Da je nogoloptački klub Dinamo svetinja mogu vidjeti svi koji prolaze Ulicom Nikole Zrinskog. Moja neznatnost snimila je tu plavo na sivom tvrdnju iz automobila u mukotrpnom pokušaju da u Zrinsku skrene ulijevo iz Ulice Ivana Gorana Kovačića. Dakle, vjerojatno neko iz brodske podružnice Bad Blue Boysa, debelim je namazom boje koja se skinuti ne može, ukrasio rolete kioska stješnjenog između ulaza u samoposlugu i ulaza u stambeni dio zgrade.
Laćam se s boka mobitela i pucam smireno namjenski snimak, jer znam da će čekanje prilike skretanja ulijevo potrajati kao, uostalom, sva skretanja ulijevo u ovom gradu idealno reguliranog prometa. I prva mi je asocijacija da brodskim sportskim mačistima ljubav prema nekom drugom znači zamazati trećega. Drugoga objašnjenja nema!
Ova tvrdnja/parola/ slogan od koje(g) ostacima ostataka navijača nacionalnog kluba tijelom prolaze domoljubni srsi, a dlake na tijelu zauzmu stav „mirno“ – govori o tome da je sama riječ „Dinamo“ sveta i nepovrediva, da je Dinamo bezgrešan, savršen, čist, nešto što se časti i slavi. Parola dolazi iz nepovratno prohujalih vremena kad je Dinamo imao reputaciju identifikacijske značke koja se nosila na reveru sportskog i nacionalnog ponosa. Danas i ovdje nogomet je banalan i na spomen imena nogometnih klubova nema nekadašnjeg masovnog pulsiranja pozitivnih osjećaja i prizivanja u sjećanje velikih sportskih rezultata. Danas je nogomet, pisao je o tome Brajković, kolumnist sbperiskopa, na niskim granama.
Parola da je privatizirani klub, klub u vlasništvu incindent majstora, primitivnog menadžera krotitelja u hrvatskom nogometnom bestijariju, svetinja , nije više nije ni nostalgično prisjećanje na nekadašnju slavu, a niti prijetnja s pokrićem sportskim protivnicima u Europi. Ona je izraz nemoći i očaja. Napisali su je imitatori bez duha i nade koji se tješe da je Dinamo Dinamo bez obzira tko mu je gazda. A nije!