Organizacija WikiLeaks objavila je dokument iz 2008. koji otkriva kako je još tada ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozoravao Zapad zbog širenja NATO pakta na istok Europe.Rusija već dugo zabrinuta oko UkrajineDokument potpisuje tadašnji američki ambasador u Rusiji, William J. Burns. U dokumentu se navodi kako je još tada Lavrov, zajedno s drugim ruskim dužnosnicima, jasno poručio Zapadu da će se nova ekspanzija NATO-a prema istoku od strane Rusije doživljavati kao potencijalna vojna prijetnja. Pritom se referirao na mogući ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO.Po pitanju Ukrajine navodi se kako bi takav scenarij – zbog činjenice da je stanovništvo oštro podijeljeno po pitanju ulaska zemlje u NATO – mogao dovesti do podjele zemlje, izbijanja nasilja, pa i do građanskog rata.
U dokumentu se navodi: “Lavrov je naglasio kako je držanje ruske “sfere utjecaja” u susjedstvu zastarjeli način razmišljanja te je potvrdio kako SAD i Europa imaju “legitimne interese” u regiji. No, tvrdi, unatoč činjenici da zemlje mogu slobodno donositi odluke po pitanju njihove sigurnosti i kojim će se vojno-političkim savezima priključiti, moraju također imati na umu kako će to utjecati na njihove susjede”.
“Lavrov je naglasio kako je Rusija uvjerena da se širenje NATO-a ne događa zbog sigurnosnih prijetnji, već kako je riječ o ostavštini Hladnog rata. Opovrgnuo je argumentaciju da je članstvo u NATO-u prikladan mehanizam za jačanje demokratskih vlasti. Rekao je kako Rusija shvaća da NATO traži novu misiju, ali postoji sve snažnija tendencija kod novih članica da rade i govore što ih je volja samo zato jer se nalaze pod NATO-ovim kišobranom – ističe ‘pokušaje pojedinih zemalja da ponovno pišu povijest i glorificiraju fašizam’”, navodi se u dokumentu.
Ovi detalji potvrđuju kako je Rusija već dugo vremena svjesna potencijalne opasnosti od NATO širenja prema istoku.
U ovoj depeši američke ambasade naročito je zanimljiv dio oko Ukrajine, imajmo na umu kako se radi o dokumentu od prije 6 godina: “Rusija je naročito zabrinuta oko snažnih podjela unutar Ukrajine po pitanju NATO članstva, gdje se većina etničkih Rusa protivi takvom članstvu, te kako bi takva podjela mogla, u najgorem scenariju, dovesti i do građanskog rata. U tom slučaju, Rusija bi morala donijeti odluku da li će intervenirati, a to je odluka s kojom se Rusija najradije ne bi željela suočiti”.
Rusija u situaciju u kojoj ne želi biti
Zanimljivo je kako se sličan dojam stječe i danas. Ovaj scenarij je nešto što Rusija definitivno nije željela, no na njegovu mogućnost bila je spremna još i 2008. Danas, kada je eskalacija na visokoj razini, stalno se Moskvu optužuje za novi imperijalizam u Istočnoj Europi, no pritom se uporno zaboravlja kako nije Rusija ta koja je pokrenula lančanu reakciju u Kijevu. O daljnjim potezima Rusije možemo se slagati ili ne, ali prava Ukrajinska kriza počinje u trenutku kada Zapad indirektno daje do znanja radikalnim skupinama na Maidanu da se dogovor između opozicije i Janukoviča, sastavljen od strane EU-a, može i treba prekršiti – tada se desio oružani državni udar.
Kao i 2008. tako i danas, Moskva se jednostavno nije željela naći pred takvom odlukom, a bila je prisiljena reagirati u za po nju najgorem mogućem trenutku, u jeku Olimpijskih igara u Sočiju. Situacija se brzo razvija i Rusija je ponovno pred nimalo lakom odlukom – kako reagirati na referendume u Donjecku i Lugansku? Prihvatiti zahtjev separatista i priključiti ove regije Rusiji? Oglušiti se na njih? Tražiti i dalje rješenje u, možda neizvedivoj, kombinaciji Moskva plus Bruxelles minus Washington?
Rusija voli mir jer mir joj osigurava prosperitet
Jako je teško procijeniti što će Rusija sada učiniti. Neki su smatrali kako će intervenirati nakon prvog većeg napada pučističkih snaga na Slaviansk. Drugi su bili gotovo uvjereni da intervencija dolazi nakon fašističkog masakra u Odesi. Treći će reći da su ovi referendumi “pozivnica” koju Moskva neće odbiti.
