U svom posljednjem okršaju protiv Staljinovog projekta centraliziranog Sovjetskog Saveza, Lenjin je ponovo zastupao bezuvjetno pravo malih naroda na secesiju (tada je na stolu bilo pitanje Gruzije), inzistirajući na punom suverenitetu nacionalnih entiteta koji su činili sovjetsku državu; ne čudi onda što je u pismu Politbirou 27. rujna 1922. Staljin optužio Lenjina za „nacionalni liberalizam”. Pravac kojim je Staljin već odmakao bio je jasan iz njegovog prIJedloga da vlada sovjetske Rusije bude istovremeno vlada drugih pet republika (Ukrajine, Bjelorusije, Azerbejdžana, Armenije i Gruzije):
„Ako ovu odluku potvrdi Centralni komitet Komunističke partije, ona neće biti objavljena već dostavljena centralnim komitetima republika koji će je prenijeti sovjetskim organima, centralnim izvršnim vijećima ili kongresima sovjeta određenih republika prije sazivanja sveruskog kongresa Sovjeta na kojem će biti obznanjena kao želja tih republika.“
Tako je zbrisana interakcija najviše vlasti, centralnog komiteta, i njene baze: vlast je sada jednostavno nametala svoju volju. Štoviše, centralni komitet je odlučio i što će baza željeti. U najupadljivijem slučaju, 1939. tri baltičke države zatražile su da se priključe Sovjetskom Savezu koji im je uslišio želju. Staljin se vraćao predrevolucionarnoj carističkoj politici: ruska kolonizacija Sibira u 17. i muslimanske Azije u 19. vijeku nije se više osuđivala kao imperijalna ekspanzija, već je slavljena kao usmjeravanje tradicionalističkih društava na put progresa i modernizacije.
Putinova vanjska politika jasan je nastavak carističko-staljinističke linije. Poslije ruske revolucije, kaže Putin, boljševici su nanijeli ozbiljnu štetu ruskim interesima: „Boljševici, iz raznih razloga – neka im bog sudi – predali su velike dijelove povijesnog juga Rusije republici Ukrajini. Nisu uzeli u obzir etnički sastav stanovništva, i danas tog područja čine jugoistok Ukrajine.”
Ne čudi što Staljinovi portreti danas ponovo ukrašavaju vojne parade i javne proslave, dok je Lenjin izbrisan iz sjećanja. U opsežnoj anketi koju je 2008. provela televizijska stanica Rossiya, Staljin je proglašen trećim najvećim Rusom svih vremena, sa pola milijuna glasova. Lenjin je zauzeo tek šesto mjesto. Staljin se slavi ne kao komunist već kao obnovitelj ruske moći poslije Lenjinovih antipatriotskih „skretanja”. Putin je nedavno upotrijebio termin Novorossiya („Nova Rusija“) za sedam jugoistočnih enklava Ukrajine, pojam posljednji put korišten 1917.
Međutim, iako potisnuta, lenjinistička podzemna struja održala se u komunističkoj opoziciji Staljinu. Mnogo prije Solženjicina, kao što je Christopher Hitchens 2011. podsjetio, „suštinska pitanja o Gulagu postavili su lijevi opozicionari, od Borisa Suvarina do Viktora Sergea i S.L.R. Jamesa, u vrijeme kada je to bilo vrlo opasno. Ti hrabri i dalekovidni heretici u znatnoj su mjeri izbrisani iz povijesti (očekivali su mnogo gore, što bi često i dobili)“. Ovaj unutrašnji razdor bio je prirodan deo komunističkog pokreta, u jasnom kontrastu fašizmu.
„U nacističkoj partiji nije bilo disidenata“, nastavlja Hitchens, „koji bi riskirali svoje živote tvrdnjom da je Fuehrer izdao pravu suštinu nacional-socijalizma“.
