Sebum vas tužil!

Prošle je godine stupio na snagu novi, Zakon o pravu na pristup informacijama, daleko bolji od dotadašnjeg, a potom je proradio i ured Povjerenice za informiranje. Na dužnost povjerenice imenovana je docentica sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, Anamarija Musa. Ima li što novoga po pitanju ostvarivanja prava hrvatskih građana (i posebno novinara) na pristup informacijama?

U zadnjih godinu dana potpisnik ovih redaka uputio je ukupno 29 zahtjeva različitim tijelima javne vlasti – uglavnom državnim agencijama, zakladama, sudovima, javnim poduzećima, tijelima s javnim ovlastima, ali također i pojedinim ministarstvima, tražeći ukupno 112 različitih informacija. Potom, uputio sam još i 11 zahtjeva za dopunu informacije. Informacije koje sam tražio bile su od one vrste koje tijela vlasti uglavnom rado skrivaju, mada bi trebale biti javne: one koje svjedoče o procesima odlučivanja, (ne)pridržavanju propisa i procedura, tijekovima novca, sitnim ili krupnijim pogodovanjima, nezakonitostima – riječju one koje na neki način potencijalno “denunciraju” vlast.

I. Uvlačenje u šutnju

Prvo zajedničko obilježje ponašanja tijela vlasti nakon što zaprime takve zahtjeve jest ignoriranje zakonskih odredbi o rokovima u kojima moraju na njih odgovarati. Zakon o pravu na pristup informacijama (ZPPI), naime, obvezuje tijela vlasti da o zahtjevu za informaciju odluče u roku od 15 dana; ukoliko se radi o složenijim zahtjevima rok može iznositi i 30 dana, ali u takvim slučajevima tijela vlasti dužna su obavijestiti podnositelja zahtjeva o produljenju roka i o razlozima produljenja.

Od ukupno 40 zahtjeva – 29 inicijalnih i 11 zahtjeva za dopunu – u 19 slučajeva primatelji zahtjeva prekršili su zakonski rok od 15 dana za odlučivanje o informaciji, a da pritom ni u jednom slučaju nisu poštivali zakonsku obavezu da obavijeste podnositelja o razlozima produljenja roka. U svih ovih 19 slučajeva podnio sam žalbu Povjerenici za informiranje (odnosno Agenciji za zaštitu osobnih podataka koja je do listopada 2013. obavljala funkciju drugostupanjskog tijela) zbog “šutnje administracije”. Šampioni iscrpljivanja građana taktikom otezanja s odgovaranjem na zahtjeve su:

Ministarstvo gospodarstva; na zahtjev za davanjem fotokopije ugovora o seizmičkom istraživanju jadranskog podmorja s norveškom tvrtkom Spectrum, na odgovor sam čekao 6 mjeseci i 20 dana. Odgovor je stigao 16. travnja 2014. i to u vidu rješenja kojim se odbija zahtjev za uvidom u ugovor.

Ministarstvo kulture; od ukupno 10 zahtjeva za informacijama odnosno zahtjeva za dopunu, u 9 slučajeva ovo je ministarstvo ignoriralo zakonski rok za odlučivanje o informaciji. U vezi zahtjeva za popisom svih subjekata kojima je Ministarstvo kulture od 1. siječnja 2012. izdalo pisma namjere u svrhu njihova ostvarivanja inozemnih partnerstava i/ili pristupanja natječajima (zajedno s fotokopijama tih pisama namjere), kao i za podacima o imovinskom stanju članova Kulturnih vijeća (čije bi objavljivanje bilo nužno radi upravljanja sukobom interesa u Kulturnim vijećima) koji sam podnio 9. svibnja prošle godine, na prvi odgovor Ministarstva na odgovor sa čekao 6 mjeseci i 24 dana. Kako neke od podataka traženih ovim zahtjevom ni do danas nisam dobio, predmet je otvoren već dulje od godinu dana. Žalba na dopis kojim je Ministarstvo odbilo pružiti tražene informacije trenutno se nalazi u uredu Povjerenice za informiranje.

