Priča o odlasku mladih visokoobrazovanih u inozemstvo svako malo osvane na naslovnim stranicama, a posljednji val izvještavanja o tom demografski pogubnom fenomenu bio je potaknut izlaganjem docenta sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Bože Skoke na tribini “Identitet i imidž Hrvatske u svijetu i doprinos hrvatske dijaspore” u Puli i intervjuom znanstvenice Instituta za migracije i narodnosti Rebeke Mesarić Žabčić u “Glasu Koncila”, čije su se izjave poput požara raširile medijima.
Skoko je na tribini ustvrdio da je zemlju zbog krize u posljednje tri godine napustilo 50 do 70 tisuća građana, uglavnom mladih, kojima su najčešća odredišta Kanada, SAD, Australija, Njemačka, Austrija i Švedska. Mesarić Žabčić ustvrdila je pak kako prema njenim istraživanjima i radovima kolege Anđelka Akrapa dolazi do “procjene da se unatrag pet godina iselio grad veličine Rijeke, dakle oko 150.000 stanovnika”, ističući da je pritom riječ o “mladom, radno aktivnom i reprodukcijski sposobnom, vitalnom stanovništvu”. To bismo, dodala je, “svakako trebali shvatiti kao poziv na uzbunu”, pa se zabrinuto upitala tko će u budućnosti razvijati Hrvatsku i je li njen mirovinski i socijalni sustav dugoročno održiv. “Hoće li Hrvati postati manjina u vlastitoj državi?” zapitala se još Mesarić Žabčić, otkrivajući time dublje motive koji stoje iza širenja demografske panike.
Ne dvojimo da je odljev mozgova ozbiljan fenomen, o kojem prosječni hrvatski građanin ima i ponešto osobnih spoznaja. No s druge strane, to je fenomen o kojem prosječni hrvatski demograf, prema vlastitom priznanju, nema jasnih spoznaja. “Točni podaci o vanjskoj migraciji, tj. o iseljavanju iz Hrvatske ne postoje”, požalit će se “Glasu Koncila” Mesarić Žabčić, navodeći da podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) ne odražavaju pravu sliku jer se Ministarstvu unutarnjih poslova ne prijavljuju sve osobe koje se iseljavaju i doseljavaju. Ipak, prosječni hrvatski demograf prilikom iznošenja svojih procjena baratat će upravo statistikama DZS-a jer drugih nema, pa će uz pomoć njih producirati besramne falsifikate kojima će pozivati javnost na uzbunu, uporno tajeći na što su se izvorni podaci odnosili.
Njegova najveća tajna je sljedeća: iza napuhane priče o odljevu mladih hrvatskih mozgova na Zapad zapravo stoje prešućene ogromne brojke o iseljavanju hrvatskih Srba. Upravo to, da se razlika između broja doseljenih i iseljenih koju posljednjih godina bilježi Hrvatska odnosi velikom većinom na iseljavanje u Srbiju, jedini je stvarno uzbunjujući podatak koji se može iščitati iz statistika DZS-a. Ne, to nije Kanada, oko koje od izbijanja krize opsesivno paničare mediji, uporno prešućujući podatke za Srbiju, jedinu zemlju s kojom Hrvatska u posljednjih deset godina ima izrazito negativan migracijski saldo.
Falsifikata u priči o odljevu mozgova toliko je da ih je prije demontaže potrebno klasificirati. Prva vrsta falsifikata odnosi se na ukupne brojke, druga na brojke o iseljavanju mladih, treća na zemlje odredišta, četvrta na uporno zanemarivanje istovremenog useljavanja. Stoga ćemo najprije vidjeti kako Skoko i Mesarić Žabčić dolaze do podataka da je zemlju u tri godine napustilo od 50 do 70 tisuća, odnosno u pet godina 150 tisuća “uglavnom mladih” osoba, kada su ukupne brojke DZS-a za trogodišnje razdoblje dvostruko manje, a za petogodišnje čak trostruko manje i pritom obuhvaćaju sve životne dobi.
