Marijana Bijelić, tajnica udruge “Protagora”: “Većina ‘dokaza’ svetačkih čuda zapanjuje svojom anakronošću i bizarnošću, a nije na odmet ni napomenuti da je ta procedura vrlo skupa jer košta do milijun dolara po svecu i da takvo razbacivanje baš nema nikakve veze s papa Franjinim proklamiranim zahtjevom za skromnom i siromašnom Crkvom.
Marijana Bijelić, tajnica udruge “Protagora”, u razgovoru za H-Alter komentira kanonizaciju bivših papa i slizanost hrvatskih političkih elita s Katoličkom crkvom: “Država s jedne strane omogućava smještaj nezbrinute djece u katolička sirotišta, koja dobrim dijelom sama financira i što se prikazuje kao crkveni humanitarizam, čime se Crkvi omogućuje pokatoličavanje djece čiji je skrbnik RH koja bi prema Ustavu trebala biti religijski neutralna i nikako ne bi smjela svojim štićenicima nametati određenu religiju.”
Za mandata pape Ivana Pavla II. i Franje Tuđmana, Hrvatska i Vatikan potpisali su tzv. Vatikanske ugovore kojima se Hrvatska samo obavezuje, a Vatikan samo uživa prava bez ikakvih obaveza. Mislite li da su ključ nominalno odličnih hrvatsko-vatikanskih odnosa dobrim dijelom upravo hrvatske milijarde?
Mislim da su odnosi odlični samo za Vatikan, za politički vrh koji ne želi talasati i za neupućene. Za obične hrvatske građane, koji sve to plaćaju i čija se prava temeljem Vatikanskih ugovora svakodnevno krše, stvari nisu nimalo idilične.
Riječ je o tipičnom sporazumu elita preko leđa običnih građana kojima se onda servira neka priča o “odličnim odnosima” ili o “velikoj ljubavi” Svete Stolice prema Hrvatskoj.
Zapravo riječ je o ljubavi prema novcu i privilegijama, a ne prema hrvatskom narodu. Da Sveta Stolica poštuje hrvatski suverenitet i prava hrvatskih građana, ne bi niti poželjela ovakve ugovore, a kamo li ih potpisala iza zatvorenih vrata bez znanja građana u čije ime su navodno potpisani.
Kako komentirate lokalne reakcije na dodjeljivanje titule sveca Ivanu Pavlu II., posebno u odnosu na znatne kritike u svijetu?
Doista, treba promotriti kako je taj događaj popraćen u svjetskim medijima, a kako u hrvatskim, uključujući i javne za koje je odgovorna država i koji bi trebali imati obavezu objektivnog informiranja.
Povodom kanonizacije mnogi inozemni mediji nisu poput naših glasno šutjeli o mračnim momentima iz karijere Ivana Pavla II. Kod nas na primjer nitko nije našao shodnim jednoglasno oduševljenje poremetiti upućivanjem na nezgodne momente, poput dokazane činjenice da je Ivan Pavao II kardinalu Bernandu Francisu Lawu, bivšem bostonskom nadbiskupu, osigurao zaštitu od kaznenog progona zbog zataškavanja masovnih pedofilskih zločina omogućivši mu pravovremeni premještaj u Vatikan.
Ivan Pavao II je također uporno aktivno branio i meksičkog svećenika Marciala Maciela Degollada, odgovornog za brojne seksualne zločine, a zanimljivo je da je Maciel ujedno bio uspješan u priskrbljivanju izdašnih materijalnih sredstava za Katoličku crkvu.
Prema UN-ovom izvještaju Katolička crkva je zataškavala višestruke slučajeve Marcielovog spolnog zlostavljanja polaznika Crkvenih seminara, od kojih su najmlađi imali dvanaest godina. Ovo su samo primjeri zlostavljača koje je Ivan Pavao II. sam aktivno zaštitio, dok je broj pedofilskih skandala pod njegovim pontifikatom puno veći.
Predstavnici žrtava svećeničkog seksualnog zlostavljanja su također zadnji vikend tijekom kakonizacije doputovali u Rim, ali s nešto drugačijim razlozima od onih koji su oduševljeno pratili proglašavanje dvaju papa svetima. Naime žrtve zločina su organizirale prosvjed protiv kanonizacije, međutim, u našim medijima nismo mogli naći ni riječi o tome.