S druge strane, prolaznu ocjenu za formalno poštivanje rokova zaslužila je Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva; ovome tijelu javne vlasti postavljeno je ukupno sedam grupa pitanja, a u roku je odgovorila na šest. Međutim, kasnije ćemo se pozabaviti pitanjem Zakladina realnog odnosa prema pravu na informaciju…

II. Zbunjivanje protivnika

Zbunjivanje je vrlo prisutan oblik taktike iscrpljivanja korisnika prava na informaciju, i vjerojatno odlično “pali” kada se radi o građanima bez ikakvog pravnog predznanja ili podrške, dakle onih koji su u startu hendikepirani lošijim obrazovanjem ili socijalnim položajem. Uobičajeno se radi o odbijanju zahtjeva za pružanjem informacije na neformalan način, bez izdavanja rješenja kako to nalaže ZPPI. U načelu, ako vam prvostupanjsko tijelo nije izdalo rješenje, ne možete se žaliti drugostupanjskom: što da s radi? GONG-ov pravni tim, koji nam je znatno pomogao u ovom istraživanju, raspolaže dobrom formulom. Žalba Povjerenici za informiranje ipak se šalje, ali u njoj

se nalaze i formulacije poput: “žalba na dopis (u sadržaju odbijanje zahtjeva)”, pa zatim: “Primarno, tražim da Povjerenica za informiranje, kao tijelo nadležno za zaštitu prava na pristup informacijama, upozori prvostupanjsko tijelo kako svoj odgovor o odbijanju zahtjeva za pravo na pristup informaciji treba donijeti u obliku odgovarajućeg Rješenja sukladno čl. 23. st. 4 Zakona o pravu na pristup informacijama te na taj način poštovati propise u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama.”

Od ukupno 40 zahtjeva za pristup informacijama ili za dopunu, u 20 slučajeva zahtjevi su djelomično ili u potpunosti odbijeni; u svima od tih 20 slučajeva tijela vlasti morala su rješenjem odbaciti ili odbiti zahtjeve, jer su njihovi razlozi za odbijanje podlijegali odredbama ZPPI-ja (čl. 23) koje nalažu donošenje rješenja; međutim, tek u četiri od ovih 20 slučajeva rješenje smo doista i dobili, dok su u preostalih 16 slučajeva tijela vlasti propustila ispuniti tu zakonsku obavezu.

III. Neprosljeđivanje drugostupanjskom tijelu

Kada već dobijete rješenje (ili samo dopis) o odbijanju ili odbacivanju zahtjeva za pristup informaciji, možete se žaliti Povjerenici za informiranje. Prema Zakonu o općem upravnom postupku, žalba drugostupanjskom tijelu šalje se posredstvom tijela koje je izdalo rješenje, koje prvo treba procijeniti je li ona osnovana i pravodobna. Ako ono ne odbaci žalbu ili ne zamijeni prvostupanjsko rješenje novim, mora dostaviti žalbu drugostupanjskom tijelu.

Pojedina tijela javne vlasti i tu zakonsku obavezu ignoriraju: na primjer, povjerenici smo uputili dvije žalbe posredstvom Ministarstva kulture, a Ministarstvo ni jednu ni drugu nije proslijedilo na krajnju adresu, a da ih pritom nije niti odbacilo, niti promijenilo svoja rješenja. Žalbu nije proslijedila niti Hrvatska odvjetnička komora, ali ona samu sebe niti ne smatra u punom smislu tijelom javne vlasti, pa valjda smatra da nije obavezna postupati po odredbi Zakona o općem upravnom postupku. Ustvari, jedini TJV koji je uredno proslijedio žalbu na rješenje je, opet, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva.

