dr.sc. Damir Novotny, ekonomski analitičar
|
Slavko Linić, donedavni ministar financija i vrlo snažna politička osoba, vodio je lošu fiskalnu politiku. Ministar Linić je nastavljao podjednako nekompetentnu i neodgovornu politiku upravljanja javnim financijama njegovih prethodnika – političkih suparnika.
Utoliko možemo Slavka Linića i Ivana Šukera, višegodišnjeg ministra financija iz suprotnog političkog bloka, razvrstati u krug najodgovornijih političara za stanje u kojem se danas nalaze javne financije Republike Hrvatske, ali i nacionalna ekonomija u cjelini. Zbog visoke razine fiskalne centralizacije i koncentracije ekonomskih aktivnosti u državnom sektoru, loše vođenje fiskalne politike i političke distribucije ekonomskih resursa je stvorilo nekonkurentne strukture i hrvatsko gospodarstvo odvelo prema dugogodišnjoj stagnaciji.
Procese slabljenja ekonomskih aktivnosti domaće ekonomije je doduše ubrzala ekonomska kriza, ali izvorište gospodarskih problema je u lošem makroekonomskom upravljanju za koje su odgovorni ministri financija. Jesu li ministri financija u proteklom desetljeću, kao visoko pozicionirani i utjecajni političari u svojim političkim strankama, samostalno vodili fiskalnu politiku ili su samo provodili političku volju svojih lidera (Sanadera i Milanovića) potpuno je svejedno; učinci lošeg vođenja javnih financija su katastrofalni.
U vođenju porezne politike, koja se danas vrlo često koristi za upravljanje ponudom i potražnjom u pojednim sektorima nacionalnih gospodarstava i generira agregatnu potražnju o kojoj ovise ekonomska kretanja i stvaranje radnih mjesta, bivši ministar Linić je nastavio politiku povećavanja poreza na potrošnju svojih prethodnika. Hrvatska danas uz Mađarsku i Cipar ima najviše poreze na potrošnju (PDV i trošarine) koji doslovno guše domaću agregatnu potražnju.
Kada ekonomski akteri pod utjecajem vanjskih šokova, dakle u vrijeme krize, počinju smanjivati svoju aktivnost pa se tako počinju smanjivati i porezni prihodi, političari najčešće refleksno povećavaju porez na dodanu vrijednost. Budući da su porezi na potrošnju porezni oblici koji imaju svoju inerciju, u kratkom roku se povećavanje poreznih stopa mogu osigurati dodatni proračunski prihodi.
Međutim, već nakon kraćeg vremena se potrošači prilagode smanjivanjem svoje potrošnje. Unatoč upozorenju ekonomista, koje je ministar Linić uglavnom podcjenjivao, da će se povećavanje stope PDV-a na 25 posto i bez značajnijih nižih među-stopa, primjerice na prehrambene proizvode kakve imaju sve europske zemlje, smanjiti domaću potražnju, povećanje stope je provedeno.
Učinci su poznati; likvidnost proračuna je kratkoročno osigurana, ali je nekoliko uzastopnih povećavanja poreza na potrošnju produbilo recesijske trendove. Političko poigravanje s posebnim stopama PDV-a na hotelske i ugostiteljske usluge te snižavanje pa potom ponovno povećavanje stopa socijalnih doprinosa koje plaćaju zaposleni, samo je stvorilo dodatnu nesigurnost u ekonomskom prostoru. S druge strane dobru ideju o uvođenju poreza na fizičku imovinu, ministar Linić nije uspio provesti kroz političku porceduru.
Ministarstvo financija u mandatu Slavka Linića i njegovog zamjenika, današnjeg ministra, nastavilo je jednako neodgovornu proračunsku politiku, dakle politiku potrošnje prikupljenih i centraliziranih poreznih prihoda. Ne radi se pri tome samo o čestim pogrešnim procjenama ekonomskih kretanja i širenju lažnog optimizma o mogućem rastu BDP-a, pa posljedično i zadržavanju dosegnute razine proračunske potrošnje. Radi se prije svega o odgovornosti za promjenu strukture proračunske potrošnje. Od vlade Zorana Milanovića smo očekivali da će u prvoj godini svoga mandata pristupiti strukturnim reformama, odnosno promjenama kojima će se dugoročno osigurati održivost javnih financija.
Mirovinski sustav, iz kojeg se moraju isključiti sve mirovine po posebnim propisima, kreira svake godine više od 15 milijardi kuna deficita koji se pokrivaju poreznim prihodima i zaduživanjem države. Slično je sa zdravstvenim sustavom, sustavom školstva i visokog obrazovanja. Poseban problem su predstavljali i danas još uvijek predstavljaju deficiti koji se kreiraju u državnim poduzećima, kojih se Vlada uporno ne zna i ne usudi riješiti.
Hrvatsko ministarstvo financija u Milanovićevoj vladi je imalo jedinstvenu priliku pokrenuti nužne duboke promjene, koje su zagovarali domaći ekonomski krugovi i koje je svojim preporukama podupirala Europska komisija i druge međunarodne institucije. Ministarstvo financija je moglo očekivati punu stručnu pomoć u tom poslu iz HNB-a, Europske komisije i MMF-a. Ministar Linić i njegovo ministarstvo su propustili sve moguće prilike da se u jednom ”preskakanju potoka”, provedu nužne radikalne promjene u poreznoj spirali i proračunskim strukturama. Po svemu sudeći je u Ministarstvu financija nedostajalo znanja o vođenju suvremenih fiskalnih politika, a kod ministra Linića političke odgovornosti da za reformske ideje pridobije premijera i druge članove Vlade.
U sukobu s premijerom Milanovićem, bivši ministar svoje postupke u predstečajnom ”slučaju Spačva” obrazlaže riječima: ”postupao sam po Zakonu”. Je li u tom postupanju bilo pogrešaka i je li ministar pogodovao nekoj od zainteresiranih strana, pokazat će, nadamo se, istrage.
Međutim, koliko god ideja bila dobra i koliko god dobro zvuči spašavanje radnih mjesta, ministar Linić je izvlačenjem predstečajnih postupaka iz domene pravosuđa proizveo prostor za političku arbitražu. Predstečajne nagodbe i stečajni postupci su vrlo važne sastavnice institucionalno razvijenih ekonomija. Tim se postupcima iz ekonomskog sustava izoliraju neuspješna poduzeća (i kućanstva) te stvara zdravo ekonomsko okruženje. Međutim, politički utjecaj na te postupke je izrazito opasan i stvara nesigurnost u ekonomskom sustavu. Odgovornost ministra Linića je za to stanje vrlo velika.