Upravo je zbog te tenzije u jezgru komunističkog pokreta, u vrijeme čistki 30-ih najopasnije bilo zateći se na vrhu nomenklature: u rasponu od nekoliko godina strijeljano je 80 posto rukovodstva centralnog komiteta i Crvene armije. Još jedan znak razdora mogao se uočiti u poslednjim danima „realnog socijalizma“, kada su mase demonstranata pjevale službene pjesme, uključujući nacionalne himne, da podsete moćnike na njihova neispunjena obećanja. Nasuprot tome, u DDR-u je od ranih 70-ih do 1989. pjevanje nacionalne himne na javnom mjestu bilo kazneno djelo: njene riječi (Deutschland einig Vaterland, „Njemačka, ujedinjena domovina“) nisu odgovarale ideji istočne Njemačke kao nove socijalističke nacije.
Oporavak ruskog nacionalizma doveo je do prekrajanja izvesnih povijesnih događaja. Nedavni biografski film Admiral Andreja Kravčuka, veliča život Aleksandra Kolčaka, zapovjednika belogardejaca koji je upravljao Sibirom od 1918. do 1920. Vrijedi se, međutim, podsetiti totalitarnog potencijala i neskrivene brutalnosti bijelih kontrarevolucionarnih snaga u tom periodu. Da su bjelogardejci dobili građanski rat, piše Hitchens, „ne bismo danas za fašizam koristili talijansku već rusku riječ…“ General major William Graves koji je vodio američku ekspediciju tokom invazije na Sibir 1918. (događaj temeljno izbrisan iz američkih udžbenika), u svojim memoarima piše o preovladavajućem, ubilačkom antisemitizmu na ruskoj desnici i dodaje: „Sumnjam da će povijest znati za bilo koju drugu zemlju na svijetu u posljednjih pedeset godina gdje je ubojstvo moglo biti počinjeno tako bezbrižno i pod manjom prijetnjom kazne, nego u Sibiru tokom vladavine admirala Kolčaka.“
Čitava europska neofašistička desnica (u Mađarskoj, Francuskoj, Italiji, Srbiji) snažno podržava Rusiju u tekućoj ukrajinskoj krizi, demantirajući službenu rusku verziju krimskog referenduma kao izbora između ruske demokracije i ukrajinskog fašizma. Masovne proteste i svrgavanje Janukoviča i njegove bande treba razumjeti kao obranu protiv mračnog nasljeđa koje oživljava Putin. Prosvjede je izazvala odluka ukrajinske vlade da dobrim odnosima sa Rusijom da prioritet nad integracijom Ukrajine u Europsku uniju. Predvidivo, mnogi anti-imperijalistički ljevičari počeli su da dijele lekcije tobože zavedenim Ukrajincima koji još uvijek idealiziraju Europu i nisu u stanju da shvate da bi pridruživanje Uniji napravilo od Ukrajine ekonomsku koloniju zapadne Europe, i prije ili kasnije je otjeralo u propast poput Grčke. U stvari, Ukrajinci nisu slijepi za realnost u EU. Sasvim su svjesni njenih muka i nejednakosti, ali smatraju da se nalaze u mnogo goroj situaciji. Europa možda ima problema, ali to su problemi bogataša.
Bi li onda trebalo jednostavno se prikloniti ukrajinskoj strani u sukobu? Postoji „lenjinistički“ razlog u prilog tome. Pošto se već uveliko odrekao utopije iz Države i revolucije, u svojim posljednjim spisima Lenjin istražuje ideju skromnog, „realnog“ projekta boljševizma. Zbog ekonomske nerazvijenosti i kulturne zaostalosti ruskih masa, pisao je, nema šanse da Rusija „prijeđe direktno na socijalizam“: sve što sovjetska sila može da učini je da kombinira umjerenu politiku „državnog kapitalizma“ s intenzivnim kulturnim obrazovanjem seljačkih masa – i to ne propagandnim ispiranjem mozga već strpljivim, postepenim nametanjem civilizacijskih standarda. Činjenice i podaci pokazuju „kakav nam ogroman a hitan posao predstoji samo da bi dosegli standard prosječne zapadnoeuropske civilizirane zemlje… Moramo imati na umu polu-azijatsko neznanje iz kojeg se još nismo izvukli“. Može li se pozivanje ukrajinskih demonstranata na Europu razumeti kao znak da je i njihov cilj dosezanje „standarda prosječne zapadnoeuropske civilizirane zemlje“?