IV. “Zakon se na nas ne odnosi!”

ZPPI određuje da njegove odredbe moraju poštovati  tijela državne uprave, druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima i druge osobe na koje su prenesene javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druge osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se u cijelosti financiraju iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo. Njih sve zajedno ZPPI naziva  “tijelima javne vlasti”. Međutim, kako nekoga uvjeriti da potpada pod ovu opsežnu definiciju?

Hrvatski nogometni savez odbija prihvatiti činjenicu da je on, prema Zakonu o sportu, “pravna osoba s javnim ovlastima”, i zato nam odbija dati podatke o svojem poslovanju. Povjerenica za informiranje pak misli da HNS jest upravo to, te da potpada pod ZPPI, o čemu nam je iznijela svoje mišljenje; sada smo u očekivanju povjereničina reagiranja na žalbu zbog uskrate informacija koje smo tražili od HNS-a.

Za razliku od HNS-a, Hrvatska odvjetnička komora ne poriče da je “pravna osoba s javnim ovlastima”, ali smatra da je dužna omogućavati pristup samo onim informacijama koje se odnose na poslove koje obavlja temeljem svojih javnih ovlasti. U HOK-u očito smatraju da niti prosljeđivanje dopisa drugostupanjskim tijelima ne spada među poslove koje su dužni obaviti, tako da je žalba na ovakav odgovor, koju smo Povjerenici za informiranje uputili još u kolovozu prošle godine, do njezina ureda došla tek šest mjeseci kasnije, nakon što smo krenuli provjeravati što se zbiva. A žalba još uvijek nije riješena.

V. “Podaci nisu za javnost!”

ZPPI detaljno razrađuje ograničenja prava na pristup informacijama, i može se reći da u znatnoj mjeri ide na ruku javnosti. Birokracija u tijelima vlasti, a pretpostavka ne, u prvom redu čelnici tih tijela i službenici zaduženi za informiranje zbog toga često nameću praksu reduciranja građanskih prava koja proizlaze iz ZPPI-ja. Slijedi nekoliko primjera:

Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva: tajnije od CIA-e; Specifičnost ovoga tijela javne vlasti jest da odgovore na zahtjev za ostvarivanje prava na pristup informacijama potpisuje upraviteljica, a ne imenovana službenica za informiranje – što pokazuje koliki je stupanj autonomije službenika u tom tijelu vlasti pri obavljanju poslova koji su im stavljeni u nadležnost.

Cvjetana Plavša Matić (foto: civilnodrustvo.hr)

Od Zaklade smo, između ostaloga, tražili ugovor sa švicarskom organizacijom GivenGain Foundation. Zaklada je rješenjem odbila zahtjev, obrazlažući odbijanje činjenicom da je “ugovor klasificiran stupnjem tajnosti”. AZOP je potom poništio Zakladino rješenje i vratio ga u ponovni postupak, zato što Zaklada “nije u pobijanom rješenju naznačila kojim je stupnjem tajnosti klasificirana tražena informacija”, a osim toga nije niti provela test razmjernosti javnoga interesa (čl. 8. st. 4. “starog” ZPPI-ja). Potom nam je Zaklada ipak dostavila fotokopiju s GivanGain fondacijom.

Daljnjim istraživanjem ovoga slučaja ustanovili smo da je Zaklada debelo prekršila Zakon o tajnosti podataka, ali i ZPPI. “U postupcima ostvarivanja prava na pristup informacijama, pojavila nam se dvojba glede razmatranja zahtjeva korisnika prava na pristup informacijama u smislu testa razmjernosti i javnog interesa u odnosu na dokumente klasificirane stupnjem tajnosti ‘OGRANIČENO’”, napisala je upraviteljica Zaklade Cvjetana Plavša Matić Uredu Vijeća za nacionalnu sigurnost, tražeći od njega mišljenje o tome kako bi trebala postupiti. “Naša dvojba je treba li u takvoj situaciji, kada je drugostupanjsko tijelo u pravnom postpku dalo uputu da se učini test razmjernosti, zatražiti prethodno mišljenje Vijeća za nacionalnu sigurnost(…) pa se moli mišljenje naslovljenog organa.”

