Tek sa željeznicom kultura i pismenost stigli su u našu provinciju. Na malim kolodvorima po unutrašnjosti, koji su jednako izgledali u svim dijelovima monarhije, od Gruža i Zelenike do Galicije i Litve, naš svijet je urbaniziran, provedena je njegova evangelizacija, stigle su novine, fotografske kamere i prvi glasoviri, ljudi su se odmicali od ognjišta i prilazili prozorima iza kojih se u daljine prostirala pruga. Sa željeznicom su došla stakla na te prozore, došle su Amerika i Njemačka, svijest o drugim jezicima i kulturama, došla je limena glazba i dobrovoljno vatrogasno društvo, i došla je prva naša društvena elita, došli su željezničari.
Šibenik je sa Bečom, Gdanjskom i Moskvom povezan zahvaljujući komadiću od dvadeset i dva kilometra neelektrificirane pruge normalnoga kolosijeka, koji vode od željezničke stanice Perković do grada. Ta pruga otvorena je 4. listopada 1877. U prvo vrijeme služila je za prijevoz rude iz drniških ugljenokopa, ali ubrzo je, kao i svaka pruga na teritoriju monarhije, postala važna socijalna poveznica, oko koje su se oblikovale ljudske sudbine. U živoj povijesti Šibenika i šibenskih porodica, ništa nije tako presudno važno, u identitetskome i tradicijskom smislu, kao Katedrala i pruga prema Perkoviću. Danas, Katedrala nema onu praktičnu funkciju koju je imala stoljećima ranije, čak ni za vjernike. Postoje manje i jeftinije crkve. Ali svejedno, nitko nije lud da sruši Katedralu i na njezinome mjestu podigne regrutni centar za odlazak u rat u Mali, trgovinu mobitelima ili javnu kuhinju. Ukidanje putničkih vlakova na pruzi Perković-Šibenik, tojest ukidanje pruge same, na koju su ideju došli idioti u Upravi Hrvatskih željeznica i nadidioti u nadležnome ministarstvu, u biti je isto što i prenamjena Katedrale u dućan mobitelima. Uz tu razliku što ukidanje pruge nije samo simbolički, identitetski, antikulturni čin, nego je, dugoročno gledajući, i praktično štetno. To vidimo po primjeru Dubrovnika, koji je odsječen od svijeta i od Hrvatske u ljeto 1974, kada je ukinuta željeznička pruga prema Čapljini i Mostaru.
Dvije godine nakon otvaranja pruge, 8. srpnja 1879. Ante Perković Tomin iz Slivna traži dozvolu da “nella sua baracca u Perkoviću može prodavati vino na malo i kruh”. Uz molbu prilaže i “svjedodžbu o ćudorednosti”, kojom fra Jere Balić i Jakov Erceg svjedoče da je Ante na dobru glasi i poštenju. “Pokazao se vrlo pošten u prodaji, ne primajuć lupeštinu, niti u mlađeg kupujući bez znanja starješine.” I dalje: “Uviđa se kako je ova prodaja potrebna, koliko radi putnika manjeg stepena, toliko i radi mišćanja koji rabotaju na željeznici.”
Osamdeset osam godina kasnije, na stanici se dogodio mali incident. Jedan putnik, Rus, nije izlazio iz vagona koji ga je dovezao od Moskve do Perkovića, nego je samo ponavljao: Arsen, Arsen… Kondukter je, naravno, znao na kojeg Arsena čudni Rus misli, pa ga je pretovario u vagon za Šibenik. Rus, ustvari, i nije bio Rus, nego Gruzin, a na šibenskome kolodvoru dočekao ga je Arsen Dedić. Bog zna znači li što djelatnim hrvatskim idiotima i nadidiotima ime Bulata Okudžave. I razumiju li o čemu govore Arsenovi stihovi: “Provela je noć na putu/ kojim kreću od davnina/ naši snovi prema svijetu/ s Perkovića preko Knina…”
Projekt uništenja mreža željeznica, sagrađenih, uglavnom, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, započet je još prije zadnjih ratova, ali je nakon 1991. dobio na zamahu. Pruge su, u manjoj mjeri, stradavale u ratnim razaranjima, više su uništavane političkim odlukama, lažnom suverenističkom histerijom balkanskih nacionalista i kriminalnom tranzicijom. Željeznički transport svih vrsta robe daleko je najjeftiniji, ali od njega novi kapitalisti nisu mogli imati nikakve koristi, jer je željeznica u državnim rukama, i nemoguće ju je privatizirati, jer nema više tog dobrotvora, tog Franje Josipa Prvog, koji bi pruge doveo u ono stanje u kojem bi mogle funkcionirati kao što su funkcionirale 1877. i stotinjak sljedećih godina. Da nije tako, valjda bi i hrvatskome premijeru na um pala “monetizacija” željezničke mreže u Hrvatskoj, čime bi se podigao društveni i civilizacijski standard u Hrvatskoj, a transport robe i ljudi sasvim bi se izmaknuo lopovima, špekulantima i inim tranzicijskim špediterima.
I još jedan razlog, sumorniji od ostalih, doveo je do idiotizacije i uništenja Hrvatskih željeznica: uništeni su željezničari, pogaženo je njihovo dostojanstvo, iz proleterske elite pretvoreni su u sirotinju. Ali ni svi hajdaši ni svi dončići neće promijeniti činjenicu da su željezničari u našu provinciju donijeli kulturu i pismenost.
Izvor: Jergovic