Ovde se stvari ipak iznenada kompliciraju. Što zapravo znači „Europa“ na koju se pozivaju ukrajinski demonstranti? Europa se ne može svesti na jednu ideju: ona obuhvaća nacionalističke pa čak i fašističke elemente ali se proteže i prema ideji koju je Etienne Balibarre zvao égaliberté, sloboda-u-jednakosti, što je jedinstven doprinos Europe globalnom političkom imaginariju, čak i ako su je danas u praksi uglavnom iznevjerili i europske institucije i sami građani. Između dva pola nalazi se i naivno povjerenje u vrijednosti europskog liberalno-demokratskog kapitalizma. U ukrajinskim protestima ogledaju se najbolje i najgore strane Europe, njen emancipatorski univerzalizam baš kao i mračna ksenofobija.
Počnimo od ksenofobije. Ukrajinska nacionalistička desnica primjer je onoga što se danas događa od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije: bujaju etničke i vjerske strasti dok vrijednosti prosvjetiteljstva uzmiču. Ove strasti su sve vrijeme vrebale iz potaje, a sada se već besramno otvoreno ispoljavaju. Zamislimo društvo koje je u potpunosti integriralo u sebe velike aksiome Moderne – slobodu, jednakost, pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu za sve svoje pripadnike – i u kojem se rasizam i seksizam smatraju neprihvatljivim i apsurdnim. Ali zamislimo onda kako korak po korak, iako ih se društvo deklarativno i dalje drži, ovi aksiomi postaju zapravo lišeni sadržaja. Evo primjera iz novije evropske povijesti: ljeta 2012. Viktor Orban, mađarski premijer s desnice, izjavio je da centralnoj Europi treba novi ekonomski sistem.
„Nadajmo se“, kazao je, „da će nam bog pomoći i da nećemo morati umjesto demokracije izmišljati novi politički sistem neophodan zarad ekonomskog opstanka… Suradnja je pitanje prinude a ne namjere. Možda postoje zemlje u kojima je drugačije, recimo u Skandinaviji, ali ovakva polu-azijatska rulja kao što smo mi može se ujediniti samo ako postoji prinuda.“
Ironija ovih riječi nije promakla nekim starim mađarskim disidentima: kada je sovjetska vojska ušla u Budimpeštu da slomi pobunu 1956. poruka koju su opkoljeni mađarski lideri slali Zapadu glasila je da oni brane Evropu od azijatskih komunista. Sada, posle pada komunizma, kršćansko-konzervativna vlada kao svog glavnog neprijatelja označava multikulturnu konzumerističku liberalnu demokraciju koju danas predstavlja zapadna Europa. Orban je već izrazio svoju naklonost „kapitalizmu sa azijskim vrijednostima“; ukoliko se europski pritisak na Orbana nastavi, lako ga možemo zamisliti kako šalje poruku na Istok: „Mi ovdje branimo Aziju!“
Suvremeni anti-imigrantski populizam postao je barbarstvo s ljudskim licem. On označava regresiju od naloga kršćanske etike „ljubi bližnjeg svog“ na pagansko privilegiranje plemena u odnosu na barbarskog Drugog. Čak i kada sebe predstavlja kao branu kršćanskih vrijednosti, u stvari je najveća prijetnja kršćanskom naslijeđu.