“Poštovana…, jasno je da Nacionalna zaklada nije obveznik provedbe propisa o klasificiranim podacima niti je ovlaštena podatke klasificirati sukladno članku 13. Zakona o tajnosti podataka”, odgovorio je upraviteljici Zaklade Ivica Pančić, predstojnik UVNS-a. Drugim riječima, Zaklada je klasificirala podatke stupnjem tajnosti – dapače: donijela je i pravilnik koji joj je dopuštao da klasificira gotovo sve što posjeduje – a da za to uopće nije imala zakonsku osnovu.

Agencija za opremu pod tlakomspada u red bizarnijih birokratskih ustanova koje godinama bez nekog razloga gutaju pozamašan budžetski novac. Osnovana je bila 2008. godine, a do 2013. njome je upravljao privremeni upravitelj. Tek 2012. godine donijela je statut, kao temeljni akt Agencije. Još u kolovozu 2013. godine, službena web stranica bila je, kako nam je pismeno odgovorila službenica za informiranje, “u izradi”.

Od Agencije smo, između ostaloga, tražili zapisnike sastanaka njezina Upravnog vijeća održanih u 2012. i 2013. godini, dakle dokumente koji bi neosporno trebali biti javni. “Informaciju o dostavi zapisnika sa sjednice UV-a dostavit ćemo naknadno nakon što na budućoj sjednici stavimo tu točku na dnevni red, budući da Ravnatelj OPT agencije nije ovlašten davati zapisnike s sjednica UV-a”, obavijestila nas je raskošnim hrvatskim jezikom službenica za informiranje.

Zašto bi ravnatelj uopće bio ovlašten objavljivati zapisnike sjednica UV-a, kada je to posao službenice za informiranje? I zašto UV o tome mora donijeti posebnu odluku, kada mu to niti nije u opisu nadležnosti određenom statutom Agencije? Znači li to da su zapisnici klasificirani stupnjem tajnosti, ili su na neki drugi način zaštićeni od uvida javnosti? Od Agencije smo dalje tražili upravo to – podatak jesu li zapisnici zaštićeni na osnovu nekog propisa, i podatak o terminu održavanja sjednice UV-a, kako bismo mogli uživo prisustvovati odlučivanju uvaženih vijećnika o pravu na uvid javnosti u zapisnike njihovih sjednica. Termin održavanja sjednice smo dobili, zajedno s dnevnim redom, ali – tek nakon što je bila održana! “Podatak koji ste tražili o točnom vremenu održavanja sjednice UV-a nismo Vam imali mogućnosti dati iz razloga što nismo imali saznanja o točnom vremenu do dana prije samog održavanja iste”, javila nam je naknadno službenica za informiranje. Zapisnici su na kraju ipak stigli na našu adresu: radi se uglavnom o štivu lišenom bilo kakvih relevantnih informacija – i naravno, nema govora o tome da bi na neki način bili (službeno) zaštićeni od uvida javnosti.

Ministarstvo kulture RH, ugovori o (ne)djelu; Prije skoro punih osam mjeseci, 17. rujna prošle godine, od Ministarstva kulture zatražili smo, između ostaloga, ugovore s izvršiteljima istraživanja stanja u medijskom prostoru, navodno izuzetno važnog za izradu strategije medijske politike. Nakon dvadesetak dopisa koji su u vezi toga predmeta izmijenjeni u trokutu Ministarstvo – Povjerenica za informiranje – potpisnik ovih redaka, bitno je slijedeće: u Ministarstvu su prvih nekoliko mjeseci neopravdano zastupali stav da ugovori mogu biti dobiveni na uvid, ali ne mogu biti fotokopirani i dostavljeni zainteresiranom građaninu ili novinaru. Kad ih je povjerenica razuvjerila poslali su ugovore, ali su “zacrnili” podatke o financijski iznosima koji su izvršiteljima ovog posla bili uplaćeni. Međutim podaci o raspolaganju javnim sredstvima ne bi smjeli biti skriveni, pa je tako žalba zbog ovog “zacrnjivanja” od 1. travnja 2014. na stolu Povjerenice za informiranje. Povjerenica je 17. travnja od Ministarstva zatražila obavijest o uzrocima nerješavanja, ali dosad ga nije dobila. A rezultati ovoga istraživanja, isto kao i strategija medijske politike, još uvijek nisu objavljeni.