Kod Skoke je stvar vrlo jednostavna. On nam je kazao da je u svojem izlaganju samo citirao tuđe podatke, uključujući i one Rebeke Mesarić Žabčić. A kod te znanstvenice, inače i predavačice na Hrvatskim studijima, stvar je malo kompliciranija. Na njenu zamolbu poslali smo joj pitanja e-mailom, u kojem smo joj najprije najavili da namjeravamo dovesti u pitanje čitav niz njenih izjava i radova na temu iseljavanja, pa prešli na opširno citiranje, tražeći da nam pojasni kako je došla do spornih zaključaka. Na to nam je SMS-om poručila kako zbog privatnih obaveza neće stići odgovoriti, navodeći ipak kako ima nelogičnosti u pitanjima koja smo poslali i kako su u nekim člancima koje navodimo “sami novinari donosili zaključke, bez obzira na upozorenja i kasnije demantije”.
Neobično je što se njena tvrdnja u intervjuu “Glasu Koncila” da se “unatrag pet godina iselio grad veličine Rijeke, dakle oko 150.000 stanovnika” ponavlja i u njenoj prošlotjednoj izjavi danoj “Slobodnoj Dalmaciji”, ali neka, recimo da to ide na dušu novinarima tih medija. Mi smo pokušali utvrditi odakle potječe ta brojka, pa smo u bazi njenih radova došli do istraživanja “Temeljne značajke iseljavanja hrvatskog stanovništva s posebnim naglaskom na iseljavanje u proteklih 15 godina”, koje je objavila još 2006. godine. Tu je zbrajanjem godišnjih statistika DZS-a došla do podatka da su se od 1991. do 2005. godine iz Hrvatske iselile ukupno 147.252 osobe. Ne radi se dakle o pet posljednjih kriznih godina, nego o cijelih 15 godina, i to prije krize.
No problem s ovom znanstvenicom je u tome što je ona sama u svojim radovima i člancima donosila neobične zaključke, pa je šteta što nam je uskratila odgovor na pitanje o jednom krupnom falsifikatu koji smo uočili u spomenutom radu iz 2006. godine. Tamo, nakon što je točno zbrojila podatke DZS-a o ukupnom iseljavanju, u zaključku navodi: “Na temelju analize stanja tijekom proteklih 15 godina zaključuje se kako je Republiku Hrvatsku napustilo 147.252 hrvatskih građana u dobi od 30 do 45 godina.” Dakle ukupan broj iseljenih odjednom je pripisala samo mlađoj dobnoj skupini, a tu tvrdnju iz zaključka ponavlja i u uvodnom sažetku rada, na hrvatskom i na engleskom jeziku. Štoviše, ponavlja je i u članku koji je 2012. napisala za časopis “Matica” Hrvatske matice iseljenika, što znači da ovaj krivi zaključak nisu donijeli novinari, koji su taj njen podatak također prenosili.
K tome, ona je lani u “Matici” objavila i članak pod naslovom “Hrvatsku napustilo više od 50.000 mlađih osoba”, pišući sljedeće: “Hrvatsku je u posljednje tri godine napustilo otprilike 32.500 osoba mlađe dobne skupine koje su posao potražile u Njemačkoj, Austriji, SAD-u, Kanadi, Švedskoj te mnogobrojnim drugim zemljama. Statistika govori kako je u posljednjih pet godina domovinu napustilo više od 50.000 mlađih osoba.” Tu ipak koristi točnu, trostruko manju brojku o iseljavanju u petogodišnjem razdoblju, ali pritom ponavlja istu vrstu falsifikata, naime ukupan broj iseljenih koji bilježi DZS proglašava brojem “mlađih osoba”.
Prelazimo sada na treću vrstu falsifikata, naime tvrdnju da su iseljeni “posao potražili u Njemačkoj, Austriji, SAD-u, Kanadi, Švedskoj”. Evo što kaže priopćenje DZS-a za 2012. godinu: “Od ukupnog broja odseljenih osoba iz Republike Hrvatske, najviše osoba odselilo se u Srbiju (31,0 posto) te u Bosnu i Hercegovinu (25,0 posto).” Evo još nekih brojki DZS-a za Srbiju: 26 posto (2011.), 30,9 posto (2010.), 44,8 posto (2009.), 49,2 posto (2008.), 42,4 posto (2007.). Kao što vidimo, u pojedinim godinama gotovo polovica svih iseljenih odnosila se na Srbiju, no nakon što hrvatska demografija “znanstveno” preradi Srbe u mlade hrvatske mozgove, mediji trube o egzodusu u Kanadu.