Naši mediji su prešutjeli radne logore poznate kao praonice Marije Magdalene u kojima su do 1996. u Irskoj brojne žene bile zatočene, prisiljene na težak rad, ponižavane i mučene, o čemu je javno progovorila i poznata pjevačica Sinead O’Connor koja je 1992. izazvala skandal javnim cijepanjem fotografije Ivana Pavla II u znak protesta protiv ovog sustavnog zlostavljanja žena. Nemoguće je da tadašnji papa o tome nije bio obaviješten, ali se eto propustio pozabaviti i tim problemom.
Zbog svog odnosa prema zločinima u krilu Crkve u nekim stranim medijima Ivan Pavao II je nazvan svecem “okretanja glave” (engl. turn a blid eye), ali kod nas bi valjda spominjanje takvog nečeg u startu bilo proglašeno “vrijeđanjem vjerskih osjećaja” ili “kršćanofobijom”.
Znatne kritike doživjela su i od Vatikana proglašena čuda koja se papama pripisuju?
Mnogi svjetski mediji nisu zaobišli potrebu kritiziranja “dokazivanja” navodnih čuda novopečenih svetaca koje je daleko od bilo kakvog modernijeg i razumnijeg shvaćanja vjere i duhovnosti – većina “dokaza” svetačkih čuda u današnje vrijeme zapanjuje svojom anakronošću i bizarnošću, a nije na odmet ni napomenuti da je ta procedura vrlo skupa jer košta do milijun dolara po svecu i da takvo razbacivanje baš nema nikakve veze sa papa Franjinim proklamiranim zahtjevom za skromnom i siromašnom Crkvom koju ja baš nigdje ne vidim.
Naime, Crkva je itekako ekonomska velesila, multinacionalna korporacija sa specijalnim poreznim i zakonskim privilegijama, dok nikakvih realnih poteza prema siromaštvu i odricanju od bogatstva nema, a naši mediji svako malo vrve pokaznim primjerima Franjine “skromnosti” na pokaz svijetu, dok dionice Crkvenog biznisa rastu upravo zahvaljujući takvoj reklami. Kanonizacija dvaju papa je zapravo poslužila jačanju popularnosti Crkve i zaboravljanju skandala i zločina počinjenih od strane katoličkog klera i tu propagandnu ulogu su hrvatski mediji odradili izvrsno, dok je obaveza objektivnog informiranja javnosti sasvim ignorirana.
Vatikanskim ugovorima propisano je, između ostaloga i da vojni ordinarij ima plaću kao i general bojnik Hrvatske vojske. Možete li izdvojiti još neke od sličnih i manje poznatih detalja kojima Crkva protifira na račun poreznih obveznika?
Vojni ordinarijat je jako skup, a nije riječ samo o plaći ordinarija koja predstavlja tek manji dio novca namijenjen Vojnom ordinarijatu. Financiranje Ordinarijata je sporno iz više razloga. Vojni vikarijat na svijetu ima samo 17 država i redom je riječ o respektabilnim vojnim silama. Po kojem kriteriju RH spada u to društvo, to valjda samo Bog zna.
Osim redovitog iznosa zajamčenog Ugovorom Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima, RH financira i čitav paraleni odgojno-obrazovni sustav pod kontrolom Katoličke crkve: katoličke vrtiće, škole, ali i Katolički bogoslovni fakultet i cjelokupnu izobrazbu svećenika, pri čemu je zanimljivo da za je zaposlenje ili upis na KBF potrebno priložiti katoličku krštenicu. Dakle, KBF se mimo Ugovora financira kao javna institucija, ali očito ne služi u javne svrhe, već u svrhe koje određuje Katolička crkva.
Osim toga država financira vjeronauk u javnim školama, a samo za plaće vjeroučitelja godišnje se izdvoji više od 300 milijuna kuna, o drugim stavkama kojima se država npr. obavezala financirati i izradu vjeronaučkih udžbenika, školovanje vjeroučitelja itd, da i ne govorimo.