Ministar Vrdoljak: gospodarski interes iznad interesa javnosti (Foto: mingo.hr)

Ministarstvo gospodarstva RH, investicijska klima; Od ovoga ministarstva tražili smo ugovor o mnogo spominjanom seizmičkom istraživanju jadranskog podmorja sa norveškom tvrtkom Spectrum. Nakon šest i pol mjeseci krađe vremena Ministarstvo ga je rješenjem odbilo izručiti zato što “predstavlja poslovnu tajnu” te bi “omogućavanje pristupa traženoj informaciji dovelo do kršenja preuzetih obaveza”. Pored ovih argumenata, ministar Ivan Vrdoljak nije odolio, a da ne otvori dušu: “Kako su rezultati snimanja seizmičkih podataka temelj za raspisivanje javnog nadmetanja za istraživanje ugljikovodika te samim time i privlačenja investitora u RH, (…) utvrđeno je da bi omogućavanje pristupa traženoj informaciji ugrozilo gospodarski interes i investicijsku klimu Republike Hrvatske”. Živ dokaz kako “stvaranje investicijske klime” može ugroziti pravo javnosti da zna kakvi se ugovori potpisuju u njezinu interesu.

VI. Tijela od kojih smo sve tražene informacije dobili u roku

Hrvatska gospodarska komora (katalog zaštićenih informacija, Pravilnik o zaštiti podataka);

Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva (posebni ugovori koji su potpisani na osnovu ugovora s GivenGain Foundation);

Agencija za osiguranje radničkih potraživanja (zapisnici sjednica UO-a, registar ugovora potpisanih na osnovu javne nabave);

Agencija za javno-privatno partnerstvo (Statut, zapisnici sjednica UO-a, registar ugovora potpisanih na osnovu javne nabave);

Državni zavod za intelektualno vlasništvo (odobrenje Hrvatskom društvu skladatelja za ZAMP);

Kao što vidimo, ažurnost u pružanju informacija ne znači nužno da je tijelo vlasti u korupcijskom smislu “čisto” – najbolji dokaz je Hrvatska gospodarska komora. Nažalost, zbog manjka kapaciteta nismo se stigli pozabaviti nekim od zanimljivih TJV-eva koje smo u ovom istraživanju samo tangirali – uz HGK tu je i Hrvatski olimpijski odbor, koji nam je neke informacije pružio, a u vezi drugih nas je pozvao da ih “dobijemo na uvid” u njegovu sjedištu.

VII. Glavna postignuća istraživanja

Neki od bitnih predmeta zasad su još nezaključeni, odnosno na stolu su Povjerenice za informiranje. Ukoliko njezine odluke budu u skladu s našim očekivanjima, to bi  značilo da bi glavna postignuća mogla biti:

• da je Ministarstvo kulture obavezno omogućiti javnosti neposredno praćenje sjednica Kulturnih vijeća, što bi se potom trebalo odnositi i na lokalna tijela vlasti pri kojima postoje Kulturna vijeća;
• da su Hrvatski nogometni savez, pa shodno tome i drugi sportski savezi, tijela javne vlasti, i da su dužna postupati u skladu sa ZPPI-jem, što bi bio solidan skok u transparentnosti njihova poslovanja;
• da tijela vlasti poput Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, koja nemaju nikakve veze s nacionalnom sigurnošću, ne smiju klasificirati svoje informacije stupnjem tajnosti – lekcija koju su u Zakladi, nadamo se, naučili;
• da se gospodarski ugovori s privatnim osobama, pa tako i s inozemnim ili multinacionalnim korporacijama sklapaju u interesu javnosti, da su stoga, u načelu, javni dokumenti, te da “investicijska klima” ne može biti razlog za redukciju građanskih prava na pristup informacijama.