„Ljudi koji se u ime slobode i humanosti bore protiv crkve“, pisao je G.K. Chesterton prije sto godina „na kraju odbace slobodu i humanost u ime borbe protiv crkve… Sekularisti nisu uništili božansko; uništili su sekularno, ako im je to neka utjeha“. Zar se isto ne odnosi na zastupnike religije? Fanatična obrana religije počinje napadima na suvremenu sekularnu kulturu; ne iznenađuje što se na kraju zaboravi svako smisleno vjersko iskustvo. Na sličan način se mnogi liberalni ratnici tako srčano bacaju u bitku protiv antidemokratskog fundamentalizma da su na kraju spremni da odbace slobodu i demokraciju ako im se samo pusti da se bore protiv terorizma. „Teroristi“ su možda spremni da unište ovaj svijet u ime nekog drugog, ali su ratnici protiv terora podjednako spremni da unište vlastiti demokratski svijet iz mržnje prema muslimanskom drugom. Neki od njih toliko vole ljudsko dostojanstvo da su spremni legalizirati torturu za njegovu obranu. Isto rade i ovi što brane Europu od imigrantske prijetnje. U svojoj revnosti da zaštite judeokršćansko naslijeđe, spremni su da zaborave ono što je u tom naslijeđu najvažnije. Prava prijetnja Europi nisu zamišljene horde imigranata koje samo čekaju pravi trenutak da je okupiraju, već njeni anti-imigranstki zaštitnici.
Ova regresija ogleda se u zahtjevu koji se često čuje na novoj europskoj desnici, za „uravnotežen“ pogled na dva „ekstremizma“, desni i lijevi. Uporno nam ponavljaju da bi ekstremnu ljevicu (komunizam) trebalo tretirati na isti način kako je Europa posle Drugog svjetskog rata tretirala ekstremnu desnicu (poražene fašiste). Ali tu ravnoteže zapravo nema: izjednačavanje fašizma i komunizma potajno privilegira fašizam. Desnica tvrdi da je fašizam kopirao komunizam: prije nego što je postao fašist, Mussolini je bio socijalist; Hitler je također bio nacional-socijalist; koncentracijski logori i genocidno nasilje bili su odlike Sovjetskog Saveza deaetljećima prije nego što su se nacisti poslužili tim sredstvima; istrebljenje Židova ima jasan presedan u istrebljenju klasnog neprijatelja, itd. Smisao ovih argumenata svodi se na ideju da je umjereni fašizam bio opravdana reakcija na komunističku prijetnju (ideju je davno izneo Ernst Nolte u obranu Heideggerovog nacističkog angažmana). U Sloveniji desnica zastupa rehabilitaciju antikomunističkih domobrana koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv partizana: bili su prinuđeni na težak izbor suradnje s nacistima kako bi spriječili veće zlo komunizma.
Mainstream liberali nam govore da se, kada etnički ili vjerski fundamentalisti prijete osnovnim demokratskim vrijednostima, svi moramo ujediniti iza liberalno-demokratske agende, da spasemo što se spasiti da, i odustanemo od snova o radikalnijoj društvenoj promjeni. Ali u ovom pozivu na solidarnost postoji fatalna greška: ignorira se način na koji se liberalizam i fundamentalizam vrte u začaranom krugu zla. Agresivni pokušaj izvoza liberalne popustljivosti izaziva žestoku reakciju fundamentalizma. Današnji političari nude izbor između liberalne slobode i fundamentalističke represije, trijumfalnom retorikom: „Zar hoćete da žene budu isključene iz javnog života i lišene svih prava? Zar hoćete da se kritika religije kažnjava smrću?“. Ova pitanja su sumnjiva upravo zbog očiglednog odgovora: tko bi to želio? Problem je u tome što je liberalni univerzum odavno izgubio nevinost. Ono što je Max Horkheimer još 30-ih rekao o fašizmu i kapitalizmu danas važi u drugačijem kontekstu: oni koji ne žele kritizirati liberalnu demokraciju također bi trebali šutjeti i o vjerskom fundamentalizmu.
