Oni koji duže pamte sjetit će se imena Valida Džumblata, kojemu bi voditelj televizijskog dnevnika obavezno primetnuo i društvenu funkciju: “vođa libanonskih Druza”. Bilo je to početkom osamdesetih, vrijeme ratova u Libanonu, toj kulturno najšarenijoj zemlji sa granica Europe i Azije, gdje je nastajalo i nestajalo blago naših raznolikosti i zajedništava. Židovi su nagovarali Kršćane da ubijaju Muslimane zato što su Muslimani godinama ubijali Židove. Tako je to, otprilike, bilo 1982, da bi u sljedećoj epizodi bilo malo drukčije, i još kompliciranije i beznadnije, sve dok se zajednička starozavjetna legenda i zajednička kultura u zajedničkim zemljama Bliskoga istoka nisu pretvorili u zajedničko prokletstvo. Uloga libanonskih Druza bila bi u tome posve marginalna, e da se u jednom trenutku nisu našli na samoj liniji fronte. Valid Džumblat bio je marksist, bivši plejboj, koji se s francuskim ljepoticama vozio na motociklu po Azurnoj obali, da bi se 1977, nakon atentata na njegova oca Kemala Džumblata, vratio u domovinu i postao narodni i plemenski vođa. Sjećamo ga se i sa sprovoda Josipa Broza Tita, među predsjednicima, kraljevima, carevima i predvodnicima oslobodilačkih pokreta.
Druza je u Libanonu samo dvjesto osamdeset tisuća, žive u planinama iznad Bejruta, i ispovijedaju jednu od fascinantnijih sinkretističkih religija s ruba islama i kršćanstva. Prema naraciji svoje vjere, prema svetim pričama i legendama, Druzi su muslimani, ali odbijaju da slijede pet temeljnih stupova islama (Vjerovanje, Namaz, Zekat, Post i Hodočašće ili Hadž), zajedničku tjednu molitvu ne održavaju petkom, nego četvrtkom, i što je nevjerniku najprivlačnije, a možda i najliterarnije: vjeruju u metempsihozu, u seljenje duša iz tijela u tijelo, u reinkarnaciju, stalnu pojavu Boga među ljudima i u stalni i nepromjenjivi broj duša na Zemlji. Druzi su patrijarhalno plemensko društvo, s dugim usmenim pamćenjem i krvnom osvetom. Vrlo su ratoborni i gostoljubivi. Samo je posvećenicima među pukom dopušten pristup svetim knjigama. Većina će predanje vjere primati usmenim putem, glasom, slikom, inscenacijom. Druzi žive još u Izraelu i Jordanu, a najviše ih je (360.000) u Siriji. Ali na svjetskoj su se pozornici, u dvadesetom stoljeću, nakratko pojavili samo libanonski Druzi.
Rebi Džabir rođen je 1972. u Bejrutu, završio je fiziku na tamošnjem američkom sveučilištu, ali radi kao urednik tjednoga kulturnog priloga u novinama El Hajat. Autor je sedamnaest romana, a 2012. nagrađen je arapskim Bookerom za knjigu “Beogradski Druzi”. U Geopoetici su, posve prirodno, bili privučeni naslovom Džabirova romana, Dragana Đorđević prevela ga je s arapskog, i objavljen je pred Beogradski sajam knjiga 2013. Riječ je o nedebeloj knjižici, jedva dvjestotinjak stranica, koja bi ovom čitatelju promakla, jer bi je olako otpisao kao još jedan zgodan etno-worldmusic primjerak književne egzotike, a ni taj Beograd u naslovu nije baš naročita preporuka (premda, u Hrvatskoj, pod algoritamskom kulturnom upravom profesorice Zlatar, roman ne bi preveli ni da se zove Zagrebački Druzi ili Kaptolski Druzi…), ali kako to u sretnijim slučajevima biva, knjiga mu je, čitatelju, jedne večeri s police pala u ruke, pa ju je počeo čitati, jer je bio lijen da traži drugu.
Hana Jakub, smjerni bejrutski kršćanin, jednoga se dana u krivo vrijeme našao na krivom mjestu. Kao i uvijek, hodao je okolo, s košarom na trbuhu, i prodavao kuhana jaja. Od toga je živio, prehranjivao ženu i tek rođeno dijete, i nije nalazio razloga da se na bilo što žali. I nije baš najbolje znao što se oko njega zbiva, politika ga nije zanimala. Godina je bila 1960, i taman su započeli ratovi na Bliskom istoku i u Libanonu, koji će trajati sve do danas. Druzi su od svibnja do srpnja krvavo zaratili s lokalnim maronitima, u čemu su ih podržavali Turci, upravitelji Libanona na odlasku. Bilo im je važno da Druzi pokolju maronite, jer su maroniti kršćani, pa su samim tim skloni Francuzima, koji samo što nisu zauzeli Libanon. Ali kako to već biva, diplomacija je nadigrala ratnike, Turci su se pomirili s Francuzima, zaživjela je pravna država, i Druzi su morali biti osuđeni zbog zločina nad maronitima. Među njima i petorica sinova šejha Gafara. Ismail paša mu se smilovao, i dopustio mu da zataji najmlađeg sina. A vojnici u luci će već naći nekoga da ga odmijeni i da ponese njegovo ime.