Za kraj, preostaje zaključak da je ostvarivanje prava na pristup informacijama i dalje veliki problem demokracije u Hrvatskoj, i da se iz postupaka tijela javne vlasti – od ministarstava naniže – vidi kako postoji politička volja za “fejkanje” svojih obaveza po tom pitanju. Koliko god je Sabor na mjesto Povjerenice za informiranje imenovao kompetentnu i zainteresiranu osobu, zbog nedovoljnih kapaciteta ured Povjerenice je usko grlo u postupku ostvarivanja prava na informaciju. Osoblju toga ureda posao dodatno otežavaju tijela vlasti koja uporno ignoriraju svoje zakonske obaveze glede javnosti vlastitog rada, pa čovjeku ne preostaje nego da postupi po onoj narodskoj: “Sebum vas tužil!”.

Foto: Gong.hr

Anamarija Musa, Povjerenica za informiranje: “Postojeće kapacitete ureda Povjerenice trebalo bi povećati najmanje tri puta kako bi se osiguralo odgovarajuće obavljanje zadataka propisanih Zakonom, ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava građana te napravio značajniji pomak u razvijanju kulture transparentnosti”

Sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje je, osim drugostupanjskog tijela, i tijelo koje je zaduženo za promociju, edukaciju, nadzor inspekcijski nadzor nad provedenom Zakona.

Potrebno je napomenuti da su u uredu Povjerenice za informiranje zaposlena četiri državna službenika te jedna osoba koja je u ožujku završila program osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa i dalje angažirana putem ugovora o djelu na četiri sata rada (zbog nedostatka sredstava nije mogla biti angažirana na puno radno vrijeme), koje osobe uz upravno i neupravno rješavanje predmeta obavljaju i niz drugih poslova. Napominjemo da inspekcijska služba još nije ustrojena jer zapošljavanje inspektora

tek treba provesti nakon što budu usvojeni određeni pravni akti, što ne ovisi jedino o radu Ureda već i drugim institucijama.

U periodu od 1. siječnja 2014. godine ukupno je otvorenih 229 upravnih i 421 neupravna predmeta (upiti, predstavke, nadzori nad provedbom Zakona o pravu na pristup informacijama i dr.), dok je u periodu od 1. siječnja 2013. godine do 7. svibnja 2013. godine ukupno otvorenih 186 upravnih i 84 neupravna predmeta. Iz navedenog je vidljiv značajan porast broja i upravnih i neupravnih predmeta. Također je potrebno uzeti u obzir da je određeni broj predmeta prenijet u rješavanje u 2014. godinu, kao i da rješavanje o žalbi ne znači jednokratno rješavanje žalbe već se radi o postupku u kojem službenik koji rješava predmet višekratno komunicira s tijelom javne vlasti (najčešće ga požuruje, ponavlja dopise kojima traži obavijest, telefonira i šalje e-mailove). Evidentno je da tako velik broj predmeta ne može biti obrađen u četiri i pol radna vremena uključujući obavljanje svih drugih poslova (projekti, edukacije, itd.) koji ne trpe odlaganje. U cjelini, unatoč trudu i zalaganju službenika, zbog nedovoljnih kapaciteta za rješavanje predmeta u smislu broja službenika, jedan dio predmeta se stoga rješava izvan zakonskog roka. Nedostatak odgovarajućih kapaciteta za rješavanje po žalbama (ne računajući ostale nove poslove Povjerenika za informiranje) već je konstatiran po nalazima upravne inspekcije Ministarstva uprave iz ožujka 2013.