Kakva je sudbina europskog sna o liberalno-demokratskom kapitalizmu u Ukrajini? Nejasno je što čeka Ukrajinu u Uniji. Često pričam poznati vic iz posljednjeg desetljeća Sovjetskog Saveza ali i ovdje je vrlo zgodan. Rabinovič, Jevrejin, želi emigrirati. Birokrat iz granične službe pita zašto, a Rabinovič kaže: „Iz dva razloga. Prvi je taj što se plašim da će komunisti izgubiti vlast u Sovjetskom Savezu a onda će svu krivicu za komunističke zločine svaliti na nas, Židove“.
„To je besmislica“, prekine ga birokrat, „ništa se ne može promijeniti u Sovjetskom Savezu, komunisti će zauvijek biti na vlasti!“
„E, to je”, kaže Rabinovič, „drugi razlog“.
Zamislimo ekvivalentan dijalog Ukrajinca i europskog službenika. Ukrajinac se žali: „Postoje dva razloga za paniku u Ukrajini. Prvo, plašimo se da će nas pod ruskim pritiskom Europska unija ostaviti i pustiti da nam se ekomonija raspadne“. EU službenik ga prekine: „Ali, vjerujte, ne samo da vas nećemo napustiti, nego ćemo preuzeti kontrolu u vašoj zemlji i govoriti vam što trebate raditi!“ „E, pa“, odgovara Ukrajinac, „to je drugi razlog“. Nije pitanje je li Ukrajina dostojna Europe i dovoljno dobra da se priključi Uniji, već može li današnja Europa može ispuniti očekivanja Ukrajinaca. Ako Ukrajina završi u mješavini etničkog fundamentalizma i liberalnog kapitalizma, s oligarsima koji vuku konce, bit će taman onoliko europska koliko su to danas Rusija ili Mađarska. (Premalo pažnje se obraća na ulogu koju u događajima u Ukrajini igraju različite grupe oligarha – „proruskih“ i „prozapadnih“).
Neki politički komentatori tvrde da EU nije pružila Ukrajini dovoljno podrške u sukobu s Rusijom, da je reakcija Bruxellesa na rusku okupaciju i aneksiju Krima bila bezvoljna. Međutim, druga vrsta pomoći još upadivije izostaje: prijedlog bilo kakve izvodive strategije za razrješenje klinča. Europa neće biti u poziciji ponuditi takvu strategiju sve dok ne obnovi zavjet emancipatorskoj srži svoje povijesti. Samo napuštanjem truleži stare Europe možemo sačuvati u životu europsko nasljeđe égaliberté. Nisu Ukrajinci ti koji trebaju učiti od Europe: Europa treba učiti da doraste snu koji je motivirao prosvjednike na Majdanu. Lekcija koju uplašeni liberali trebaju naučiti glasi da samo radikalnija ljevica može spasiti ono što je danas ostalo vrijedno spašavanja iz liberalnog nasljeđa.
Demonstranti na Majdanu su bili heroji, ali počinje prava borba za novu Ukrajinu i bit će mnogo teža od suprotstavljanja Putinovoj intervenciji. Bit će potreban novi, rizičniji heroizam. Već su ga pokazali Rusi koji se protive nacionalističkoj ostrašćenosti u svojoj zemlji i koji nacionalizam razobličavaju kao puki instrument moći. Vrijeme je za solidarnost s Ukrajincima i Rusima i odbacivanje same osnove konflikta. Sljedeći korak je javno ispoljavanje bratstva, uspostavljanjem organizacijske mreže između ukrajinskih političkih aktivista i ruske opozicije Putinovom režimu. Možda zvuči utopijski, ali samo takvo razmišljanje može dati prosvjedima istinsku emancipatorsku dimenziju. U suprotnom, ostaju nam sukobi nacionalista kojima manipuliraju oligarsi. Autentičnu emancipatorsku politiku ne zanima takva geopolitička igra.