No, svi ovi stavovi se formiraju na temelju percepcije da je moderna Rusija ekspanzionistička sila, a predsjednik Putin žali za nekadašnjim granicama SSSR-a i Carske Rusije. To je poprilično pogrešna prognoza lišena nepristranog promatranja situacije – Rusija je moderna kapitalistička sila koja je primarno zainteresirana za mir u regiji, ne zato što je ona ideološki mirotvorac, već zato što mir iznimno pogoduje njihovim ekonomskim interesima.
To je u suštini razlog zašto Rusija ulaže toliki napor u sprečavanje novih konfrontacija, bilo da se radi o Siriji, Iranu ili danas o Ukrajini. No, ova politika je trenutačno u najvećem izazovu do sada. Idealna rješenja ne postoje te nema sumnje kako danas u Rusiji postoje zagovornici strategije “napada kao najbolje obrane”, no takvo što bi bilo potencijalno pogubno za cijelu Europu, možda i svijet.
Dokumenti WikiLeaksa potvrđuju kako je Rusija bila spremna, i još uvijek jest, na “tržišni” koncept vanjske politike, natjecanje za naklonost zemalja regije. Zato je i dopuštena inicijalna intruzija NATO-a prema istoku, zato su i tolerirane iznimno pro-zapadne vlasti u Kijevu dok je na čelu bila Timošenko, ali bilo bi naivno vjerovati da Rusija nigdje nije podvukla crvene linije.
Dobri i loši teroristi na Bliskom istoku, dobri i loši fašisti u Europi
Nadalje, manifestacija fašizma u novim NATO članicama, o kojem Lavrov govori još 2008., zaista nije neki bauk ili, kako nam se danas predstavlja, proizvod “ruske propagande”. Da, istina je da će ruska strana pokušati od 100 fašista prikazati ih kao da su 1,000, istina je da će se to pitanje iznimno snažno naglašavati i u najvišim redovima ruske vlasti, ali druga strana, Zapadna strana, istim metodama nastoji umanjiti, ublažiti ili čak i posve sakriti glorifikaciju fašizma na istoku Europe. No, skupovi i marševi u znak sjećanja na nacističke SS jedinice zaista nisu bauk, već opasni trendovi koji se pojavljuju na Baltiku i u Ukrajini.
Ovih dana su Zapadni mediji čak kritizirali novi ruski zakon kojim se kriminalizira svako veličanje fašizma. Točno je, kazne su poprilično visoke, no zar ne bi trebale biti? U mnogim zemljama Zapada negiranje Holokausta se smatra zločinom, i treba se smatrati – nikakve parole o “slobodi govora” ne bi smjele dopustiti neo-fašistima negiranje ili revizionističko, navodno “znanstveno”, propitkivanje strašnih zločina u Drugom svjetskom.
U čemu je onda problem da i Rusija strogim zakonima želi u svojoj zemlji eliminirati svaku pojavu neo-fašističkih tendencija? Zar nije to potez koji bismo trebali pozdraviti? Štoviše, Rusiji je ovaj zakon itekako potreban. O tome se malo govori, u ruskim medijima se ne govori uopće, ali i na prostoru Rusije postoje sve brojnije ekstremne nacionalističke skupine fašističkih ideologija. Dakako, Rusija bi morala shvatiti da fašizam nije nužno glorificiranje istočnoeuropskih kolaboracionista, nacističke Njemačke, fašističke Italije, ustaške NDH ili nekog drugog zločinačkog režima iz Drugog svjetskog rata, već i propagiranje svih onih ekstremno desničarskih svjetonazora koji su opasni po bilo koju skupinu ili narod, a bilo bi naivno tvrditi da u Rusiji ne postoji ekstremna desnica.
Isto tako bilo bi naivno tvrditi da ekstremizma nema i na prostoru Donjecka i Luganska, regija čiji separatistički lideri sada žele postati dio Rusije. Jedan od njih je i Pavel Gubarev, samoproglašeni vođa tzv. “Narodne milicije Donbasa”. Nakon eskalacije Ukrajinske krize bio je kratkotrajno zatvoren, od 6. ožujka do 7. svibnja.
Gubarev je danas član ukrajinske Progresivne Socijalističke Stranke, pro-ruske navodno ljevičarske stranke. No, isti taj Gubarev ranije je bio član ruske fašističke i paramilitarne organizacije RNU (Rusko Nacionalno Jedinstvo) koja poziva na izbacivanje svih “ne-ruskih” stanovnika iz Rusije.
Sprječavanje fašizma izvan zemlje samo je jeftin trik ako se Rusija ne pozabavi fašizmom unutar njenih granica. Ako Rusija počne tolerirati ekstremizam koji odgovara njenim nacionalnim interesima, kao što upravo čini Zapad, to bi bio poguban scenarij. Nešto najgore što se Europi danas može desiti je stvaranje podjele na “dobre i loše fašiste”, kao što se to čini na Bliskom istoku kada je riječ o “dobrim i lošim teroristima”.