Treba uzeti u obzir i da su službenici bili angažirani na  ustrojavanju Ureda, pa su uz redovan rad po žalbama obavljani poslovi izrade poslovnika, pravilnika, prijedloga izmjena uredbe, ugovora, sporazuma, odluka i drugih akata, Kriterija za naplatu

stvarnih materijalnih troškova, uputa i organiziranje poslove oko dostave i izrade Izvješća i drugih poslova vezanih za administrativno-tehničke zadatke novoosnovanog tijela. Isti poslovi obavljaju se i dalje jer Ured nije u potpunosti ustrojen. Prostor u kojem je smješten ured Povjerenice za informiranje iznajmljen je, a sredstva (uredski namještaj, tehnička oprema – računala i drugo) kojima se koriste službenici i povjerenica posuđena su od Agencije, (AZOP, op. tg.) odnosno privatne tvrtke koja je ranije koristila te prostore. Uslijed navedenih okolnosti, povjerenica i službenici angažirani su na traženju prostora za rad i osiguravanja materijalnih resursa.

Osim rada na predmetima Povjerenica za informiranje i službenici u uredu Povjerenice za informiranje uključeni su u mnoge druge aktivnosti kao što su priprema europskih i drugih projekata te održavanje edukacija za službenike za informiranje i posebne skupine (putem Državne škole za javnu upravu, u suradnji s pojedinim zainteresiranim tijelima, kao što je Hrvatska turistička zajednica, a planiraju se edukacije s Hrvatskim novinarskim društvom, Pravosudnom akademijom, itd.). Osim toga, povjerenica je aktivan član u Partnerstvu za otvorenu vlast, sudjeluje na konferencijama, a zajedno sa službenicima priprema i provodi programe bilateralne pomoći  i  druge aktivnosti koje su vezane za pristup informacijama.  Tako se, primjerice, uz potporu Britanskog veleposlanstva  provode projekti u kojima je izrađena web stranica Povjerenika za informiranje koja je dostupna od 4.svibnja 2014. godine, izrada promotivnih materijala, izrada baze podataka o tijelima javne vlasti,

konferencija „Pravo na pristup informacijama i njegova ograničenja u europskom demokratskom društvu”. Svi ti poslovi traže maksimalne napore povjerenice i službenika u Uredu.  Napominjem također da su u razdoblju siječanj-ožujak svi službenici ureda bili uključeni u izradu godišnjeg Izvješća o provedbi Zakona koji je 31. ožujka upućen Hrvatskom saboru. Za prikupljanje podataka još od prosinca je tekao proces izrade metodologije, osiguravanja tehničke pomoći, prikupljanja podataka, pružanja pomoći tijelima, analize podataka.

S obzirom na opseg spomenutih poslova kao i uslijed nedovoljne proaktivne objave informacija za internetu, Povjerenica za informiranje i službenici u Uredu ulažu maksimalne napore da pravovremeno i kvalitetno obave svoj posao. Postojeće kapacitete trebalo bi povećati najmanje tri puta kako bi se osiguralo odgovarajuće obavljanje zadataka propisanih Zakonom, ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava građana te napravio značajniji pomak u razvijanju kulture transparentnosti na dobrobit ovog društva koje se trenutno nalazi u teškoj situaciji, osobito u pogledu povjerenja u institucije. Međutim, prvenstveno nedovoljni ljudski resursi, a zatim i sredstva za pojedine aktivnosti potrebnih za ostvarivanje svrha i ciljeva propisanih Zakonom, predstavljaju ozbiljnu prepreku efikasnom obavljanju poslova te uspostavi digniteta državne institucije, za što konačnu cijenu snose građani.

Izvor: h-alter