Republika Hrvatska se Ugovorima obavezala osigurati i terene za izgradnju novih crkava, a uz sve to Crkva se financira i brojnim donacijama iz lokanih proračuna, dok se katoličke udruge dodatno financiraju. Samo usporedbe radi napomenut ću da brojne katoličke udruge redovito dobivaju sredstva iz proračuna, dok niti jedna sekularistička udruga do sada iz proračuna nije dobila niti lipe.
Uz sve to Katolička crkva na svoju itekako profitabilnu djelatnost trgovanja vjerom – katolici znaju kako izgledaju cjenici pojedinih župa – ne plaća porez.
Zanimljivo je gledati kako vladajući na sve načine smišljaju kako putem novih poreza namaknuti što više novaca od osiromašenih građana, dok nikom ne pada napamet uzeti nešto i od prebogate Crkve.
Što se tiče crkvenog “humanitarizma”, kojim se pokušavaju pravdati crkvene privilegije, i on se dobrim dijelom financira iz poreza, kao i od priloga kako katolika, tako i ostalih, a prepuštanje nekih temeljnih državnih djelatnosti poput socijale ili briga za nezbrinutu djecu Katoličkoj crkvi, poseban je problem.
Država s jedne strane omogućava smještaj nezbrinute djece u katolička sirotišta, koja dobrim dijelom sama financira i što se prikazuje kao crkveni humanitarizam, čime se Crkvi omogućuje pokatoličavanje djece čiji je skrbnik RH koja bi prema Ustavu trebala biti religijski neutralna i nikako ne bi smjela svojim štićenicima nametati određenu religiju. Najranjiviji slojevi društva se prepuštaju Crkvi koja sve svoje institucije prema vlastitom nauku koristi za širenje svoje ideologije, odnosno za prozelitizam.
Poseban je problem to što u crkvenim institucijama vrijedi kanonsko pravo, a ne zakoni RH, što njihove zaposlenike i štićenike stavlja pod vlast Crkve. Crkva tako svoje zaposlenike i štićenike može ucjenjivati u smislu kontrole njihovog javnog angažmana, sudjelovanja u političkim akcijama koje podupire i sl.
Mislite li da su npr. zaposlenici Caritasa ili katoličkih škola i vrtića, vjeroučitelj i drugi mogli odbiti potpisati referendumsku peticiju U ime obitelji. Financijska moć Crkve se u slaboj i nesređenoj državi poput naše vrlo lako pretvara u političku moć.
Može li se išta očekivati od aktualne vlade koja je zapravo dužna braniti interese Republike i njenih građana, a u ovome slučaju to ne čini iz vrlo pragmatičnih razloga?
Glavni je problem u neinformiranosti hrvatskih građana. Ozbiljnu analizu crkvenih privilegija i samih Vatikanskih ugovora nećete naći u vodećim medijima, dok ćete ideološkog zamućivanja vode, plitke kič-apologetike i sirove Crkvene propagande naći koliko želite.
Problem je u tome što hrvatski građani nisu ni izbliza svjesni koliko skupo plaćaju crkvene privilegije, i ne govorim samo o novcu, govorim i o elementarnoj nejednakosti pred zakonom koju npr. dokazuje i nadbiskup Barišić koji se jednostavno odbija pojaviti pred hrvatskim sudom nakon uručenog sudskog poziva ili npr. nadbiskup Želimir Puljić koji je javno priznao da je znao za pedofilske zločine svećenika Nedjeljka Ivanova, ali ga nije prijavio hrvatskom pravosuđu nego papi.
Poseban problem je izuzimanje iz Zakona o sprečavanju diskriminacije na temelju vjerskog uvjerenja – ispada da vam vjersko uvjerenje daje pravo da diskriminirate, da je diskriminacija loša stvar samo kad nije motivirana vjerskim uvjerenjem, dok kler kod samog spomena na dokidanje nekih privilegije kuka o tome kako je Crkva diskriminirana, smišljaju i apsurdne sintagme poput “diskriminacija vjeronauka” tj. kao da se načelo suzbijanja diskriminacije odnosi na školske predmete, a ne na ljudske osobe. Spornih mjesta, zbog kojih svi nismo jednaki pred zakonom, ima jako puno, a dok ne postoji informiranost građana, ne postoji ni politička volja da se nešto napravi na tom planu.
Izvor: h-alter