I tako je, pogađate već, naletio nevoljni Hana Jakub. Kada se pokušao pobuniti, tako što je u luci, pred francuskim konzulom povikao: “Ja sam Hana Jakub, hrišćanin iz Bejruta, kuća mi je do zida katoličke crkve Mar Ilijas”, vojnik mu je puščanim kundakom smrskao vilicu. Francuski konzul je upitao što ovaj viče, na što mu je dragoman preveo: “Ja sam ubio Hanu Jakuba, hrišćanina iz Bejruta, čija je kuća do zida katoličke crkve Mar Ilijas.” I još je učtivo dodao: “Ako gospodin želi, odseći ćemo mu jezik.” Na to je Francuz, s onim starodrevnim unproforovskim prijezirom, uzvratio kako nisu divljaci pa da ljudima sijeku jezike. Elem neise, tako je Hana Jakub postao Sulejman Gafar Izudin, i tako je završio na dugogodišnjoj robiji u- Beogradu.
Priča o petstotinjak zatočenih Druza, u Beogradu koji se nalazi pred konačnim padom u kršćanske ruke, pripada povijesnoj faktografiji. Ili, bolje rečeno, radi se o jednom od onih jedinstvenih događaja, koji ne pripadaju nijednome povijesnom toku, za sobom ne ostavljaju nikakve posljedice, nemaju utjecaja na prevrate u carstvima, na ishode ratova i na opće društvene promjene, u historiografskim djelima eventualno se pojave u fusnoti, ali za rasnog pisca fikcije, za dobrog romanopisca u svakom vremenu i u svakom stilskom razdoblju, takvi su događaji najveća dragocjenost. Kada traga za književnim materijalnom, ozbiljan pisac čita fusnote, dok nacionalni klasici, ti nabijeđeni tolstoji, čitaju ono što je slavni historičar napisao krupnim slovima.
Sve je drugo Rebi Džabir izmislio, i Hanu Jakuba, i priču o njegovu zatočenju, i dugi put povratka, i njegovu sudbinu. Osim ako neki Hana Jakub nije postojao mimo znanja pisca, ili ako se, kao u nekom vjerovanju Druza, sudbine živih ljudi ne sele među književne junake. Napisao je fragmentiranu priču, sačinjenu od snažnih narativnih bljeskova, modernu i svevremensku, koja se lako čita i vuče naprijed, priču koja je pritom lišena potrebe za lokalnim, ali i univerzalističkim prepoznavanjima. Rebi Džabir piše kao da ga baš i nije briga što će se u Libanonu, ili među Druzima, misliti o njegovoj knjizi, a još ga je i manje briga hoće li radnju romana i sve konotacije shvatiti neki poglupi i indolentni zapadni čitatelj. Mogao bi on biti francuski, njemački, ruski pisac, ama mogao bi biti i srpski ili hrvatski pisac, pa da bude ovakav kakav jest i da piše ovako kako piše. U njegovu se glasu ne osjećaju folklorni zvuci, niti potreba za post-kolonijalnom osviještenošću, on samo piše priču onako kako priča treba biti ispričana da bi cijela bila istinita. U tome, naravno, zna napraviti i grešku, ali i te su greške ljupke kad ih čini pisac kojem vjerujemo. Recimo, usred Beograda, negdje na utvrdama Kalemegdana, nesretni Druzi beru- smokve. Libanoncu Rebiju Džabiru, naravno, nije na um palo kako u Beogadu, na zimi i košavi, smokva, možda, i može izrasti, ali samo tako da nikada ne rodi, jer joj plodovi ostaju čmali, sitni i nejestivi, venu čim se zametnu, poput Ahasvera izniklog u tuđini, jer u Rebijevoj imaginaciji smokva svuda raste. Ali zašto onda ne vjerovati imaginaciji pisca? Zato što je u zbilji tako da kod Beograda ne rastu masline i smokve? Bio bi to argument onih jadnih i čemernih književnih kritičara, koji ne čitaju knjige, nego u njima traže smokve na krivome mjestu, ili pričaju o onome čega u knjigama nema, a trebalo bi, po njihovu mišljenju biti. Rebi Džabir je, ako ćete ovom čitatelju vjerovati na riječ, opravdao svoju beogradsku smokvu. Tako ju je moćno opravdao da me ne bi začudilo da do sljedeće jeseni naraste nasred tašmajdanskog parka, i da joj se od sladora raspuknu plodovi, sve u čast jednoga dobrog pisca i njegova odličnog romana.
Izbor: jergovic