Ministarstvo pravosuđa, Plinacro, te državni službenici) sudionik spora.
Što tu građanin uopće može? Realno gledajući, ništa. Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt, koja je smijenjena u veljači 2006., svojedobno je bez razmišljanja ocijenila da je ovdje riječ o čistoj korupciji, a isto su nam o slučaju kazali i pravnici.
„Da je Plinacro kojim slučajem bio jedina stranka u postupku, recimo da je tražio da se proces izdavanja građevinskih ili lokacijskih dozvola s obzirom na nacionalnu važnost projekta ubrza, to bi donekle bilo shvatljivo, ali ovo je čisti sukob interesa“, kaže nam odvjetnik Mladen Dragičević.
Tko su akteri ove afere? Sanadera nećemo (pre)više spominjati, jer ima on i puno drugih briga osim Plinacroa. Ali zato hoćemo tadašnjeg predsjednika Uprave Plinacra Branka Radoševića, te članicu Uprave Dragicu Krpan. Osim njih tu su i nekadašnja ministrica graditeljstva i predsjednica Nadzornog odbora (NO) Plinacra Marina Matulović Dropulić, bivša ministrica pravosuđa Ana Lovrin te odgovorni službenici iz Grada Zagreba, te Grada Rijeke.
Autoru ovog teksta Marina Matulović Dropulić svojedobno je ustvrdila kako nije upoznata ni sa kakvim ugovorima o djelu pa ni ovima, jer o njima odlučuje Uprava društva, a ne NO. A sličan odgovor uputila je i ondašnja ministrica pravosuđa Ana Lovrin.
„Okolnosti oko zaključivanja ugovora se ne sjećam, ali o tome vjerojatno postoji dokumentacija u Ministarstvu pravosuđa ukoliko sam ja kao tadašnja ministrica davala na njih suglasnost. Iščitavajući ugovore koje ste mi poslali, ne nalazim elemente nikakve korupcije, već su oni u skladu s člankom 33. Zakona o državnim službenicima“, kazala nam je Lovrin.
Zagrebački Gradski ured za imovinsko-pravne poslove ustvrdio je, pak, da su svi postupci izvlaštenja na području Grada Zagreba provedeni zakonito. Jesu li, prosudite ćete sami!
Tko je Dragica Krpan?
Dragica Krpan cijeli svoj život provela je po raznoraznim državnim službama, pri čemu je afere nisu zaobilazile. Tako je vedrila i oblačila u imovinsko-pravnim poslovima u Gradu Zagrebu i svim njegovim bivšim općinama (Samobor, Sesvete, Velika Gorica, Dubrava). Oduvijek je bila bliska s Marinom Matulović Dropulić kako u Plinacrou, tako i u Gradu Zagrebu dok je bivša ministrica bila gradonačelnica. U građevinskim se kuloarima pričalo da se u to vrijeme bez njih dvije niti jedan gradski stan ili poslovni prostor nije mogao dodijeliti nikome (na čuvanje, korištenje ili vlasništvo) bez njihova znanja i potpisa.
Na koncu priče uzela je otpremninu i otišla u mirovinu (FOTO: os-velika-ludina.skole.hr)
Poznata je njezina afera i suđenje nakon što ju je poduzetnik Ivica Zovko javno optužio da je tražila 50.000 eura mita da mu omogući gradnju benzinske stanice i hotela u Sesvetama. Također, Krpan se spominjala i u kontekstu stjecanja vlasništva Sanadera nad suterenom u vili u Kozarčevoj, ali i obje garaže, nasuprot njegove vile u Kozarčevoj. Kao voditeljica Ureda za imovinsko-pravne poslove grada Zagreba Dragica Krpan je 13. lipnja 2005. godine donijela rješenje kojim odbija zahtjev bivših vlasnika za povratom suterenskog stana i parcele jer je, kako je obrazložila, stan izbrisan iz popisa Gradskog stambenog-komunalnog poduzeća.
Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić ju je 2005. godine „najurio“ iz gradske uprave jer joj nije oprostio što se svrstala uz privremenu gradonačelnicu Vlastu Pavić za vrijeme afere s njegovom vožnjom pod utjecajem alkohola. Poslije rada u Plinacru „uhljebila“ se kao direktorica Podzemnog skladišta plin, tvrtke kćeri Plinacra. Nakon što je Kukuriku koalicija došla na vlast, Krpan je smijenjena. Uzela je otpremninu i otišla u mirovinu.
Tko je Branko Radošević?
Branko Radošević u javnosti je najpoznatiji po svom četverogodišnjem mandatu na čelnoj poziciji u Plinacrou. Smijenjen je 2009. godine nakon sukoba s tadašnjim potpredsjednikom Vlade Damirom Polančecom. Radošević je u javnosti ponajviše ostao upamćen kao prvi od svih čelnika hrvatskih javnih poduzeća koji je sklopio poslovni ugovor s marketinškom agencijom Fimi media, ključnom polugom bivšeg premijera Ive Sanadera i blagajnika HDZ-a Mladena Barišića za izvlačenje novca iz državnih poduzeća.
Prvi od čelnika javnih poduzeća potpisao ugovor s Fimi medijom (FOTO: nacional.hr)
Plinacro je u tri godine Fimi Mediji isplatio više od šest milijuna kuna. Zanimljiva je još jedna poveznica Radoševića s akterima Fimi medije. Naime, HDZ-ova blagajnica Branka Pavošević i njen suprug Zlatko (koji je početkom stoljeća također bio zaposlenik Plinacroa, ali ga je od tamo najurila Račanova Vlada) zaradili su preprodajom zemljišta u Ivanić Gradu više od milijun i pol kuna. Ovu aferu otkrio je tadašnji novinar Novog lista Sergej Abramov. Zemljište su kupili po jeftinoj cijeni, koja je, kako ispada, u roku od godinu dana višestruko narasla, te je prodali upravo Plinacru dok je njim predsjedao Radošević. Cijena je bila 147 kuna po kvadratu. Zanimljivo, Plinacro tri godine poslije na istom mjestu od Ivanić Grada kupuje zemlju po svega 21 kunu za kvadrat.
Danas je na tom kupljenom zemljištu izgrađen objekt koji je sjedište regije transporta plina Središnja Hrvatska, Služba održavanja i skladišta, te redundantni dispečerski centar, rekli su nam u Plinacru.
Kada je odlazio iz te državne tvrtke, Radošević je, prema tadašnjem pisanju medija, dobio odštetu veću od milijun kuna. Danas je zaposlen u tvrtki Crodux, u vlasništvu generala Ivana Čermaka.
Ovaj tekst prvi je u nizu tekstova iz serije “Slučaj Plinacro”, koji se bavi istraživanjem često nelogičnih poslovanja ove državne tvrtke o kojima se u hrvatskim medijima nedovoljno pisalo. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.
Izvor: lupiga