Četvrta vrsta falsifikata, rekli smo, odnosi se na uporno zanemarivanje useljavanja. Primjerice, DZS od 1993. do 2002. bilježi iseljavanje 110 tisuća ljudi, uz istovremeno useljavanje 389 tisuća, zbog čega je migracijski saldo Hrvatske u tih deset godina bio pozitivan za 279 tisuća ljudi. Zašto prosječni hrvatski demograf paničari zbog iseljenih, kada je istovremeno doseljeno 3,5 puta više ljudi? Zašto paničari kada i podaci od 2003. do 2012. pokazuju pozitivan migracijski saldo od 52 tisuće ljudi, odnosno plus od čak 330 tisuća u posljednjih 20 godina? I da stvar bude do kraja jasna, statistike DZS-a pokazuju da se mlađe osobe ne iseljavaju u značajno većoj mjeri od starijih, pa se primjerice 2005. dogodilo da se najviše iselilo onih u dobi od 65 do 69 godina, a za njima onih u dobi od 70 do 74 godine. Situacija je upravo obrnuta: useljenici svojom dobnom strukturom pomlađuju stanovništvo Hrvatske.
Konačno, da kažemo koja je prava slika. Hrvatska je počela bilježiti negativan migracijski saldo tek 2009. godine, što znači da je kriza demografski ipak negativno djelovala, i to tako da je porast iseljavanja bio praćen podjednakim padom useljavanja. No pritom je uz Srbiju i BiH jedina spomena vrijedna zemlja emigracije bila Njemačka. Primjerice, najgore 2012. godine, kada se iselilo ukupno 12.877 ljudi, u Srbiju ih je otišlo 3995, u BiH 3221, a u Njemačku 1883. Istovremeno se uselilo 8959 ljudi, pa je migracijski saldo Hrvatske bio negativan za 3918 osoba. Pritom je saldo sa Srbijom bio minus 3226, s Njemačkom minus 1263, a s BiH je ostvaren plus od 1021 osoba. Gledano unatrag deset godina, ukupni saldo s BiH bio je pozitivan za čak 51.622 osobe, s Njemačkom pozitivan za 456, a negativan jedino sa Srbijom, i to za 18.798 ljudi. Saldo sa Srbijom negativan je devet godina uzastopno, a s Njemačkom tek tri godine.
Dakle od izbijanja krize određeni odljev mozgova nedvojbeno postoji, no kakva bi to naslovnica bila kada bismo primjerice objavili kako smo u posljednje tri godine u razmjeni s Njemačkom izgubili jedva dvije tisuće ljudi? I što bi ostalo od priče o Kanadi kada bismo objavili da je trogodišnji saldo negativan za samo osam ljudi? Stoga je puno efektnije pripisati tim zemljama podatke za Srbiju i BiH, prešutjeti cijelo useljavanje i proglasiti sve iseljene mladim visokokvalificiranim kadrovima koji bježe na Zapad. Takvim fabriciranjem stižemo do tvrdnji poput one Rebeke Mesarić Žabčić da je “Hrvatsku u posljednje tri godine napustilo otprilike 32.500 osoba mlađe dobne skupine koje su posao potražile u Njemačkoj, Austriji, SAD-u, Kanadi, Švedskoj te mnogobrojnim drugim zemljama”, a od tog se smeća da napraviti dobra naslovnica.
Falsifikat o masovnom iseljavanju Hrvata od početka se temelji na podloj zloupotrebi brojki izbjeglih Srba, ali ovdje više nemamo mjesta pojašnjavati što sve pokazuju podaci o Srbiji i BiH. Činjenica je da je DZS ustvrdio kako je broj stanovnika Hrvatske, ako se primijeni ista metoda popisa, ostao približno isti od popisa 2001. do popisa 2011. godine, te da je udio Hrvata porastao sa 89,63 na 90,42 posto, dok je udio Srba pao sa 4,54 na 4,36 posto. Kako nema istraživanja obuhvatnijeg od popisa stanovništva, Mesarić Žabčić ne mora strahovati ni da će “Hrvati postati manjina u vlastitoj državi”.
Na kraju, možemo konstatirati kako mladi Hrvati sami sele na Zapad u znatno manjoj mjeri nego što ih tamo šalju hrvatski demografi i medijski paničari. A na njih možemo samo pristojno apelirati. Dajte, ne selite više. Prestanite slati.
Izvor: novosti