Nije sramota zaostajati za Njemačkom deset godina – bodrio nas je nedavno premijer Zoran Milanović. Mjesto radnje bila je sjednica Vlade, povod slanje na saborsko čitanje rane verzije Zakona o radu: legislativni atak na radnička prava premijer je opravdavao podsjećanjem na radikalne reforme kojima je Njemačka prije jedne decenije disciplinirala vlastitu radničku klasu, zamrznula joj nadnice pa se prometnula u gospodara evropskoga gospodarstva. Izostavio je, doduše, odgovor na pitanje tko je od toga trijumfa naposljetku imao koristi: golema većina onih koji su ga stvarali, naime, baš i nije, kao ni periferija kontinenta čijim se kreditnim zaduživanjem u međuvremenu halapljivo hranila njemačka proizvodnja. Ali pogled s periferije obično ostaje ograničen vlastitom snishodljivom vizurom, pa ondje gdje se društveno bogatstvo preraspoređuje u korist elite uočava tek apstraktan “ekonomski napredak”. Naivna je to perspektiva infantilnog donjeg rakursa: možda bi je stoga valjalo obradovati jednom netom objavljenom ideološkom sličicom iz albuma za Svjetsko nogometno prvenstvo.
Na sličici vidimo kako se kašnjenje za njemačkim primjerom ponekad, u izvanrednim okolnostima – a takve nastupaju čim ekipa “vatrenih” potpali domoljubni žar – može skratiti i na samo dan ili dva. Toliko je, naime, prošlo otkako su tamošnji sindikati predložili poslodavcima da radno vrijeme prilagode kasnim terminima televizijskih prijenosa utakmica iz Brazila do trenutka kada je ideja prenesena na domaći teren. Zamisao se potom, skoro pa neprimjetno, pretvorila u maleni utopijski igrokaz ravnopravnog radnopravnog dijaloga, smještenog iza kulisa klasnog kompromisa: za razliku od Njemačke, naime, gdje su prijedlog uputili radnici vlasnicima, ovdje su ga velikodušno plasirali poslodavci, pa spremno prihvatili sindikalisti. Na trenutak, učinilo se da u tržišnu utakmicu ipak svi ulazimo na istoj strani, ispod svetog dresa nacionalnog interesa, spremni na zajedničke akcije i socijalni dijalog u vidu preciznih retoričkih pasova. Ono što je promaklo većini promatrača, međutim, nezgodna je činjenica da su predstavnici poslodavaca i zastupnici sindikata zapravo govorili o dvije potpuno različite stvari. HUP-ovci su, naime, prvenstveno apelirali na ugostitelje, poručujući im da “na prikladniji način urede radno vrijeme”, dok je Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata situaciju vidio ovako: “Radnik će dolaziti na posao odmoran, što će utjecati na njegovu učinkovitost i manju opasnost od ozljeda na radu, a poslodavac će dobiti bolju produktivnost.” Jedni, pojednostavimo, tumače kako omogućiti vlasnicima kafića da konobare naganjaju po terasama do ranih jutarnjih sati, drugi kako da umornim i mamurnim navijačima osiguramo nešto podnošljivije radne dane: prvi napadaju, drugi se brane.
Ako postoji pouka ovoga zajedničkog prijedloga, utoliko, ona nam kaže da se socijalni dijalog ipak odvija isključivo u formi zabune. Taj će zaključak potvrditi i preslikavanje njemačkoga primjera koje prešućuje da prilagođavanje radnog vremena kasnonoćnim prijenosima ima određenoga smisla uglavnom u smjenskom industrijskom radu; kako smo mi svoju industriju u međuvremenu devastirali, u nas bi se mahom svelo na pojačanu eksploataciju ugostiteljskih radnika. Dalje, njemačko zakonodavstvo ionako već poznaje odredbe o fleksibilizaciji radnog vremena, koje hrvatska vlada i poslodavci tek pokušavaju ugurati u novi ZOR; ondje je stoga podešavanje satnice već ustaljena praksa, dok bi ovdje prvenstveno značilo piarovsku promociju jedne od potencijalno pogubnijih promjena radnog zakonodavstva, one koja radnicama i radnicima, skupa s fiksnom satnicom, oduzima elementarnu mogućnost manevriranja vlastitim vremenom.
Najkrupnija zabuna iz koje je proizišao privid uspješnog socijalnog dijaloga, ipak, sastoji se u ideji kako su domoljublje i nacionalni naboj dovoljni da zanemarimo temeljne društvene antagonizme: kako je, drugim riječima, proključala navijačka masa mjesto na kojem će se konačno istopiti klasa. Uoči brazilskoga spektakla, dok se rasprava interesno suprotstavljenih radnika i poslodavaca pretvara u prijateljski dogovor oko zajedničkog gledanja utakmica, gotovo bi se moglo učiniti da zbilja jest tako. Ali tamo gdje vlada navijačka sloga, raspravlja se u formi socijalnog monologa: tu se “mi” obraćamo sami sebi, kako bismo se okuražili pred nastupajuće izazove ili blago prekorili zbog rezultatskog zaostatka za “njima”. Ne postavlja se pritom pitanje koliko uopće ima smisla nazivati dijalogom situaciju u kojoj Vlada i poslodavci većinu vremena zajednički igraju presing, a sindikati grčevito brane preostala radnička prava, uzaludno mašući simboličnim crvenim kartonima. Niti se itko prisjeća da je situacija na terenu bila bitno drukčija još prije nekoliko decenija, u vrijeme kada bi usporedba s industrijski razvijenim državama imala temelja.
Možda je i dobro što je tako, što se ne remeti navijačko jedinstvo uoči važnih nastupa. Još bi se netko mogao dosjetiti pa nadopuniti premijera: zbilja, nije sramota zaostajati deset godina za Njemačkom, sramota je kasniti decenijama za samima sobom.
Izvor: novosti