U nekim muklim vremenima oni nisu šutjeli, u doba kada je većina intelektualaca čvrsto držala jezik za zubima, oni su progovarali o zlu, protivili se tadašnjoj hrvatskoj politici, ratnohuškačkoj propagandi i stvaranju bizarne političke tvorevine Herceg–Bosne, kao pokušaja Franje Tuđmana da dio Bosne i Hercegovine pripoji Hrvatskoj. Oni su franjevci provincije Bosne Srebrene, skupina odvažnih svećenika koja se 1992., otvoreno i uz rizik velikih neugodnosti, usprotivila suludoj ideji pripajanja dijela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj i time došli u sukob, ne samo sa službenom hrvatskom etnicističkom politikom, nego i sa svojom braćom u vjeri, to jest franjevcima provincije Hercegovine. Onima na čijem je području hrvatska vojska nesmetano provodila etničko čišćenja bošnjačkog stanovništva, otvarala logore, počinila teške zločine.
Franjevci Bosne Srebrene progovarali su često i hrabro u ono jadno malo hrvatskih nezavisnih medija, ukazivali na zlogukost hrvatske politike u BiH, koja će dvadeset godina kasnije dobiti i svoj pravosudni epilog, a na Haškom tribunalu fašistička će tvorevina Herceg–Bosna biti proglašena djelom udruženog zločinačkog poduhvata vlasti Republike Hrvatske i njenih vojnih i političkih egzekutora u Bosni i Hercegovini. Istu antifašističku retoriku koristili su franjevci Bosne Srebrene u svojem vlatitom listu, Svjetlu riječi, što su ga zajedno s franjevcima provincije Hercegovine osnovali još 1983., kao „list za vjeru, kulturu i društvo“, mjesto gdje će se njegovati razlike unutar katoličkog jedinstva i dijalog s onima druge vjere i drukčijeg svjetonazora. No 1992., s početkom rata u BiH i hrvatske agresije, hercegovački se franjevci povlače iz magazina, jer se, kao zagovaratelji Tuđmanove zločinačke politike koja je rezultirala stvaranjem satelitske Herceg–Bosne, ne slažu s uređivačkom politikom. Onom zahvaljujući kojoj je Svjetlo riječi upravo u tom općem mraku bilo jedinstveni intelektualni prostor u kojemu surađuju najugledniji autori iz regije, suprostavljajući se svakom nacionalizmu i vjerskoj isključivosti. Da bi onda ovih dana – nedugo nakon drakonskih kazni suda u Haagu, izrečenima provoditeljima Tuđmanove politike etničkog čišćenja i zločina nad bošnjačkim stanovništvom u Hercegovini – tridesetogodišnja tradicija dijaloga u Svjetlu riječi bila naprasno prekinuta, crkvenim dekretom o smjeni glavnog urednika lista. Inkvizitorski udar na slobodu medija uzrokovao je praktički raspad redakcije, budući da su suradnju odmah prekinula čak pedesetorica uglednih suradnika lista, a franjevačka provincija Bosna Srebrena doživjela je još jedan težak udarac.
Pa kakav je to krimen počinio glavni urednik Svjetla riječi, fra Drago Bojić, angažirani, vrlo obrazovani franjevac, znanstvenik, publicist, predavač na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu? Nije mu bilo dosta da je stranice magazina otvorio čak i najradikalnijim protivnicima hrvatske politike prema Bosni s početka devedesetih, pri tome ateistima, nego i počinio ozbiljan „delikt mišljenja“ kada je javno progovorio o odgovornosti hercegovačkih franjevaca zbog sudjelovanja u hrvatskoj ratnoj politici koja je rezultirala kako teškim zločinima i etničkim čišćenjem bošnjačkog stanovništva, tako i progonom, te takozvanim humanim preseljenjem bosanskih Hrvata iz srednje Bosne u Hercegovinu i Hrvatsku.
Naravno da smijenjeni prvi čovjek Svjetla riječi pravilno detektira kako većina hercegovačkih franjevaca Bosnu ne doživljava svojom, frustrirana činjenicom da se nije ostvarilo Tuđmanovo teritorijalno podebljanje Hrvatske, na račun cjelovite BiH, pa je nacionalistička crkvena vrhuška reagirala gnjevno, prvo smijenom, a potom i premještanjem fra Bojića za kapelana u jedno malo bosansko selo, pa neka se tamo, u gluhoj provinciji, bavi odgovornošću hercegovačkih prelata za mahnitu, nacionalističku politiku i njene teške implikacije na današnju BiH. No nije ovdje riječ tek o smijeni jednog urednika, nego o opasnom presedanu usmjerenom na ušutkavanje svih koji smatraju da je „rasprava o odgovornosti religijskih institucija i njihove uloge u ratu ključna za ozdravljenje ovdašnjeg društva i njegovu moguću denacifikaciju“, kao što je napisao jedan sarajevski pisac i suradnik Svjetla riječi.
Ali to je ta ista šutnja o vlastitoj odgovornosti za zločin koju ustrajno njeguje crkvena i politička elita i u Hrvatskoj, stoga sasvim očekivano središnji mediji u Hrvatskoj smjenu glavnog urednika i destrukciju Svjetla riječi nisu ni spomenuli, mada je riječ o ideološki uvjetovanom činu, o nastojanju da se svaka rasprava o kolektivnoj odgovornosti za zločin na ovim prostorima zatre po svaku cijenu, pa i fašističkim dekretima crkvenih autoriteta.
No najgore je da je ovaj slučaj upravo paradoksalan dokaz da se zločinci, eto, mogu čak i pravosudno kazniti, u pravilu tamo u nekom Haagu, ali da njihovo zlo nasljeđe živi i uspješno se reproducira baš kroz religijski fundamentalizam i nacionalizam, kao nepremostive prepreke svakoj međunacionalnoj toleranciji, bez razlike – u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj… Ili, kao što reče otjerani glavni urednik Svjetla riječi, te su kategorije „negacija vjere i čovječnosti, nijekanje Boga i čovjeka.“
Izvor: Tacno
